Regulacioni
plan centra Banjaluke koji je usvojen 2018. godine proglašen je neustavnim i
nezakonitim i stopirana je sva gradnja planirana ovim dokumentom. U Buka
podcastu razgovaramo o tome šta to znači za grad, kako investitorske politike
kreiraju planiranje grada Banjaluka i da li je na djelu bjesomučna betonizacija
Banjaluke.
Aleksandar
Trifunović: Pred izbornu kampanju želim da razgovaramo o temama koje su bitne
ljudima. Imali smo po prvi put masovni dolazak građana Banjaluke na javnu
raspravu koja se tiče izmjena regulacionog plana i izložili svoje neslaganje.
Nakon toga je i Ustavni sud donio odluku da su građani bili u pravu, a u isto
vrijeme imali smo potpuni muk političara koji čine skupštinu, osim par
poslanika koji su dali svoje mišljenje o regulacionom planu kao katastrofalnom
i kriminalnom. Snežana, kako ti kojoj je ovo struka, gledaš na ovo kasno
buđenje ljudi, čini mi se da je ovaj grad zazdidan. Banjaluka je postala
primjer kako zazidati grad, da su nam tokovi rijeke Vrbas prepuni zgrada, sve
je zagušljivije od zgrada kojih je pun grad. Izgleda da će te zgrade tek da
niču. Jesmo li zakasnili i šta još može uraditi?
Snežana
Mrđa-Badža, arhitektica: Ovo što se sada dešava nije nešto novo i ima jako duge
korijene. Generalno je karakteristično za cijelu regiju, da ne kažem svijet,
manje-više. Što je društvo neuređenije javni interes manje je artikulisan i
manje je prisutan. U cijeloj našoj regiji investitorski urbanizam buja i ovo su
sad već vidni kancerogeni procesi koji sad svako ko ih ignoriše, a smatra sebe
osvještenim građaninom, mislim da griješi. Jako me raduje ovo učešće javnosti.
Sad radimo Urbanistički plan i evidentno je da se prethodna i ova gradska
administracija ne razlikuju u naklonosti investitorskom urbanizmu, jer postoji
evidentna sprega politike i investitora koja nije ni čudna, svuda je u svijetu
takva, ali je čudno to što mi više uopšte ne prepoznajemo javni interes, a mi
te političare dovodimo na vlast. Ovo je nešto što je dugotrajno i traje dugi
niz godina. Vi znate da u Banjaluci od 1974. godine ne postoji Urbanistički
plan, a rok za onaj stari je po planu bio negdje do 1990. godine. Znači da mi
već dugi niz godina nemamo strateški dokument koji će reći ovo su osnovne smjernice,
ovo su parametri, ovo je zelenilo. Imamo samo segmentna rješenja po nekim
zakonskim odredbama i nekim pravilnicima, ali sve je to šturo. Svaka izmjena u
Regulacionim planovima radi se zbog privatnih interesa.
Aleksandar
Trifunović: Tihomir Dakić sjedi u majici Park je naš, mi ne vidimo rezultat te
naše borbe, ali vidimo zgradu koja je napravljena. Park više ne postoji, zgrade
niču. Sav kriminal je praktično nagrađen. Nikad neću reći da je ta borba bila
uzaludna. Vrijedila je. Ali, zašto je tako teško uključiti cjelokupnu zajednicu
u borbu za opšti javni interes? Činjenica je da smo možda zaista zakasnili, da zelenih
površina više nema, gradiće se na zgradama.
Tihomir Dakić,
Centar za životnu sredinu: Namjerno sam obukao ovu majicu da se dotaknemo dosta
bitnog procesa za nas građane. Park smo izgubili, ali Park je naš više je jedna
politička izjava i poruka ovaj grad je naš. Nije bila ulazudna škola koju smo
prošli sa Picinim parkom i pratiti tih 100 dana mirne neposlušnosti koju smo prvi
put praktikovali i mislim da smo jedan od rijetkih gradova koji su u tom period
imali takvu manifestaciju ljudi na ulici od 100 do 5000, a sa druge strane bilo
je 5 ili 7 najviših funkcija koje su ponavljale jedne te iste rečenice, bio je
to najviši vrh vlasti u Banjaluci u tom momentu. Nakon toga dolaze pobjede,
dolaze nam Rekreativna zona Banjaluka, Borik, Nova Varoš, dolaze pobjede. Kod
nas je prisutan i demografski odliv svjesnih ljudi koji više ne žele da žive
ovdje, ima ljudi koji ne žele da se uključuju iako su svjesni problema, a
postavlja se pitanje šta je sa intelektualnom elitom u gradu Banjaluci i koliko
su slobodni. Ne mora svako biti arhitekta ili prostorni planer da kaže ljudi
ovo mi se ne sviđa.
Aleksandar
Trifunović: Suština ustava je da zaštiti pojedinca od države. Mi živimo u karikaturalnom
sistemu gdje pravo štiti poredak, gdje se ustav predstavlja kako neka svetinja
koju treba štititi, a pojedinac je taj koga treba štititi.Treba ga zaštititi od
jakog sistema. Kada su bili protesti Park je naš protiv nas su bili svi- političari,
policija, javni mediji, to je jedna sila koja čini prvni poredak, funkcioneri
su bili protiv običnog čovjeka. Nama danas treba takav poredak da se osjećamo
sigurnim, jer mi se danas osjećamo nesigurnim.
Aleksandar
Jokič advokat: Mi smo došli u situaciji gdje se čak i ustav i zakoni ne poštuju,
institucije ih ne poštuju i čak ih više i ne moraju poštovati. Sudovi ne
sakcionišu nepoštovanje tih propisa. Moja bolna tačka su VD direktori koji ne
postoje u zakonu, ne smiju ništa potpisati. Odluka Ustavnog suda ako se čita
pažljivo kaže da se procedura apsolutno nije poštovala, tamo je bilo šest
grešaka koji govore da je Regulacioni plan nezakonit. Ja se nadam da je Ustavni
sud nakon pobune jednog broja ljudi rekao sad je dosta. Ubijeđen sam da su i ostali
Regulacioni planovi donijeti po sličnim procedurama i to nema veze sa tim koja
je sad vlast aktuelna. Sad smo bili na javnoj raspravi za Regulacioni plan koji
se donosi po istoj procedure kao onaj koji je donesen, a proglašen je
neustavnim.
Cijeli razgovor poslušajte ovdje: