„Čitav život sakrivao sam se iza filmskih junaka. Živio njihove živote i pričajući njihove krio svoj. Neispričane priče ostajale su u režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci. I odjednom, vjerojatno u nadi da ću time olakšati povratak, odlučio sam tu bocu otvoriti“, piše u uvodu „Neispričanih priča“, važne knjige objavljene u izdanju Hena.com njen autor Rajko Grlić, reditelj filmova koji su obilježili kinematografiju zemlje koje više nema.
„Neispričane priče“, ličnu, profesionalnu i porodičnu biografiju složenu kao filmski leksikon Rajko Grlić predstavio je u Puli na Sa(n)jam knjige u Istri, ističući kao ovaj festival nastavlja veliku festivalsku tradiciju Pule, nakon što se onaj filmski pretvorio u vlastitu suprotnost.
O tome kako mu je vozač Jadran filma odredio profesionalnu biografiju, generaciji reditelja praške škole kojoj pripada, godinama u kojima je bio izbrisan iz hrvatske kinematografije i hvatanju života koji udjene u svoje filmove govorio je u intervjuu za BUKU.
Oni koji budu čitali knjigu saznaće kako vam je filmsku i ukupnu životnu biografiju odredio jedan Ivica, vozač generalnog direktora Jadran filma. Kako bismo buduće čitatelje/ice dodatno zainteresovali, možete li nam reći dio te priče vezane za nastanak prvog filma „Kud puklo da puklo“.
Moja osobna legenda kaže sljedeće. Imao sam 24 godine i na nekom natječaju sam dobio sredstva za igrani film. U Hrvatskoj je tada najmlađi režiser koji je debitirao imao 45 godina. Prema tome, ja sam kršio sva pravila reda i poretka ulaska u kinematografiju.
Otišao sam u Jadran film koji je tada bio najveći producent u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Jugoslaviji, i predao sam scenarij, nadajući se da ću moći razgovarati s direktorom Sulejmanom Kapićem.
On je samo poslao poruku nakon 15 dana i rekao da moram najprije dobiti recenziju umjetničkog direktora Fedora Hanžekovića, pa da onda sa mnom, ovisno o toj recenziji, može razgovarati.
Toga nema u knjizi, ovo je dodatak. Fedor Hanžeković je bio bolestan, nije ga bilo preko mjesec dana, nije se pojavljivao u Jadran filmu i ja sam čekao, čekao i čekao. Da bih jednog dana otišao na Gornji grad, saznao gdje stanuje, i sjedio valjda pred tom kućom 20 sati da vidim da li on izlazi ili ne izlazi i u čemu je cijeli vic toga. Na kraju sam, dva dana kasnije, pozvonio na vrata, otvorila je neka žena koja je tu očigledno spremala, i rekla je da je on bolestan i da nikoga ne prima. Ja sam dosta bezobrazno kao što to klinci valjda mogu, prošao pored nje i otišao do sobe gospodina Hanžekovića koji je zaista ležao i rekao mu – meni ovisi film o vama, o vašoj recenziji. Evo scenarij, molim vas napišite recenziju da znam gdje sam. To je opet trajalo mjesec dana, ali je napisao recenziju. Bila je jako pozitivna, ali je zadnja rečenica bila – malo je čudno da se tamni oblaci nadvijaju na grad. Tako da je on odmah sebe izuzeo iz bilo kakvih konsekvenci tog filma.
Saznao sam da je Sulejman Kapić, direktor Jadran filma počeo čitati taj scenario, ali da ga je nakon par stranica bacio kroz prozor auta u kojem su ga vozili. Bio je to svijetlo plavi mercedes. Kad smo ga snimili i izmontirali, došli su svi direktori Jadran filma, unutra je valjda bilo desetak direktora, pored Kapića je sjedio njegov šofer Ivica i kad je završila projekcija, svi su gledali u Kapića jer je od njegove riječi manje-više ovisila sudbina filma. A on se okrenuo prema šoferu Ivici i rekao – je li se ovo tebi sviđa? Ivica je zbunjeno gledao i rekao – meni se to sviđa. To što se Ivici film svidio, odredilo je moju sudbinu. Da je Ivica rekao da se nije to njemu svidjelo, danas bih vjerojatno bio krovopokrivač, kuhar ili nešto drugo.
Kasnije, kada ste počeli osvajali nagrade, a tome prisustvovao direktor Jadran filma Sulejman Kapić, saznali ste i šta je još, prije Ivice, bilo presudno da uopšte krenete sa procesom snimanje prvog filma.
Bilo je to nakon puno godina, na Siciliji sam za film „Samo jednom se ljubi“ dobijao „Trinacriu“, najznačajniju nagradu za umjetnost koju Sicilija dodjeljuje. Uručivala mi je Monica Vitti, bilo je jako svečano. Sulejman Kapić je došao sa mnom i onda sam ga pitao šta ga je to prelomilo, uz to da je bacio scenarij, šta ga je nagnalo da mi ipak da film.
Rekao je: „To su bile male pare, ti si bio beskonačno uporan i mislio sam da je najlakši način da ti to dam, ti ćeš usrati, pa ću te se riješiti za cijeli život.“
Ja sam sa Sulejmanom Kapićem vjerojatno najvećim producentom kojeg je Jugoslavija imala, snimio sedam igranih filmova.
Ne znam koliko bi vaše iskustvo poslužilo kao savjet mladim rediteljima i rediteljicama danas, s obzirom na to da su se okolnosti potpuno promijenile i da važe neka sasvim druga pravila. Niti postoje velike produkcijske kuće nalik nekadašnjim niti su na njihovom čelu ozbiljni ljudi, pa ma koliko bili odani nekom režimu.
Oni su znali svoj posao. To je velika razlika između socijalizma i ovog danas naci kapitalizma na svim ovim teritorijama. Sada postavljaju sve odane svojim strankama. U 99 posto slučajeva, ti ljudi ne znaju svoj posao.
Baš sam prije neki dan s jednim doktorom u Zagrebu o tome razgovarao. Onda su postavljali za šefove klinika doktore koji su bili u Savezu komunista, ali su prije svega morali biti vrhunski doktori.
Morali su biti autoritet u svom poslu. Danas gdje god dođete, nemate nikakvo povjerenje u to da čovjek s kojim razgovarate zaista zna svoj posao. Možda i zna, ali je tako obezvrijeđeno znanje, tako su stranke i strančice po svim državama to pretvorile u neke pašaluke vlasti u kojem oni mogu stavljati od čovjeka na naplatnoj stanici do potpredsjednika države sve moguće ljude koji su bliski, lojalni, rođaci… To elementarno povjerenje u znanje je nestalo. Ja sam imao povjerenje da Sulejman Kapić zna svoj posao. On je mene mogao odbiti ili primiti, ali ja nisam mogao dovoditi u sumnju posao jednog čovjeka koji je bio direktor najveće producentske kuće u Jugoslaviji i to je radio suvereno.
Jadran film je bio najveći koproducent američkog filma u Europi. To su bili ljudi koji su znali svoj posao.
U tom vremenu, o čemu takođe pišete, postojala je jedna vrsta „raslojavanja“ između dvije generacije reditelja koji su suštinski bili istomišljenici, a riječ je o rediteljima koji su pripadali „Crnom talasu“ i vašoj generaciji praških studenata. Nisu vas doživljavali ravnopravnim misleći da se vlast preko vas iskupljuje za ono što su njima napravili. Ali ste to „izrazgovarali“.
Da, mi smo se pojavili, mada je meni jako teško govoriti u množini, svako od nas govori u jednini jer radimo različite filmove i živimo različite živote, zajedno smo studirali i ostali smo prijatelji što je velika stvar, tako da ovo „mi“ i „ja“ povremeno brkamo. „Crni val“, tako proglašen od politike, bio je vjerojatno najveći događaj koji je kinematografija na ovom tlu imala. Živojin Pavlović, Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović… bili su vjerojatno najozbiljniji u onome do čega je kinematografija stigla polako od svojih početaka do kasnih šezdesetih kada su oni došli u punu snagu.
