Helsinški parlament građana, BASOC, Oštra nula iz Banjaluke,
te Kvart iz Prijedora pokrenuli su humanitarnu Akciju solidarnosti u cilju
prikupljanja odjeće, obuće i hrane za izbjeglice i migrante koji su smješteni u
kampu u Velikoj Kladuši.
Akcija prikupljanja pomoći trajala je nekoliko dana, a
prošlog petka je krenuo kombi pun pomoći iz ova dva grada prema Velikoj
Kladuši. Preko pola tone stvari. U akciju doniranja pomoći priključila se i
humanitarna organizacija “Hleb života” iz Prijedora.
Put od Banjaluke do Prijedora protiče bez velikih problema,
izuzev jače kiše, koja nas je pogodila u Cazinu. U Kladušu dolazimo oko 13
sati.
U Centralnom parku u Velikoj Kladuši zatičemo tridesetak
migranata. Sjede na travi, igraju karte, u obližnjim kafićima piju kafu, čekaju
priliku da odu iz Bosne.
“Situacija na terenu je katastrofalna”, kaže nam
jedan od lokalnih aktivista. “Država je očigledno zakazala. Čini nam se da
samo lokalna vlast i njene strukture, kako komunalne, tako i sigurnosne brinu o
ovim ljudima. A i to je malo. Ne mogu da shvatim da ova agonija traje već pola
godine, ljudi su u kampu koji leži na bari i svaka jača kiša bi ih mogla
istjerati odavde”, kaže nam on.
U Velikoj Kladuši, u kampu se nalazi oko 300 izbjeglica, a mimo
kampa još dvije stotine. Oni imućniji, koji sebi to mogu priuštiti, smješteni su
u privatnim kućama i hotelima.
Radnik obezbjeđenja jedne banke u centru grada kaže nam da
je upravo spriječio omanju grupu migranata da se međusobno potuku. Ipak, kaže
da je situacija u gradu bezbjednosno dobra, te da on lično nema ništa protiv
toga da oni budu tu, ali da postoji strah među stanovništvom i da mnogi
roditelji ne izvode djecu u park.
Nakon što se u ovom gradu desilo ubistvo 24-godišnjeg
migranta, policija dosta pomaže u stvaranju povoljnijeg okruženja. I sami smo
bili prijatno iznenađeni ljubaznošću i susretljivošću lokalne policije, koja
nas je dočekala ispred kampa.
Ispred kampa zatičemo ogromnu hrpu odjeće i obuće, sve
nabacano. Dvije volonterke iz Austrije pomažu u sortiranju.
U samom kampu mnogo je više muškaraca samaca nego žena.
“Žene su im svetinja”, kaže nam policajac iz Cazina koji čuva kamp.
Ima i djece, trčkaraju okolo – njihova budućnost, baš kao i
odraslih ljudi ovdje – nepoznata je. “Jedna malena djevojčica je ovdje bez oba
roditelja”, kaže nam policajac, dok pokazuje malenu curicu u crvenoj haljinici “uzeli su je da ne
bi poginula u svojoj rodnoj zemlji”. Ima tri godine.
Svi bježe od rata – ima ih iz
Pakistana, Sirije, Afganistana.
Ahmed Nasim, mladi Afganistanac rado priča sa nama, ali se
nerado fotografiše. Iz svoje zemlje pobjegao je zbog prijetnji smrću.
“Radio sam u državnoj banci, imao sam solidna primanja,
ali sam morao pobjeći od talibana. Prijetili su mi, pa sam odlučio da sve
napustim. Roditelji su ostali, a ja se želim domoći Evrope“, priča nam.
Dva puta su ga vratili iz Slovenije, azil ne može da dobije.
Žao mu je, kaže, što ih svugdje tretiraju kao neljude. Dodaje
da u Bosni nije doživio nikakvu neprijatnost, ali ne želi da ostane.
