Fondacija Udružene žene Banja Luka је, povodom dvadeset godina svog postojanja i deset
godina rada Sigurne kuće, pokrenula kampanju pod nazivom „ZAPOSLENJEM PREKIDAMO ZAČARANI KRUG NASILJA“. Tom prilikom, na adrese svih
ministarstava, Administrativne
službe grada Banjaluka,
dvadeset preduzeća, fabrika i kompanija, uputili su poziv poslodavcima da u toku 2017. godine
omoguće zapošljavanje najmanje jedne žene koja je preživjela nasilje u
porodici.
Kampanja je, u okviru osmomartovskog praznika, imala
za cilj uključivanje poslodavaca iz javnog, privrednog i privatnog sektora u
zapošljavanje žena koje koriste posebnu mjeru podrške u Sigurnoj kući. U pismu
upućenom poslodavcima nalazio se i anketni list sa tri pitanja koja su se
odnosila na percipiranje problema nasilja u porodici kao velikog društvenog
problema, mogućnost otvaranja novih radnih mjesta u 2017. godini i, za one poslodavce
koji planiraju zapošljavanje, pitanje o njihovoj spremnosti da se uključe u
kampanju zapošljavanja. Od svih poslodavaca kojima je pismo upućeno, samo je
kompanija Žitopeka potvrdno odgovorila i zaposlila četiri žene iz Sigurne kuće.
„Od trenutka primanja molbe od strane Fondacije
„Udružene žene“, niti jednog trenutka se
nismo premišljali da li reagovati ili ne. Kontaktirali smo koordinatore u
sigurnoj kući i drugi dan organizovali intervjuisanje kandidatkinja.“, kaže za
Buku Slađana Nikić, direktorica Žitopeke.
U ovakvim situacijama, kaže ona, ne treba vam motiv
ili razlog da reagujete, jer činite humanu i ljudsku stvar. „Položaj žena je u
veoma nezavidnom i slobodno mogu reći teškom položaju, i potresno je bilo šta
komentarisati u vezi osoba koje su žrtve nasilja. Ženama iz sigurne kuće su
potrebne dvije stvari da nastave normalan život bez straha, a to su posao i
sigurnost, koju im trebamo pružiti svi
mi, prije svega državni sektor, a svakako i privatni.“
Nakon što provedu određeni period u Sigurnoj kući,
žene koje su preživjele nasilje vraćaju se samostalnom životu, što znači da im
je potreban posao kako bi sebi i svojoj djeci, ukoliko ih imaju, obezbijedile uslove
za normalan život.
„Boravak u Sigurnoj kući je zakonski propisan na
period od šest mjeseci, nakon čega je ovim ženama potrebna adekvatna izlazna
strategija, koja je u najboljem interesu za njih i za njihovu djecu. Pronalazak
izlazne strategije je otežan u situaciji kada žrtva ne nailazi na podršku
porodice i prijatelja, kada ne mogu pronaći posao prema njihovim trenutnim
kvalifikacijama i kada žele ponovo na tržište rada nakon perioda nezaposlenosti“,
kaže za Buku Amela Bašić-Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci.
Žene žrtve nasilja suočavaju se sa cijelim nizom
prepreka prilikom pronalaska posla, kao što su visoki troškovi brige za djecu,
što smanjuje sredstva koja žene mogu potrošiti za stan, hranu i druge potrebe.
Siromaštvo kojem su izložene često vodi ka prihvatanju manje plaćenih poslova
ili visoko rizičnih poslova, kaže Bašić-Tomić.
Vrlo često je informacija da borave u Sigurnoj kući otežavajuća
okolnost za ove žene, jer se kod poslodavaca javlja strah da bi se nasilje
moglo nastaviti kroz uznemiravanje na radnom mjestu, objašnjava Bašić-Tomić. „Na osnovu toga se potpuna odgovornost
prebacuje na žrtvu, a ne na počinioca, koji treba da bude sankcionisan u tom
slučaju. Poslodavci često prejudiciraju ovu situaciju i ne daju mogućnost
žrtvama nasilja.“
To je možda i odgovor na pitanje zašto se na poziv
Fondacije „Udružene žene“ javio samo jedan poslodavac.
„Zašto nijedan drugi poslodavac nije reagovao, mi se
isto pitamo. Nezahvalno je komentarisati.
Mi smo srećni što će četiri žene koliko ih je i bilo na intrevjuisanju biti dio
našeg kolektiva, srećni smo što ćemo im pružiti svu podršku, da se što prije upoznaju sa radnim obavezama,
kolektivom i vrate bar jednim dijelom osmijeh na lice sebi i svojoj djeci“,
kaže direktorica Žitopeke, Slađana Nikić.
Jedna od žena koje su dobile posao u kompaniji
Žitopeka ima 33 godine i majka je dvoje male djece. U Sigurnoj kući boravi već
tri mjeseca, nakon što je preživjela nasilje od strane svog bračnog partnera. „Nasilju
sam bila izložena duži vremenski period i neposredno prije dolaska u Sigurnu
kuću odlučila sam da progovorim o nasilnom braku. Pronalazak zaposlenja za mene
predstavlja sigurost koju će mi donijeti novi početak ispunjen mirom“, kazala
je za Buku.
Koordinatorica Sigurne kuće ističe da je jako važno da
društvo prepozna da je za žene koje preživljavaju nasilje zaposlenje najvažnija
potreba koju imaju. „Bez stalnog zaposlenja i prihoda, zavise od pomoći svoje
porodice ili ostvarenja nekog od socijalnih prava ukoliko pripadaju kategoriji
koju zakoni prepoznaju. Za žene žrtve nasilja posao je preduslov za
samostalnost i nastavak života dostojan čovjeka.“
Ona ističe da zaposlenje za žene ima i terapijski
značaj u povratku samopouzdanja, samopoštovanja i uspostavljanja ponovne
kontrole nad svojim životom.
Slab odaziv poslodavaca, kaže Bašić-Tomić, pokazuje da
društvo još uvijek nije dovoljno senzibilisano za problem porodičnog nasilja i
da nepostojanje programa samozapošljavanja, dodatne kvalifikacije i
prekvalifikacije, dodatno marginalizuje ovu kategoriju stanovništva.
Iako je ovaj put odaziv poslodavaca bio slab, iz Fondacije „Udružene žene“ kažu da su tokom svog dugogodišnjeg rada ostvarili dobru
saradnju sa pojedinim poslodavcima, koji su zapošljavali žene koje su
preživjele nasilje u porodici i na taj način pokazali da su društveno odgovorni
poslodavci.
„Nadam se da će primjer uključenja Žitopeke poslužiti
kao primjer drugim kompanijama, preduzećima i ustanovama da u toku 2017. godine
zaposle najmanje jednu ženu koja je preživjela nasilje“, kaže Bašić-Tomić.
Poslodavci se u medijima često predstavljaju u
negativnom svjetlu, kao neko ko vrši diskriminaciju prilikom zapošljavanja.
Svojim primjerom kompanija Žitopeka je pokazala da to ne mora da bude tako i da
poslodavci mogu, na obostrano zadovoljstvo, zapošljavati i žene koje su preživjele
nasilje, ali i pripadnike drugih marginalizovanih grupa.
Na pitanje postoje li, ipak, realne prepreke za
zapošljavanje ove populacije i šta bi doprinijelo tome da poslodavci
zapošljavaju veći broj žena u reproduktivnoj dobi, osoba sa invaliditetom i
drugih manjinskih populacija, iz Žitopeke odgovaraju:
„Kao jedan od većih poslodavaca na banjalučkoj regiji
smo svjesni svega navedenog, ali u našem slučaju moram da demantujem ovakve
navode, jer pekara Žitopeka dugi niz godina zapošljava sve dobre i vrijedne
ljude, bez obzira na nacionalnost, stepen invaliditeta, i slično…Da li
postoje opravdani razlozi, realne prepreke da se zaposli neko ko je željan
dokazivanja, rada? Da dovodimo u pitanje zapošljavanje četiri žene, majke, 100
% sposobne za rad, ali sa etiketom žrtve nasilja? Smatramo da ne postoji i
svojim poslovanjem to i dokazujemo. Činjenica je da pojedinci ne mogu uticati i
promijeniti atmosferu koja vlada, potrebno je da reaguju državne institucije, a
zatim i svi mi.“
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom diskriminacija.ba