Regulacioni plan centra Banjaluke koji je usvojen 2018. godine proglašen je neustavnim i nezakonitim i stopirana je sva gradnja planirana ovim dokumentom. U Buka podcastu razgovaramo o tome šta to znači za grad, kako investitorske politike kreiraju planiranje grada Banjaluka i da li je na djelu bjesomučna betonizacija Banjaluke.
Aleksandar Trifunović: Pred izbornu kampanju želim da razgovaramo o temama koje su bitne ljudima. Imali smo po prvi put masovni dolazak građana Banjaluke na javnu raspravu koja se tiče izmjena regulacionog plana i izložili svoje neslaganje. Nakon toga je i Ustavni sud donio odluku da su građani bili u pravu, a u isto vrijeme imali smo potpuni muk političara koji čine skupštinu, osim par poslanika koji su dali svoje mišljenje o regulacionom planu kao katastrofalnom i kriminalnom. Snežana, kako ti kojoj je ovo struka, gledaš na ovo kasno buđenje ljudi, čini mi se da je ovaj grad zazdidan. Banjaluka je postala primjer kako zazidati grad, da su nam tokovi rijeke Vrbas prepuni zgrada, sve je zagušljivije od zgrada kojih je pun grad. Izgleda da će te zgrade tek da niču. Jesmo li zakasnili i šta još može uraditi?
Snežana Mrđa-Badža, arhitektica: Ovo što se sada dešava nije nešto novo i ima jako duge korijene. Generalno je karakteristično za cijelu regiju, da ne kažem svijet, manje-više. Što je društvo neuređenije javni interes manje je artikulisan i manje je prisutan. U cijeloj našoj regiji investitorski urbanizam buja i ovo su sad već vidni kancerogeni procesi koji sad svako ko ih ignoriše, a smatra sebe osvještenim građaninom, mislim da griješi. Jako me raduje ovo učešće javnosti. Sad radimo Urbanistički plan i evidentno je da se prethodna i ova gradska administracija ne razlikuju u naklonosti investitorskom urbanizmu, jer postoji evidentna sprega politike i investitora koja nije ni čudna, svuda je u svijetu takva, ali je čudno to što mi više uopšte ne prepoznajemo javni interes, a mi te političare dovodimo na vlast. Ovo je nešto što je dugotrajno i traje dugi niz godina. Vi znate da u Banjaluci od 1974. godine ne postoji Urbanistički plan, a rok za onaj stari je po planu bio negdje do 1990. godine. Znači da mi već dugi niz godina nemamo strateški dokument koji će reći ovo su osnovne smjernice, ovo su parametri, ovo je zelenilo. Imamo samo segmentna rješenja po nekim zakonskim odredbama i nekim pravilnicima, ali sve je to šturo. Svaka izmjena u Regulacionim planovima radi se zbog privatnih interesa.
Aleksandar Trifunović: Tihomir Dakić sjedi u majici Park je naš, mi ne vidimo rezultat te naše borbe, ali vidimo zgradu koja je napravljena. Park više ne postoji, zgrade niču. Sav kriminal je praktično nagrađen. Nikad neću reći da je ta borba bila uzaludna. Vrijedila je. Ali, zašto je tako teško uključiti cjelokupnu zajednicu u borbu za opšti javni interes? Činjenica je da smo možda zaista zakasnili, da zelenih površina više nema, gradiće se na zgradama.
Tihomir Dakić, Centar za životnu sredinu: Namjerno sam obukao ovu majicu da se dotaknemo dosta bitnog procesa za nas građane. Park smo izgubili, ali Park je naš više je jedna politička izjava i poruka ovaj grad je naš. Nije bila ulazudna škola koju smo prošli sa Picinim parkom i pratiti tih 100 dana mirne neposlušnosti koju smo prvi put praktikovali i mislim da smo jedan od rijetkih gradova koji su u tom period imali takvu manifestaciju ljudi na ulici od 100 do 5000, a sa druge strane bilo je 5 ili 7 najviših funkcija koje su ponavljale jedne te iste rečenice, bio je to najviši vrh vlasti u Banjaluci u tom momentu. Nakon toga dolaze pobjede, dolaze nam Rekreativna zona Banjaluka, Borik, Nova Varoš, dolaze pobjede. Kod nas je prisutan i demografski odliv svjesnih ljudi koji više ne žele da žive ovdje, ima ljudi koji ne žele da se uključuju iako su svjesni problema, a postavlja se pitanje šta je sa intelektualnom elitom u gradu Banjaluci i koliko su slobodni. Ne mora svako biti arhitekta ili prostorni planer da kaže ljudi ovo mi se ne sviđa.
Aleksandar Trifunović: Suština ustava je da zaštiti pojedinca od države. Mi živimo u karikaturalnom sistemu gdje pravo štiti poredak, gdje se ustav predstavlja kako neka svetinja koju treba štititi, a pojedinac je taj koga treba štititi.Treba ga zaštititi od jakog sistema. Kada su bili protesti Park je naš protiv nas su bili svi- političari, policija, javni mediji, to je jedna sila koja čini prvni poredak, funkcioneri su bili protiv običnog čovjeka. Nama danas treba takav poredak da se osjećamo sigurnim, jer mi se danas osjećamo nesigurnim.
Aleksandar Jokič advokat: Mi smo došli u situaciji gdje se čak i ustav i zakoni ne poštuju, institucije ih ne poštuju i čak ih više i ne moraju poštovati. Sudovi ne sakcionišu nepoštovanje tih propisa. Moja bolna tačka su VD direktori koji ne postoje u zakonu, ne smiju ništa potpisati. Odluka Ustavnog suda ako se čita pažljivo kaže da se procedura apsolutno nije poštovala, tamo je bilo šest grešaka koji govore da je Regulacioni plan nezakonit. Ja se nadam da je Ustavni sud nakon pobune jednog broja ljudi rekao sad je dosta. Ubijeđen sam da su i ostali Regulacioni planovi donijeti po sličnim procedurama i to nema veze sa tim koja je sad vlast aktuelna. Sad smo bili na javnoj raspravi za Regulacioni plan koji se donosi po istoj procedure kao onaj koji je donesen, a proglašen je neustavnim.
Cijeli razgovor poslušajte ovdje:
