Zvornički stari grad
(tvrđava) nastao je znatno ranije, vjerovatno u vrijeme kada se na Drini
ustalila granica izmedu Srbije i Bosne. A tu istu Zvorničku tvrđavu je, prema
legendi, napravila prokleta Jerina, žena Despota Stefana Brankovića, u narodu mnogo poznatija po gradnji grada
Smedereva.
Valjalo bi reći i kako
je prijeratna opština Zvornik brojala 81.295 stanovnika. To se misli na ovaj,
najnoviji rat, o kome se, osim da je bio krvav, ne može postići konsenzus.
Stanovništvo je, vele, bilo radno, vrijedno, proletersko, rekli bismo. Oni
skloni brojanju nacionalnih krvnih zrnaca, dodali bi kako je odokativno bilo
oko 60% Bošnjaka i 39% Srba. Resto su, dakako, činili, koloritom SFRJ-a obojeni
Ostali. Što će reći Jugosloveni, Hrvati, Albanci…
E, a sav taj svijet
morao je od nečega živjeti. I živio je dobro, skupljen oko industrijskog
giganata znanog kao ,,Tvornica glinice Birač“. Inače, o smrti te
fabrike Ceca Cenić je podrobno pisala na našem portalu ovdje, pa ne bih puno
zamarao cijenjenog čitaoca.
Elem, iz uvodnog
krokija, vidi se da je Zvornik kroz istoriju obilježio drum, granica Srbije i
Bosne, prokleta Jerina i fabrika glinice.
Meni Zvornik, pak,
budi posve druge asocijacije. Bolja, a bogme i ljepša polovina mi je iz grada
na Drini, a slava joj je o Đurđevu, pa tako, kako do sad, tako i ove godine,
eto mene početkom maja u Zvorniku. I taman ta godina dana (nemojte pomisliti da
idem jednom godišnje, pogrešno će me familija shvatiti), daje mi mogućnost da
vidim kako se grad gradi i šta se u njemu radi. E, a tu padaju u vodu sve
brojke i slova, zapete i postoci. Postaju dominantnije boje Drine, okolnih
brda, koja dublja bora u starijih na Slavi, koji prećutan kilogram viška neke
od gospođa nakokoćenih na ,,svojoj stolici“ o slavskom stolu. I dok me domaćini
krkaju holesterolom, u najboljem slavskom običaju, nazdravljajući ,,krajiškom
zetu“, ja stalno pogledam preko terase na rijeku i hvatam prvo dijete do sebe
ne bi li mi poslužilo kao alibi da se prošpaliram uz Drinu-niz Drinu i nadišem
se ove istočnobosanske have.
A šetalište, nije da
ga nema -1600 metara, precizno miljokazima obilježenih i ispisanih, pa za dva
kruga može svaki jači ručak da se svari. Vidim, prvi ribari iznijeli štapove,
pa više reda radi provlače plovke po vodi. Neki samo provjeravaju ribolovačku
opremu, drugi, vidi se po bagažama iz kojih vire pivo i sendviči, pobjegli od
ljepših polovina i familije, kao ja, bože me oprosti, sa nečijim alibi malcem
koga šetam gore-dolje.
-Bistro, ljudi,
štrebersko-starmalim tonom ih pozdravljam.
-Ajde, ne zajebavaj,
nego pusti malog i posjedi malo sa nama. Ne dolaziš svaki dan, aman nema te
godinicu, brko će jedan, prvi od alasa čaršijskih.
-Kako je, ljudi, velim
onako po inerciji.
-Gore nego prošlog
Đurđevdana, ali, opet bolje od idućeg, pa me to tješi. Samotno nekako, nastavi
brkajlija između dva cijeđenja ledenog piva.
I zaista je tako.
Ranijih godina, u samotnom bijegu od slavskog stola i lutanju gore-dolje (a
samo se tako može u Zvorniku), viđao sam mladog svijeta, kako špalira čaršijom.
