U teškim vremenima sramno je biti neopredijeljen, rekao je neki grčki, koji bi drugo, mudrac. Gledajući poslednje izbore, svako drugo čovječije biće ovog vilajeta odlučilo se svjesno za sramotu, a ne za to obećano bolje, sada jednih, nešto prije drugih.
Svako drugo biće se, sa druge strane, opredijelilo i odabralo svoje partnere za budućnost.
I evo nas, nakon svih ovih godina, na početku smo. Svi zajedno sa međunarodnom zajednicom predvođenom OHR-om. OHR-om predvođenim Visokim predstavnikom. Tačnije, sa nekoliko Visokih predstavnika kojima je jedino zajedničko da su, onog trenutka kada su otišli iz BiH, automatski počeli da zemlju koja im je ponuđena na odgovornost nazivaju nemogućom, teškom, neizvodljivom. Dok su vodili OHR, organizaciju zaduženu da to ne bude tako, govorili su sasvim suprotno o budućnosti i nevjerovatnim mogućnostima Bosne i Hercegovine. Neupotrebljiva opšta mjesta.
I tako godinama, OHR postaje generator neodgovornosti u zemlji u kojoj je zadužen da odgovornosti, ako nema druge, i nametne. Godinama OHR služi kao sjajan izgovor i za činjenja i nečinjenja domaćih vlasti, pa je teško oteti se utisku da o tome nemaju i (ne)formalni dogovor.
Ono što znam sigurno je da nijedan predstavnik međunarodnih dobrotvora ovdje nije do sada odgovarao za svoje loše poteze. Što i nije čudno. Najčešće tih poteza nije ni bilo, poteza koji nose odgovornost. A, ko ne radi, prosto, ne može ni da pogriješi.
Prosječan službenik iz bilo koje strane zemlje u Bosni radi tri puta manje nego kod kuće, a za to je plaćen čarobnih tri puta više. Ne pokušava shvatiti problem Bosne, već pribjegava rješenjima iz svog kraja, koji uglavnom nema nikakve dodirne tačke sa ovdašnjim krajem i ljudima. Mandat mu je vrlo kratak da bi se, ako nije siguran, a najčešće nije siguran, odrekao principa da je najbitnije ne pogriješiti, pa makar ne bilo rezultata. Rezultatom nije ni vrednovan, a plata neće doći jedino ako se napravi vidljiva pogreška. Shodno tome, nikada nije bilo spremnosti i stvarne zainteresovanosti za misiju koja bi stvari promijenila i koja bi naš slučaj dugoročno činila manje problematičnim. Vozni parkovi međunarodnih organizacija po čistoći automobila prije liče na prodajne izložbe, nego na vozila koja se voze zemljom u kojoj nema autoputa. Ne silaze sa asfalta, a problemi su, razumljivo, uglavnom daleko od glavnih puteva. Energija međunarodnih organizacija i njihovih radnika se neprestano troši na sprečavanje najekstremnijih snaga da čine naročito teške nevaljalštine i potonji su to vrlo dobro shvatili. Ne bune se. Radi im se stalna, besplatna, vrlo kvalitetna kampanja i najbitnije je laganim zagrijavanjem atmosfere svo vrijeme ostati u stalnoj izbornoj, predratno-ratno-postdejtonskoj formi, u kojoj je i vrapcima jasno da je stvarni partner nacionaliste ovdje, jedino i samo – nacionalista tamo. Dok god ima nacionalista ovdje i tamo ima i posla za trećerazrednog službenika međunarodne zajednice koji se nešto pita, što je mnogo bolje nego kod kuće, gdje je pomenuti službenik služio uglavnom za raznošenje kafe i novina sposobnijim drugarima.
A i privreda neće dobiti donacije i pomoć, jer, zar ne vidite da se još niste izliječili od nacionalizma i ne možete bez nacionalista….
Nažalost, kalkulisanje nacionalizmom, njegovim gradiranjem od prihvatljivog do manje takvog na duge staze je samoubilačka koncepcija i sa ovo malo zemlje će otjerati i poslednju nadu, a i čovjeka koji stvari može promijeniti na bolje. Nedovoljna zainteresovanost međunarodne zajednice i konstantno arogantno odbijanje i neznanje kako da se sklopi savez sa iskrenim demokratskim snagama na terenu, nije do sada uspjelo da stvori istinske lidere civilnog sektora i lidere partija budućnosti, što je, najblaže rečeno, tragično. Posebno ako se zna kolika su sredstva u ovu zemlju uložena.
Crtež : Nina Hadžić Scenarij : BUKA