“Najefikasniji način da natjeraš običnog čovjeka da prestane da misli o praznom stomaku je da mu napuniš glavu.Tako se i dešava, glave su napunjene strahom, kod Bošnjaka od Srba, kod Srba od Bošnjaka, a kod Hrvata i od Bošnjaka i od Srba. Iz tog straha proizilazi i razmišljanje da je bitnije sačuvati glavu, pa makar i praznog stomaka. Zato se danas svaki oblik bunta protiv socijalne bijede u kojoj se nalazi ogromna većina građana RS, protiv bezočne uzurpacije javnih sredstava i megalomanske rastrošnosti režima, proglašava ugrožavanjem RS i njenog statusa. Svako političko osuđivanje stanja u RS režim odmah okvalifikuje kao osuđivanje i ugrožavanje statusa RS”.
Dragan Čavić, lider Demokratske partije
“Popularnost nacionalizma je loša, a ključna stvar je da je on namenjen glupim i manje obrazovanim. Nacionalizam je na nivou znanja neka vrsta ponižavanja znanja, jer ne neguje intelekt, kritiku i razumevanje. To je najgori aspekt nacionalizma koji je istinski opasan za budućnost. Osnovni problem je da nacionalizam zaglupljuje. Sve ostalo može da se leči, a zaglupljivanje je jako teško lečiti, jer to zahteva jako mnogo novca i vremena. A folklor i ostalo, ko voli neka uživa, nemam ništa protiv”
Svetlana Slapšak, profesorica antropologije , Ljubljana
“Na političkoj nostalgiji ne grade se vrijednosti budućnosti, samo se na pogrešan način restauriraju u propagandnim parolama prošlosti. Nikakav Valter se nije vratio, niti može doći. Ali u stanju socijalnog i svakog drugog beznađa, nostalgija može postati politička bolest, ako to već nije postala”
Enver Kazaz, profesor književnosti, Filozofski fakultet Sarajevo
“Trebali bi prikazati realno i objektivno zločine koji su se događali na svim stranama. Mi smo u Latinici to napravili, jer nema ni jednog značajnijeg zločina u regiji koji se dogodio u vrijeme ratnog sukoba koji kod nas nije prikazan sa podjednako istim tretmanom, neovisno da li je on hrvatski, bošnjački li srpski i neovisno o broju žrtava. Mi smo to sve obradili, a sad se tako nešto očekuje u Bosni i Hercegovini i pogotovo u Srbiji, ali i od drugih novinara u Hrvatskoj. Dokle god svi ne shvate što se događalo i dok se ne razumije činjenica da zločin nije ni hrvatski ili srpski, nego je naprosto zločin zločin, nema napretka ni nama ni bilo kome u regiji”.
Denis Latin, urednik kultne Latinice
“Mržnja koje diže čovjeka na čovjeka, mržnja koja u osnovi izjeda samu sebe i na kraju ugine jer je neosnovana. Upravo je Bosna zemlja tvrde vjere, snažnih emocija, odanosti i želje za pravdom. Možda bi u Bosni trebalo upozoravati da se čuvamo i prestanemo nasljeđivati nesvjesne, endemične oblike mržnje od svojih predaka”
Boris Glamočanin, umjetnik, Banja Luka
“Ako stvari sagledam zdravorazumski i hladno, vidim zemlju koja to nije, autistični protektorat u rukama stranaca, tri podijeljena društva s tri podijeljene javnosti, vidim jednonacionalnu multietničnost, konstantnu igru nadmoći jačeg nad slabijim, ljude koji zatvaraju oči pred stvarnošću, zemlju koja forsira lažno građansko društvo u prostoriji punoj neriješenih nacionalnih pitanja, a koja generiraju konstatno nove razdore. Unatoč svemu gore pobrojanom i unatoč svim čudesnim mjestima svijeta koje ostavih pod nogama, nigdje se ne mogu zamisliti nego u Bosni i Hercegovini”
Martina Mlinarević-Sopta, kolumnistkinja
Bez razmišljanja mogu reći da je situacija gora. U ono vrijeme kad su stvari izgledale gore jer je bio rat, onda si bar znao zašto su takve. Historijsko pravilo, fizička priroda napretka je da, kako god da bude, poslije može biti samo bolje, ali ovdje smo čak i to pravilo uspjeli zajebat. Nama naprosto nije bolje. Ni po čemu nije bolje. Onda si, kao u vrijeme komunizma, ima neke tajne komitete, vijeća nacionalne sigurnosti, neke visoke instance koje su regulirale prostor medija i govora. Onda si znao gdje je neprijatelj i znao si gdje je šuma u koju ćeš bježati. Danas su stvari posve drugačije i u tom smislu, što se naše profesije tiče, puno gore.