Od ,,B blokova“, pa sve tamo do izlaza prema Drinjači. Ove godine, urijedila
studentarija, tek tu i tamo vidiš po koji par. Od grupa i grupica kikotave
mladeži ni traga, ni glasa.
-Evo, sad došli iz
Beograda i Novog Sada samo oni studenti što im je baš, baš priprijećeno iz
roditeljske kuće, a i nije zbog toga, nego više zbog fasunge koje ima oko
Đurđevdana u svakoj kući, pojasni mi Brko razlog lokalne demografske
vjetrometine.
Za one koji ne znaju,
u Zvorniku, mimo kakvog većeg praznika, teška je lutrija sresti čeljade između
19 i 35 godina. Jer svi su na fakultetima u Srbiji. A kako ne postoji posao
koji bi radili i koji će raditi u narednih pedesetak godina u Zvorniku,
studiranje, preciznije bijeg iz grada, opšte je mjesto.
A kad smo kod bijega,
bošnjački živalj je ,,kulturno-etnički očišćen“ još 1992. godine, pa tek
njihovim potomcima ne pada na pamet da dođu u faderlend. A i ako dođu, susretnu
se sa segregiranim gradom, gdje postoje naki Srbi i Bošnjaci, sve jedni pored
drugih, ali niti se vide, niti se čuju, niti se pozdravljaju. Kao duhovi. Ova
nakaza od međunacionalnih odnosa u Zvorniku je posve normalna stvar i jedino
vas, ako se iščuđavate, mogu ludim proglasiti. Kad sve zbrojite, čaršija je
infrastrukturom krojena za 80 000 duša, a sad zija prazna. Grad gust betonom,
zgradama i kućama, ali rijedak ljudstvom. O popisu i sadašnjem broju žitelja
Tuge na Drini, strah je i pomisliti.
Sjetih se nekog
opskurnog intervjua, ko zna odakle, u kojem gradonačelnik Zvornika, Zoran
Stevanović, kaže kako je poluzadovoljan
intenzitetom i brojem povratnika u opštinu. Bi mi smiješno.
Nego, otpratih ja
dječačića kući i zaputih se na razgovor sa Markom
Mekićem, prvim čovjekom Reformske stranke, nedavno osnovane u Zvorniku.
Kako mi u telefonskom razgovoru reče Mekić, oni su spremni da budu prava
opozicija SNSD-u i već sad ukazuju na probleme u kojima pliva grad i okolina.
-‘Ajde, neka barem
neko nešto radi, pa makar i formalno, pomislih dok sam išao do zgrade u centru
grada, gdje su smještene prostorije stranke.
Domaćin me ugostio
lijepo kako i priliči. Tačnije, pokušao je. Jer sam mu sa vrata rekao da sam
pun i sebe i hrane i pića u sebi i zaprijetio da nećemo pričati ukoliko bude
ljubazan po tom pitanju. Bi mu drago i lako razbismo onu znanu neprijatnost
koja se počesto desi pri upoznavanju. Kada sam ušao, vidim uslovna prostorija,
kompjuter, sto za sastanke, propagandni materijal.
-Mekiću, vidi ovako,
ja imam dva problema. Zapravo, jedan, podijeljen u dva dijela. Pola čaršije mi
priča svaki detalj svake malverzacije od Birča, preko problema u Šekovićima,
Vlasenici, pa do harača za centralno grijanje. Svi pričaju, ali bi, štono vele
nadrealisti, da ostanu anonimni. A, opet, druga polovina sama se maša lične
karte, uvaljuje mi svoje podatke, ‘oće da ih potpišem u tekstu, ali je ta druga
polovina uglavnom pijana, nesuvisla, a priče su im iz predkosovskog ciklusa.
Tako da si mi ti…
-Jedina nada, skrati
Mekić moju tiradu.
U daljem razgovoru, Marko,
mladić koji je završio PMF u Novom Sadu i nekim čudom se vratio u Zvornik, reče
mi kako se on, zajedno sa nekoliko mladih ljudi, nezadovoljnih trenutnim
stanjem, odlučilo na ovaj korak jer smatra da se samo političkim djelovanjem
mogu inicirati prijeko potrebne promjene. Veli mi još da će se, umjesto visokom
nacionalnom politikom, Reformska stranka baviti svakodnevnim životnim
problemima običnih ljudi, pa se nadaju da će imati podršku brojnih
obespravljenih, nezaposlenih i prevarenih građana.
– Mora prestati
sadašnja ,,politika sinova i kćeri”, odrešito će Marko.
Reče mi da u Zvorniku ima primjera da je po sedam članova
jedne porodice zaposleno u državnim institucijama, a u većini isto tako brojnih
domaćinstava niko ne radi. Jedino rješenje mladi ljudi vide u odlasku sa ovih
prostora, za šta je kriva aktuelna vlast, kaže Mekić.
-Ne valja ti pos'o,
Marko, kroz šalu ću više za sebe, nego za njega, znajući koliko je narod
zaluđen i sluđen SNSD-om i satelitima. Opet, iz mog nihilizma me nekako drmusa
Markov ton. Vidim, odlučan dečko, koji nije formalno u politici, kako bi se
uhljebio u kakvom državnom najmu. Jer da jeste, sa svojom školom i znanjem, ne
bi osnivao stranku, nego bi apaludirao velikom voždu Miloradu i kompaniji, koja
se zna ukazati i ovdje na istoku, na proputovanju za Srbiju ili tokom
predizborne utakmice.
Da ne ostane sve na
pukoj frazeologiji, Marko mi reče kako su predvidjeli jedan projekat koji se
direktno tiče gore pomenute famozne fabrike glinice Birač.
-Birač zapošljava
preko hiljadu radnika, a opštini donosi manje prihoda od, na primjer, jedne
apoteke u Beču. Mi smo željeli javno da iznesemo ovaj problem, koji će samo da
raste i da pravi štetu građanima Zvornika u svakom pogledu, od ekonomske, do
ekološke. Riječ je, zapravo, o kreditu od 19, 5 miliona KM iz sredstava IRB-a, odnosno sredstava građana
Republike Srpske, koji je dodijeljen potpuno netransparentno ,,Biraču“ , a bez
da se zna gdje i kako su novci plasirani.
Priupitao sam Mekića i
šta je na stvari oko prelaska gradske toplane na lož-ulje. Jer činjenica je da
se Zvornik grije na gas i da je cijena grijanja u gradu na Drini daleko
najskuplja u BiH. Učinila mi se sasvim logična inicijativa gradskih otaca da
pređu na drugi, jeftiniji izvor energije.
-To bi i bilo logično,
da se ne radi o starim i dotrajalim kotlovima u čijoj se nabavci ugradio skoro
svako od ruskih dobavljača do ,,zadnje ruke“ u opštini. Isto tako ne treba
smetnuti sa uma da stanovništvo grada nema pojma o ovoj, pompezno najavljivanoj
akciji prelaska na druge grejne energente, jer, faktički, javne rasprave nije
ni bilo. Zapravo, bilo je, ali je bila toliko nevidiljiva da su došli jedino
oni koji su bili direktno pozvani. Da ne zaboravim činjenicu da niko ne
garantuje da će grijanje ovim postati jeftinije, jer treba platiti opremu.
Pored toga, nisu rađene nikakve ekološke studije i uopšte studije izvodljivosti
samih radova, a što bi trebalo da uradi, prije svega Tehnološki fakultet u
Zvorniku. Ovaj je projekat star 20-30 godina i od tad se mnogo toga promijenilo
u gradu, zaključuje Mekić.
Saznao sam od Marka
mnogo šta. Sve u svemu, nikako me nije oraspoložilo ono što sam čuo. Što je
siguran znak da on govori istinu. Želim mu puno sreće u vilenom vilajetu, jer
će mu, uz znanje, u borbi sa lokalnim moćnicima ona i te kako trebati.
Meni lično je bilo
dosta istine za taj dan, a i hrana se od muke, šetnje, pričanja i slušanja
svarila.
Međutim, postoje dvije
stvari koje nikako da se svare od Đurđevdana. Prva mi se desila kada sam
narednu veče susreo poznanika, u praznom gradu, u najprometnijoj kafani, koja
je takođe bila prazna.
-Šta je ovo, Jovo?
Slava, vikend, a nigdje nikoga, pitam ga veselo.
-Nema narod novaca,
odgovori mi Jovo, koga nisam vidio skoro godinu dana.
-Kao da ti nije drago
što me vidiš, promrsih pomalo uvrijeđen?
-E, moj Dragane,
zaboravio sam se smijati. Ovdje ti i smijeh postane luksuz. Vidiš i sam da nema
nikoga. A ja svako jutro sa majkom sjedam na autobus i odlazim u ,,Glinicu“.
Istim tim autobusom se naveče vraćamo. Ona krpi mjesece do penzije, a ja
pokušavam dobiti stalni posao. A posao mi je ubijati Bogu dane još koju godinu,
dok ,,Birač“ ne postane deponija otpada. To ti je kao neka soc-realistička
filmska tragična priča. Samo istinita. A Zvornik je tuga na Drini. I da ljudi
pogrešno ne shvate, nije to neki bluz na Drini, to ti je tuga, ona naša
čamotinja, balkanska.
Po drugi put sam čuo
taj izraz ,,tuga na Drini“ u par dana. To veče nismo mnogo pričali, čekali smo
ponoć i fajront, da nas obojicu spasi tuge. Na kraju mi Jovo reče:
-Vidiš ovaj Dom
kulture. E, tu su se prije par dana održavali ,,Dani francuske kulture“. Ulaz
se nije plaćao, a bilo je odličnih filmova. Dokumentarci. I, znaš šta, okupi
nas se po dvoje-troje, bude gužva, sarkastično će prijatelj.
U suštini, meni bi
preseljenje u, šta ja znam, Prijedor ili Doboj bio životni uspjeh. Ne maštam ja
o Gracu, Berlinu i inostranstvu. Takav ti je danas Zvornik, završi Jovo i
čvrsto mi stisnu ruku.
-Vidimo se,
promrmljah, riječima ošamaren. Bi mi krivo što nisam pijan. Ovako se cijelu noć
moram nositi sa lokalnim demonima drinske tuge u i oko mene.
Iz svega pobrojanog,
zaključio sam da mi je mnogo zdravije zatrpavati se enormnim količinama pečenja
i kolača svih vrsta i izigravati ,,kršnog Krajišnika“, nego izlaziti na
,,zdrave šetnje“. Kakve zdrave? Poludiš od ,,ljepote“.
I na kraju svega,
pozdravljajući se sa tazbinom, tutnuh u ruku jednoj djevojčici cekin od 5
maraka, da kupi sebi dva ,,veeelika king sladoleda“, kako ih je krstila i
zazivala, vrzmajući se oko stola ova dva-tri dana.
-Puno je to para,
čiko, daću ja ovo mami, pa neka ona vidi šta će. Njoj su novci potrebniji, reče
mi dijete sa najplavljim očima.
Ugurah ženu u auto i
nagazih po gasu. Mislim da sam u Tuzli za 15 minuta bio.
-Eh, Zvorniče,
Zvorniče, kad me vidiš…
Mislio sam tako u
sebi, ali znam da mi valja, najdalje za idući Đurđevdan, opet na Drinu.
E, sad, mogao bih ja
vama pričati o najboljem pečenju na svijetu, kolačima koji se tope bez da ih
žvaćete, lokalnom siru i pršuti, rakiji od koje se ne mamura. Ali to ima skoro
svugdje.
A šta ćemo sa
Zvornikom, utvarom, koji nekad bješe grad sa ljudima? Sa gradom o čijoj se
sudbini opet prokleta Jerina zabavila? Obećanom industrijskom zemljom u koju se onomad odselio Kusturičin
Malik Malkoč? Neki bi rekli, kakav posta Kusta, takav mu se i Zvornik napravi
Od svega osta samo
Tuga na Drini.