Maja Đukanović, socijalni pedagog, iznosi zabrinutost zbog trenutne situacije u sistemu socijalne zaštite opštine Bratunac. Ona ističe da je revizija prava na Tuđu njegu i pomoć (TNJP) koju trenutno provodi Centar za socijalni rad Bratunac, nakon gotovo dvije godine, duboko emotivno iscrpljujuća i često nepravedna prema korisnicima. Maja Đukanović naglašava kako je pravo na TNJP jedno od najvažnijih prava koje je garantovano Zakonom o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, ali da se njegovim ostvarivanjem često manipulira.
„Pravo na TNJP je garantovano zakonom i omogućava pomoć osobama koje zbog tjelesnih ili senzorskih oštećenja, intelektualnih poteškoća ili drugih zdravstvenih promjena nisu u mogućnosti da zadovolje svoje osnovne životne potrebe“, objašnjava Đukanović. „Međutim, Komisija koja procjenjuje ove korisnike, uključujući doktora, psihologa i defektologa, ne osigurava uvijek pravično vrednovanje stvarnog stanja tih ljudi. Osim toga, sve ove procjene često donose ljudi koji nisu iz Bratunca, što dodatno komplicira situaciju jer je potrebno da procjenitelji budu upoznati sa korisnicima kako bi im pružili adekvatnu podršku.“
Đukanović ukazuje na problematičnost Bartel testa, koji se koristi za procjenu sposobnosti korisnika za obavljanje osnovnih životnih aktivnosti. Prema njenim riječima, ovaj test nije dovoljan, jer ne obuhvata osobe sa oštećenjem vida, sluha, govora ili intelektualnim teškoćama. Takođe, procjena prema ovom testu često zanemaruje teže oblike invaliditeta, kao što su teške bolesti ili hronična stanja, a istovremeno se često dešava da ljudi koji nisu u mogućnosti da se sami njeguju, nisu adekvatno prepoznati.
„Ovaj proces je emotivno iscrpljujuć za korisnike, jer se procjena bazira na dokumentaciji i testovima koji ne obuhvataju stvarnu situaciju. Ljudi koji su u ovom sistemu često su nevidljivi, bez pristupa osnovnim uslugama i, nažalost, često moraju da mole odbornike da im pomognu ostvariti svoja prava“, kaže Đukanović.
Ona dalje objašnjava da je pravo na TNJP, u skladu sa zakonom, podložna reviziji, ali da se revizija treba vršiti prema jasno postavljenim zakonima, a ne na volju pojedinca. „Zakon propisuje da revizija treba biti obavljena svakih šest meseci do godinu dana, ali to nije bio slučaj. Revizije su često odlagane, što dovodi do velikih problema za korisnike koji čekaju na svoje prava i pomoć.“
S obzirom na ovu situaciju, Đukanović poziva na brže, efikasnije i humanije procese i procedure. Preporučuje da Komisija bude formirana više puta godišnje i da sam proces procene bude detaljniji i temeljniji, kako bi korisnici mogli ostvariti svoja prava bez nepotrebnog stresa i frustracija.
„Svi mi imamo odgovornost prema najranjivijim članovima društva, a ti ljudi ne smiju biti tretirani kao brojke ili postotci. Potrebno je uložiti više truda kako bismo im omogućili pristup svim neophodnim uslugama, što podrazumeva izradu individualnih planova koji bi odgovarali njihovim stvarnim potrebama“, zaključuje Đukanović.
Ova situacija nije samo problem Bratunca, već i šireg društvenog okvira u kojem je sistem socijalne zaštite često prespor i neadekvatan za potrebe korisnika. Đukanović se, stoga, zalaže za promjene i veću odgovornost prema onima kojima je pomoć najpotrebnija.