Oni su manje-više bili djeca komunizma, djeca socijalizma, koja su iz svog zanosa vidjeli kako to ide u krivom pravcu i o tome su radili filmove. Radili su filmove o realitetu svoga sna. Kada je njih politika brutalno skinula i kada je pola njih otišlo vani, onda se desio kao mi zovemo „slatka Lepa Bren val“, ti ružičasti filmovi koji su bili veseli i raspjevani i državi je bilo jako stalo da to preuzme kinematografiju. Ali to nije jako dugo trajalo, imalo je publiku ali nije dugo trajalo, i pred kraj tog „slatkog vala“ mi smo se polako dokotrljali iz Praga i počeli raditi svoje filmove. I bio je na početku zazor crnovalski prema nama – da sad mi to snimamo a njima su to ukinuli kao pravo. Ja sam izuzetno cijenio njihove filmove i bilo mi je jako važno da to nekako sa njima očistim, tu sumnju da smo mi alibi države prema njima. I ja sam uspio jednu noć sjedeći sa Žikom Pavlovićem to očistiti. Do rane zore (smijeh). Postoje kompromitirajuće fotografije, mislim da su u Ilustrovanoj politici izašle, na njima smo nas dvojica na podu nakon te noći.
I sa Dušanom Makavejevom nešto kasnije, kod nas kući u Americi, gdje su oni bili naši gosti, to smo isto polako i tiho izrazgovarali, tako da mislim da smo međusobno očistili te račune i nekako stavili stvari na svoje mjesto. I to mi je bilo beskonačno važno. Uz nekoliko ljudi kao što je Bauer, kao što je u Sloveniji na početku bio Štiglic, to su rijetki ljudi koje čovjek želi da ima kao svog prethodnika. Kinematografija i filmovi uopće nastaju iz filmova. I vrlo je važno da iza sebe imate nekoga koga cijenite. Nekoga za koga mislite da je zaista napravio nešto važno. Mnogo vam je onda lakše napraviti sljedeći korak. Tako da sam ja napravio neku galeriju svojih junaka u toj kinematografiji i preko Motovuna sam na neki način im uspio kazati hvala.
Nakon Pule i premijere „Čaruge“ pa u narednih deset godina, bili ste izbrisani iz hrvatske kinematografije i ukupnog društvenog života. Niko od vaših kolega o tome nije ništa rekao, osim Slobodana Šnajdera koji je tom „slučaju“ posvetio kolumnu.
Koliko su takva iskustva bolna, ne samo profesionalno nego i ljudski?
Ja sam otišao iz jedne kinematografije ili kao što je Berković rekao – tebe su otjerali. To se isto desilo i Lordanu Zafranoviću i deset godina nijedna sličica iz našeg filma, nijedan frejm nije igran na televiziji i u kinima, izbačeni smo iz enciklopedija, saveza umjetnika, socijalna osiguranja su nam ukinuta. Bilo je to potpuno rusko brisanje. To da se nijedan čovjek od filma u tih deset godina nije zapitao zašto je takav odnos prema nama, to boli. Ali mi smo od početka imali tu neku sudbinu da smo vanbračna djeca hrvatske kinematografije. Mi smo prvi koji smo vani studirali. Mi jedini tada nismo prošli zagrebačku akademiju, sad ih već ima nekoliko, nismo prošli to da budemo sa 25 godina šesti asistent, sa 45 prvi asistent a sa 50 da radimo prvi film. Mi smo cijelu tu logistiku i ritual koji je postojao u jednoj kinematografiji zapravo zaobišli. Nismo bili pretjerano voljena djeca te kinematografije. Lordan je stalno govorio – oni su odahnuli kada smo mi otišli. Ne znam da li su odahnuli. Čovjek nekako ružne stvari makne da bi mogao živjeti. Devedesetih se ovdje puno stvari micalo iz svijesti da bi se moglo živjeti. Tako da to jeste nešto što čovjeku uvijek ostane, podozrenje prema takozvanoj kritici, nema čovjek pretjerano ozbiljan odnos prema njima. Ali s druge strane vrlo rano naučite da te nekakve negativne energije i nepraštanja su krajnje neproduktivna. Ne može čovjek raditi film i pri tome biti bijesan. Ne možete ništa lijepo napraviti a da pri tome iz vas frustracija govori. Pogledajte ove nacionalističke filmove o Jasenovcu, te zbirove strašnih frustracija koje izgledaju nakaradno, montipajtonovski idiotski, to su sve stvari rađene iz neke mržnje i očaja. Ne može se ništa stvoriti iz očaja.
Tako da sam ja to sigurno duboko potisnuo, to sumnjam da nestaje iz čovjeka, ali čovjek duboko potisne te stvari, pokuša ići dalje.
Vas i vašu rediteljsku generaciju krasi autorska nepotkupljivost i nespremnost na kompromise, što su danas rijetke osobine.
Mi smo vrlo rano stekli neku sigurnost. Nama su veliki festivali na kojima smo igrali i nagrade dali jednu klinačku sigurnost. Mi nismo, barem ne ja, a mislim ni ostali, sanjali o velikim svjetskim slavama, mi smo htjeli tu raditi male filmove. Raditi kompromise bilo je krajnje van kategorije razmišljanja. Niko od nas nije htio ići u Hollywood i raditi filmove. Mene to, čak i kad sam bio pitan dva puta, nije zanimalo. Mi smo bezobrazno odbijali kompromise. I u filmu, kao i u životu manje-više, kad zakoračite u kompromise, nema nazad. Zašto su političari u ovim krajevima tako govnasti ljudi, ušli sa snovima ili bez snova u tu profesiju, oni u trećem danu počnu raditi kompromise i onda se raspadnu. I vi gledate raspadnute ljude. Mislim da nam je 15 minuta slave vrlo rano omogućilo da ne moramo u to ulaziti.
Pa čak ni onda kad je put do slave podrazumijevao da se kopije filma šalju krišom u Cannes, kao što je bio vaš slučaj.
Tada je cenzura isto postojala, čak i formalno postojala, ali je postojao i društveni osjećaj o tome da treba imati mjeru. Mi smo shvatili da sa filmom prvo morate otići vani, na neki veliki festival, dobiti dobre kritike, imati tu sigurnost i onda se vratiti. I morate imati gledanost. Vanjski festivali i velika gledanost je pratila filmove moje generacije. Ako je „Štefica Cvek u raljama života“ imala milijun i 700 gledalaca u bivšoj Jugoslaviji, onda vam niko ništa ne može. Politika je premudra u svojoj gluposti da i se tukla s nekim ko ima veliku popularnost u kinima i ko je dobio vani nagradu. To im ne treba. I onda vas puštaju. Tako da smo masu stvari uspjeli jer se nisu s nama boli puno.
Osim što su vaši filmovi bili gledani i nagrađivani, činile su ih i odlične glumačke podjele. Tarkovski u svojim dnevnicima piše kako nikada nije sreo pametnog glumca, osim jednom kad se ispostavilo da je riječ o reditelju. Vjerujem da vaša iskustva nisu takva.
Nisu. Ali to mi je žao jer je Erland Josephson igrao u tri njegova filma, a mislim da je prema Erlandu imao veliko poštovanje. Ja mislim da su glumci ogromno i možda najvažnije što film ima u sebi. Mislim da po vjerodostojnosti glumca film preživi ili ne preživi. Kad nakon deset godina što ste ga napravili gledate film, ako posumnjate u vjerodostojnost glumca, onda je film mrtav. Može imati najbolju priču, najbolju režiju, najbolju scenografiju, ali ako licu koje je na ekranu ne vjerujete, sve je mrtvo. Prema tome mislim da su glumci beskonačno važni. Kad jednom napravite kasting, a meni je to proces koji traje godinama, teško rađam i teško se odlučujem za finalni kasting. Ali kad se jednom odlučite, to je film. Ta lica su to. „Ustavi“ je lice Nebojše Glogovca i s njim će to ostati. I Ksenije Marinković i Dejana Aćimovića. Ta tri lica su priča tog filma. Ja mogu biti tu dobar ili loš, taj scenarij sastaviti ovako ili onako, ali ako vi vjerujete tim licima na ekranu, onda je to film koji se vas tiče. Inače vas se ne tiče. Kasting je suštinski važan.
Za ulogu profesora u filmu „Ustav republike Hrvatske“ koju je na kraju izuzetno odigrao pokojni Nebojša Glogovac takođe ste dugo radili kasting i pokušali sa nekim odličnim glumcima i nije išlo. Kako prepoznate u nekome te mogućnosti iako ni po čemu ne odgovara predstavi o liku koji bi trebao igrati?
On je sve obrnuto. I to se zove kontra kasting. Kad tražite glumca koji je sličan ulozi a ne nalazite, onda idete u potpunu suprotnost. Tražim nekoga ko ništa nema s tim. I vidite da li tamo leži ličnost koja bi mogla. I u tom kontra kastingu sam ja išao prema Nebojši.
Vjerovatno se to može uvijek primijeniti kod velikih glumaca?
Ne, ne, ima sjajnih glumaca koji jednostavno nisu za nešto. Kad radite film vi ste zapravo ogroman lopov koji krade personaliti, krade dušu glumcu. Snimanje filma je faustovska igra s dušom. Kradete glumcu i probate unijeti u taj lik njega. Prema tome strašno je važno ko je on, ali ne u smislu vanjske pojave. Ima puno lijepih glumaca i lijepih glumica sa kojima čovjek nema šta raditi. Na filmu kamera nakon dvije minute otkrije strašno okrutno da li iza lica postoji nešto ili ne postoji.
Divni ljudi mogu biti prazni i ničemu ne služiti.
Zapravo kad se dugo igrate s glumcima, a ja se igram već pedeset godina, onda shvatite da vas samo zanimaju ljudi koji imaju ličnost. I onda po toj ličnosti čeprkate i probate izvući koliko možete van. Ali ako nema ličnosti, ako je to prazno, nema ni tehnike, načina i metoda koji bi iz toga napravili dobru ulogu. Vi od lošeg glumca ne možete napraviti dobrog. Nema materijala.
„Ustav republike Hrvatske“ koincidirao je sa dodatnim radikaliziranjem desnice, miješanjem crkve i države u reproduktivna prava žene, prava istospolnih parova… Koliko ovakav film može poslužiti kao društveni korektiv?
Film ne može ništa mijenjati. Film nije revolucionarno sredstvo pomoću kojeg se mijenjaju društva. Film, koliko god bio masovan i kolektivan i u pravljenju i u gledanju, on je razgovor s pojedincem. I taj pojedinac ili pojedinka u tome mogu prepoznati nešto što može komunicirati sa nekim njegovim/njenim dijelovima duše. Na toj komunikaciji se može nešto osvijetliti u čovjeku. Može shvatiti neke stvari. Može pomisliti da može i drugačije razmišljati o nečemu. Cijeli „Ustav“ je pravljen da pokuša u ljudima stvoriti osjećaj da tim naočalama klišeja kojima gledaju ljude pored sebe mogu možda gledati i drugačije. Možda čovjek pored mene nije samo Srbin ili Hrvat i nije samo četnik ili ustaša, nego je možda samo ljudsko biće, pa da se iza toga proba vidjeti šta je. Prema tome, film je masovno komunikacijsko sredstvo koje komunicira sa individuom. I proba u njoj potaknuti nešto. Ako uspije, divno, ako ne uspije, nije uspio (smijeh).
