Podsjetimo, prvo su protestovale opozicione partije u Republici Srpskoj i to dva puta u Banjaluci zbog navodne izborne krađe, zatim su juče protestovali građani protiv Šmitovih nametnutih odluka ispred zgrade OHR-a u Sarajevu, da bi danas protestnu atmosferu “nabrijale” političke partije iz vlasti u Republici Srpskoj. I oni protestuju protiv prekrajanja izborne volje.
Zajednički imenilac ovih protesta jeste ostvarivanje interesa određenih političkih grupacija, a ne rješavanje opštih problema i krize u kojoj se nalazi obični čovjek zbog divljanja cijena osnovnih životnih namirnica, odnosno rasta troškova života generalno. Tako su stanovnici ovih prostora na proteste izašli zbog Jelene, zbog Branislava, odnosno protiv Milorada, juče su protestovali protiv Šmita, a danas će biti za Milorada, a protiv opozicije, CIK-a i stranaca.
U Bosni i Hercegovini u ovom momentu traje mobilizacija masa protiv vlasti, protiv opozicije, CIK-a i stranaca, te protiv OHR-a, kroz okupljanja građana kojima svjedočimo ovih dana, ali ne postoji mobilizacija masa u vidu okupljanja zbog životnih problema u koje su upali stanovnici ove države.
Naravno da ćete čuti, i od jednih, i od drugih, i od trećih, da se kroz njihovu borbu protiv izbornih krađa, protiv prekrajanja izborne volje građana, protiv diskriminacije u vidu nametnutih Šmitovih odluka, reflektuje i borba za neko bolje sutra, ali, budimo iskreni, je li to baš tako?
Ni u Federaciji BiH, ni u Republici Srpskoj, ne postoji volja (želja, mogućnost, resursi?) za organizovanjem protesta običnih ljudi (protest građana odveć je izlizana floskula) za obične ljudske stvari. Protiv poskupljenja, protiv siromaštva, protiv mizernih plata. Za ukidanje akciza, protiv poskupljenja goriva. Gdje su te teme? Gdje su sindikati, radnici, studenti? Je li moguće da je ama baš sve u ovoj zemlji potaman, osim, eto, izbornih nepravilnosti? I svakako da sve treba istražiti, da treba sve koji su učestvovali u eventualnim izbornim krađama i mahinacijama locirati i adekvatno ih kazniti, ali to treba da rade institucije po službenoj dužnosti. Protest jednih, ili drugih, ili trećih, kao vid iskazivanja stava jeste apsolutno zagarantovano pravo i to ne treba niko da dovodi u pitanje, ali pritisci, dijeljenje naroda na ove ili one – na patriote i izdajnike, ne smije biti prihvatljivo. Ko god da to zastupa.
Istovremeno, u mnogim gradovima širom BiH održani su protesti protiv nasilja nad ženama, koji su imali konkretan cilj i zahtjev. Konkretan i jasan cilj – ali bez veće podrške javnosti.
Do tada, građani Francuske protestuju, organizuju generalni štrajk. Masovni francuski protesti sele se i na ulice drugih evropskih gradova. Protiv sve većih cijena hrane i energenata protesti se održavaju i u Njemačkoj, Belgiji i Italiji.
U Bosni i Hercegovini ništa. Nema protesta te vrste. Zašto je to tako?
Sociološkinja Smiljana Vovna ranije je istakla za BUKU da je upoređivati Bosnu i Hercegovini sa uređenim, pravnim, ekonomskim i socijalnim državama prosto nemoguće u kontekstu socijalnog bunta.
Razlog je očit – sve ono što u zemljama koje ovo imaju regulisano je zakonima, koje donose odgovorne Vlade koje se brinu o građanima, ali i dobro znaju da zavise od njih i da mogu imati velike probleme ako ne poslušuju glas građana.
U Bosni i Hercegovini, pak, dodaje, imamo situaciju da su vlade, parlamenti, skupštine, razni domovi, sami sebi svrha i često imamo dojam da njihovi članovi žive u nekom paralelnom svijetu koji nije ni blizu običnom građaninu. Oni su duboko svjesni da ovdje taj glas naroda/građana ne postoji, jer su obični građani kupljeni na glasanju ili sitnim paketima ili uslovljeni zapošljavajem sebe ili članova svojih porodica. A jedan veliki lanac korupcije je teško prekinuti, jer i oni koji nesvjesno učestvuju u tome ne mogu, ne smiju ili ne žele da se izvuku iz njega.
“Svjedočimo da u zemljama širom svijeta, ne samo Evrope, čuje se jako glas građana vezano za ekonomsku politiku. Malo povećanja cijena izaziva bunt i nerede na ulicama, pad vlade, a mi još uvijek živimo pod mantrom ‘dobro je da ne puca’, jer kad se približimo toj tankoj liniji između mira i građanskog neposluha, čujemo samoprozvane nacionalne lidere koji rasplamsavaju nacionalnu retoriku o ugroženosti jednih od drugih i od trećih. Zaista je teško razumjeti da gladan čovjek sebi može da stavi prioritet kako se ko zove i ko koga ugrožava, a ne da traži od političkih lidera da se konačno pobrinu o običnom čovjeku koji nema uslove za dostojan život”, jasna je Vovna.
Komentar društveno političke zbilje i ćorsokaka u kome smo se našli za BUKU je dao i politički analitičar Velizar Antić.
On razloge pat pozicije u kojoj smo se našli vidi prije svega vidi u političkoj kulturi koja odlikuje našeg čoveka, a ona je podanička, a ne demokratska. Jednostavno, dodaje, dosta dugo smo živeli pod autoritarnim režimima i državama da je u našeg čovjeka „usađen“ podanički mentalitet i život u skladu sa načelom „ne talasaj“ i „dobro je, može i gore“. A put do stvaranja građana koje bi odlikovala demokratska politička kultura je, ističe, očigledno mnogo duži od onog koji smo mi očekivali i potrebno je još dosta vremena dok i u našem društvu ne dođemo do građana koji bi se bez straha borili za svoja prava.
Kao drugi razlog Antić navodi taj da su političke partije na vlasti u potpunosti ovladale društvom i onim institucijama i organizacijama koje bi trebale da budu nezavisne i da reaguju upravo u ovakvim situacijama- da povedu narod i da budu organizatori protesta i da na taj način vrše uticaj na vlast da rade više u interesu građana. Zato, kaže, sa pravom možemo postaviti pitanje gde su naši sindikati ili boračka udruženja i slična udruženja. “Sve što protestuje i buni se svelo se na nekoliko udruženja koji sami nemaju snagu da organizuju veće proteste. Živimo u zarobljenom društvu od strane političkih partija koje su ušle u sve pore društva upravo sa ciljem da spreče bilo kakvo talasanje i pobunu naroda”, jasan je Antić. Sve to, dodaje, potvrđuju i izjave naših političkih elita koji su se u potpunosti odnarodili od naroda. Oni žive svoje živote u potpuno drugačijim uslovima i kreću se u potpuno drugačijim krugovima ljudi da su nesvesni kako teško narod živi i kako najnovija poskupljenja utiču na svakodnevni život običnog čoveka. Iz tog razloga, smatra Antić, čovek prosto ne zna da li da se na gore navedene izjave premijera smije ili da plače.
“Mislim da je vreme smeha na ove izjave odavno prošlo i da nam je samo ostalo da svi plačemo na na njihove izjave i na njihovo ponašanje”, rečenica je kojom razgovor za BUKU zaključuje Antić.