Razgovaramo sa još nekoliko mlađih muškaraca. Svi nam govore
jedno – niko od njih ne želi da ostane u BiH. Bježe preko granice, jedne,
druge, vraćaju ih sa slovenačko-italijanske granice, policija ih tuče, ali ne
odustaju od toga da se “dočepaju Evrope”- svaki pokušaj prelaska
granice oni nazivaju The Game – Igra. To je šifra za ilegalni prelazak granice.
U njihovom naumu ih, kažu, niko ne može spriječiti.
Lokalne vlasti su uradile koliko su mogle u datim
okolnostima: doveli su u kamp vodu, obezbijedili agregat za struju.
Nevladine organizacije su sagradile šatore i obezbijedile
osnovnu prvu pomoć. Ukoliko nekome treba ljekar, upućuju ih u bolnicu. Tri puta
sedmično dolazi ljekar iz organizacije “Ljekari bez granica”. Ali
svaka jača kiša mogla bi napraviti ogroman problem ovim ljudima. Kako
saznajemo, Federalna civilna zaštita preuzela je na sebe uređenje Agrokomerca,
gdje bi migranti mogli biti smješteni. Na otvorenom ne mogu biti. Tim ljudima
treba krov nad glavom. Šatori nisu nikakvo rješenje.
Opšti utisak mještana koji su u svakodnevnom kontaktu sa migrantima
jeste da su migranti u redu i da sa njima nema problema. Kažu da je možda
desetak posto njih problematičnih, ali zar to nije svuda tako, pitaju se.
Sa druge strane, i utisak migranata je pozitivan. Kažu da su
policajci dobri, a od strane lokalnog stanovništve ne osjećaju neke ružne
vibracije. Bez obzira na to, niko ne želi da ostane u Bosni.
Razgovaramo sa grupom mladića koji su već nekoliko puta
prelazili granicu. Igrajući svoju “Igru” sa graničarima. Svi oni
nekoliko puta su vraćeni, prebijani. U kampu im je dobro, a željena destinacija
je Italija. Pitam ih da li imaju nekoga u Italiji od familije – nemaju nikoga,
samo prijatelji, “Italija je dobra” ponavljaju.
Zayed Fesal Hotag pobjegao je iz Afganistana od rata prije
tri godine. Išao je preko Bugarske, Turske, a u Srbiji je proveo godinu dana pa
smo sa njim pričali na srpskom.
“Želim da odem u Belgiju”, kaže Zayed. Završio je
osam razreda osnovne škole.
“U Hrvatskoj nije dobro. Tukla me policija. Više puta
sam prelazio granicu, a hoću da idem u Belgiju.”
Adis Imamović Piksi iz S.O.S Ljuta Krajina (udruženje
volontera ) radi na pomoći migrantima u saradnji sa pomozi.ba. Od septembra
2015. godine prati migrante konstantno na balkanskoj ruti, a ovo mu je sedma
granica i četrnaesti teren. Najgore je bilo, kaže, na grčko-makedonskoj
granici. Iz iskustva nam kaže kako je EU zakazala, da je trebalo reagovati i
pomoći ranije. Kaže da su ljudi u Kladuši susretljivi i da pomažu koliko mogu.
Kaže nam kako će suvu hranu koju smo dovezli odmah odnijeti
grupi od dvadesetak Pakistanaca koji borave blizu granice sa Hrvatskom. Veli
kako oni sami sebi prave obroke.
“Ljudi najviše žele da pomognu porodicama sa djecom, ne
toliko muškarcima samcima”, kaže Piksi. Ipak, kaže, najpotrebnije stvari
koje prikupljaju su upravo za muškarce, obuća, odjeća, za zimski i ljetnji
period.
„Što se problema u kampu tiče, njih bi moglo da bude ako
migranti u Kladuši dočekaju zimu. Evropa mora da nađe rješenje za ove ljude,
jer države kroz koje prolaze na balkanskoj ruti nemaju odgovor“, kaže Piksi.
Nakon što smo proveli neko vrijeme u kampu, pozdravljamo se
sa lokalnim aktivistima i momcima sa kojima smo razgovarali. Nadamo se da će
svi oni koji su pobjegli od zla u svojoj državi naići na neko dobro u svijetu.