Slučaj “Vijadukt” i sudski slučaj Milorada Dodika još uvijek tresu BiH. U oba serijala Dodik je glavni lik. I u oba se pojavljuje Kristijan Šmit kao lik iz sjenke. Gotovo fantomski. Jedan slučaj (sudski) je stvorio, drugi zapečatio i arhivirao.
Može li se išta u ovoj zemlji događati bez Milorada Dodika i visokih predstavnika? Kakva je ovo tvorevina i dokle će nas pljačkaške i destruktivne politike sluđivati? Građani Republike Srpske stiču utisak da imperijalna moć otvoreno radi na uništenju Republike Srpske. Dok bošnjačke politike likuju, veličaju Šmita i pričaju o pobjedi BiH, u isto vrijeme visoki predstavnik Kristijan Šmit prebacio je na račun Bank of Amerika iznos od 51.388.046 evra na ime odštete “Vijadukta” i 6.024.881 na ime troškova arbitražnog postupka. Sve od novca uzetog od građana ove zemlje.
Pokušavamo osvijetliti arhivirani slučaj “Vijadukt”.
Vijadukt je tvorevina antičkog rimskog graditeljstva. U funkcionalnom smislu je građevinska konstrukcija u obliku mosta duž koje je izgrađen put kojim se premošćuje dolina, rijeka ili neki drugi put. Rimljani su ga zvali via ductus, što bi značilo put koji vodi (nekom cilju). U našem slučaju vijadukt je put, ali ne ka cilju, nego u ponor iz koga se ne izlazi. Mogao bi se zvati Put Koncesionog Kriminala!
Nakon višemjesečnog natezanja oko toga ko treba da “Vijaduktu” isplati odštetu po odluci arbitražnog suda u Vašingtonu i očiglednog izbjegavanja izvršenja odluke, intervenisao je visoki predstavnik Kristijan Šmit nametanjem odluke da se sredstva za isplatu po odluci arbitražnog suda isplate sa računa rezervi za poravnanja prihoda od putarine, koja godinama stoje neiskorištena. Tako su milioni uzeti iz džepa sve siromašnijih građana otišli u američku banku.
Ugovor o koncesiji sa “Vijaduktom” potpisan je 2004. godine, a arbitražna odluka donesena 2022. godine. Slučaj je dospio u javnost nakon što su u postupku izvršenja arbitražne odluke blokirana sredstva BHANSA kod Eurocontrola.
Vijest o izgubljenom arbitražnom sporu podigla je medijsku buru. Digli su glas opozicionari, mediji, NVO… Bilo je u tome ozbiljnih novinarskih analiza, ukazivalo se i na nelogičnosti koje izazivaju ozbiljnu sumnju, ali je sve ostalo na grebanju po površini. Čak su se slučajem bavile i dvije parlamentarne komisije na državnom nivou. Saslušavani su ljudi koji nešto znaju o istorijatu spora, ili bi trebali imati takva saznanja. Najmanje su govorili oni koji su trebali da građanima objasne o čemu se radi i šta je istina. Oni su mudro ćutali, odani svetom načelu koje ih amnestira svake obaveze i odgovornost – “postoje institucije koje treba da rade svoj posao”!
A institucije koje treba da rade svoj posao su, takođe, mudro ćutale. I one imaju svoje spasonosno načelo – “niko nam nije podnio prijavu”, ili “formirali smo predmet”! I na tome se završavala naša borba sa korupcijom i organizovanim kriminalom.
Svašta se moglo čuti o “Vijaduktu” u medijskim izvještavanjima, ali ništa o suštinskim stvarima. A suštinske stvari su: da li je koncesioni ugovor bio stvaran ili simulovani pravni posao, šta su bile obaveze “Vijadukta”, da li su ugovorene obaveze ispunjavane, ko je raskinuo ugovor i iz kojih razloga, ko je zastupao BiH pred arbitražnim sudom u Vašingtonu i sa kakvim argumentima. Odgovor na ta pitanja rasvijetlio bi slučaj i građani BiH bi znali ko je za što odgovoran.
Zašto se o tome ćutalo i još uvijek ćuti?