Boris Dežulović, novinar i osnivač Feral tribjuna, Split
“Rat je iza nas pa nije prepreka ali je taj rat kreirao promjenu svijesti kod mase pa ljudi kada nostalgično pripovjedaju o predratnom periodu zapravo ne priželjkuju ponovnu uspostavu suživota jer su se sami dijelom promijenili, a dijelom su se razočarali u svoje bivše prijatelje pa im danas zna biti lijepo podsjećanje na stare dane ali ih ne žele vratiti. A i zašto bi. Promjene treba prihvatiti i pokušati naći najkvalitetniji način da ih se primijeni u svrhu obezbjeđivanja najveće moguće sreće najvećem mogućem broju ljudi. Sreću nije moguće ostvariti na osnovama koje više ne postoje”.
Neven Anđelić, novinar i publicista
“Da smo narod koji misli na svoju budućnost,na budućnost svoje djece, unučadi, praunučadi, već bi sve zvonilo na uzbunu i svi bi bili na nogama. Naša zaduženost je ogromna. Mi smo već u dužničkom ropstvu. Već iduće (2012) godine stiže otplatna rata od oko 500 miliona KM što je približna vrijednost industrije. I tako svilh narednih desetak godina (bez novih zaduženja). To je nemoguće vraćati”
Aleksa Milojević, ekonomista, Bijeljina
“Rat se i desio zato što smo tada, a i danas smo bili radije još uvijek u okovima neke vrste nasljeđa naše plemenske prošlosti. Za nas nema nikakvih novih dobrih ideala, samo se maskiramo u iste, a u djelu sprovodimo zakone plemenskih zajednica iz kojih smo potekli. Kod nas i dalje zakon jačega ima prednost nad razumom, mi ne komuniciramo naprednim jezicima nego se radije odazivamo na lelek, urlikanje, i ratne pokliče”.
Igor Sovilj, umjetnik, Prijedor
“Okrenutost prošlosti je uvijek zamka, kada je riječ o Bosni. Tu i najčasniji izgube glavu. Da bi uopšte došlo do pomirenja upravo bi trebalo da se prevaziđe šum vremena. Potrebna je buka i bijes. Objektivna istina o sebi i drugom, poštovanje i razumijevanje su formule tako potrebne katarze bh društva. Svaki drugi put vodi u izolaciju. Na sceni je Orvelova Farma a da većina ljudi toga nije ni svjesna”
Radomir Mitrić, pjesnik, Kragujevac
“Svako poticanje nezavisnog razmišljanja je početak borbe za razvijenije civilno društvo. Aktivizam je osoban i počinje od tebe samog i možeš se samo nadati da će tvoje djelovanje nekoga povući. Ne možeš ljudima narediti da misle ako im se ne da ili ih natjerati na djelovanje ako im je svejedno. A postaje im svejedno jer uče da im treba biti svejedno od vrtića i osnovne škole. Ni nastavnici više ne vjeruju u obrazovanje jer sustav ne funkcionira i važnije je prevariti i snaći se, nego naučiti i znati”
Oliver Sertić, medijski aktivist
BUKA u 2011. godini – Kukanje je opravdanje za nerad!