S Antom Tomićem ste radili i „Ustav republike Hrvatske“ i imate izuzetno uspješnu dugogodišnju saradnju. U kojoj fazi je vaš zajednički rad na novom scenariju?
Mi smo u trećoj ruci scenarija, ali mi ne snimamo prije osme-devete, nekada i desete. Ali smo se javili na natječaj da vidimo da li nas neko voli ili ne voli pa ćemo dalje.
Je li snimanje tek po desetoj verziji scenarija jedna od formula uspjeha?
Da. Papir je nešto što trpi sve, traka filmska ne. Morate sve što imate kao sumnju, kao pokušaj, probati na papiru. Na papiru se to može do besvijesti vrtjeti, i treba vrtjeti, čistiti, bacat, pisati… da se vidi da li to na kraju funkcionira. Snimanje je plemeniti čin koji tome daje dušu ali ne mijenja priču. Montaža je divna stvar, ali ona ne može popraviti to što ste snimili. To sve leži u scenariju. Na kraju ako dobijete opet tu priču, nakon snimanje i montaže, onda ste sretni. Ali to moram imati svoj početak i taj početak mora biti jasan. Zato mi to dugo radimo, mučimo glumce, probamo mjesec dana, nakon toga se piše još verzija. To je dugi proces da bi nešto funkcioniralo ili barem da mi vjerujemo da nešto funkcionira.
Šta je ključno u komunikaciji i saradnji sa Antom Tomićem? Jesu li to slični svjetonazori?
Ne, nego to da nas veseli. Mi smo vrlo različiti ljudi, iz različitih sredina, on je puno mlađi od mene, različitost je ogromna. Puno je više različitosti među nama nego sličnosti. Ali slično je to da nas još uvijek veseli. Mi to radimo svakih par mjeseci, zaključamo se negdje na deset do petnaest dana i to se radi od devet ujutro do šest-sedam naveče, to je, što bi rekao Billy Wilder, rudarski posao. I vas ne veseli čovjek s kojim ste 15 dana zatvoreni u jednoj sobi cijeli dan, onda to nema smisla raditi. Nas još uvijek veseli. E sad, vidjećemo, ja sam star i mislim da je vrijeme da stanem, samo ne znam način da stanem.
Nemojte to raditi, dovoljno je što sto se samoinicijativno „penzionisali“ na Motovun film festivalu.
Čovjek mora znati kad treba stati, a ja još uvijek nisam našao način da lijepo stanem s filmom.
U knjizi spominjete Tolstoja koji je tvrdio da se sve dobre priče, i životne i filmske, mogu svesti na jedan od dva obrasca: ili čovjek odlazi na put ili je stranac došao u grad. Vi ste i jedno i drugo. Gdje ste sada, i emotivno i suštinski?
Naučio sam u ovih trideset i nešto godina mog duplog života, da je tamo gdje jesam, to moj život. Ne vučem s onu stranu Atlantika moj bivši život, niti onaj od tamo ovdje. Živim dva života što je divno. Gogolj je rekao da treba živjeti najmanje deset života. Mi u sebi imamo puno karaktera i puno verzija vlastitog života. Tamo sam gdje jesam. Prekjuče sam došao iz Amerike. Još uvijek sam na jat lagu, ali sam sad tu. I važno je da čovjek živi svoj život punim plućima. Pa onda sjedne u avion i ima dvadeset sati od destinacije do destinacije da se taj život obrne. To je kao u filmovima o starim pomorcima koji su imali u svojim kabinama sliku drage iz luke u koju će stići (smijeh). Tako se mijenjaju životi.
Vjerovatno režiranje filmova pomogne da se uz postojeća dva, odživi još neki od Gogoljevih deset.
Da, to je neizmjerno, film je divna igračka. Vi živite živote svojih junaka, s njima komunicirate, srećete tokom priprema filma na ulicama ljude koji vam liče na vaše junake, kradete od njih pokrete, riječi, način mišljenja. Kao djeca koja idu s mrežicama da leptire hvataju, tako vi hvatate život i probate ga udjenuti u svoje filmove.