Pođimo redom. Svaki ugovor, da bi bio punovažan, mora da sadrži predmet, saglasnost volja ugovarača i osnov. Ugovor mora biti zaključen u dobroj vjeri i njegov osnov mora biti dopušten. Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav i ne može proizvoditi nikakvo pravno dejstvo.
Da li je “Vijadukt” koncesioni ugovor potpisao u stvarnoj namjeri da izvrši posao na koji se obavezao ugovorom, ili se radilo o simulovanom pravnom poslu koji bi jednog dana postao pravni osnov za naknadu štete? Pred parlamentarnim komisijama se čulo niz sumnji o kriminalnoj pozadinu slučaja, ali se nije čulo ništa o činjenicama na kojima se sumnja zasniva. Čak je i Milorad Dodik izjavio da je slučaj “Vijadukt” “organizovana pljačka nekoliko klanova koje predvode advokati iz Banjaluke i Sarajeva”. Ako to kaže predsjednik Republike Srpske, koji je, prema pisanju medija, raskinuo ugovor o koncesiji, onda se postavlja pitanje zašto se slučaj “organizovane pljačke” nije našao pred organima krivičnog gonjenja!? Milorad Dodik je više puta optuživao, čak i koalicione saradnike, za zloupotrebe i organizovani kriminal, ali se nikada takvim optužbama nije bavilo pravosuđe (slučaj Nešić). Zašto? O čemu se tu radi?
Dodik je optužio opoziciju za zaključenje koncesionog ugovora (ugovor je potpisao premijer Mikerević (PDP), ali nismo čuli u čemu je problem i šta su bili razlozi za raskid. Ako je Mikerević djelovao nezakonito, zašto nije krivično gonjen? Da li je Dodik štitio interese Republike Srpske i vladavinu zakona, ili je u svemu gledao svoja posla?
Da li je Dodik imao osnovane razloge za raskid ugovora je najvažnije pravno pitanje cijelog slučaja. Ako je raskid uslijedio bez krivice koncesionara i povrede ugovora, onda je koncesionar zaista pretrpio štetu u vidu stvarne štete i izgubljene dobiti, a odgovornost za to snosi neko iz Vlade Republike Srpske. Uloga Dragana Mikerevića, koji je potpisao ugovor o koncesiji, i uloga Milorada Dodika, koji je raskinuo ugovor, su pravni put za odgovor na pitanja da li je Mikerević zaključio fiktivan koncesioni ugovor i da li je Dodik bez pravnog osnova raskinuo pravno valjan ugovor. Tim pitanjima su se trebala baviti pravobranilaštva i tužilaštva RS i BiH.
Ukoliko je tadašnji premijer Dragan Mikerević potpisao ugovor koji nije u skladu sa zakonom i dobrim običajima privrednog poslovanja, taj ugovor je ništav pravni posao i ne može da proizvodi pravna dejstva. Na ništavost se može pozivati svako zainteresovano lice i pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. Dakle, i danas bi se mogla podnijeti tužba za poništenje takvog ugovora.
Ukoliko bi istrage pokazale da je koncesioni ugovor nastao kriminalnim djelovanjem ugovarača (organizovanom pljačkom, kako je rekao Dodik), ništavost ugovora bi se utvrdila u krivičnom postupku, imovinska korist bi bila oduzeta, a eventualni oštećeni upućeni na građansku parnicu da ostvaruju svoja potraživanja. Da je tužilaštvo na vrijeme reagovalo sa otvaranjem istrage, izvršni postupak bi mogao biti zaustavljen do okončanja krivičnog postupka.
Umjesto redovnog postupka pravnog osporavanja jednog sumnjivog koncesionog ugovora, naše politike su se prepucavale ko treba da isplati dosuđeni iznos, a ne da li je cijeli slučaj proizvod organizovane kriminalne djelatnosti.
Još nije kasno da se Tužilaštvo BiH uključi u razmatranje krivičnog aspekta cijelog slučaja, jer se radi o teškim krivičnim djelima za koja nije nastupila zastara krivičnog gonjenja. Da li će se to desiti? Sumnjam! Ako je Kristijan Šmit potrčao da zaključi slučaj i pare građana BiH prebaci u američku banku, stvar je završena! Od svega će ostati gorka priča o našoj političkoj pokvarenosti, pravnoj izgubljenosti i korupcionaškoj prirodi.