To neki starci
uz pomoć žive sile
odnosno mrtvih mladića
skreću pažnju na ostatke svog života
bez pokrića.
Vidiš grešnu dušu kako se otima
da svoj život spasi tuđim životima.
(Duško Trifunović)
Nema gnusnijeg čovjekovog djela od rata! Nema strašnije ljudske tragedije od rata. A čovjek se ponaša kao da toga nije svjestan. Za čovjeka rat je sveta patriotska stvar, ponos koji ga nadahnjuje. Čitavi narodi se hrane ratnim herojstvima i dostignućima. Ne postoji rat koji pobjednik nije opjevao. Ne postoji stradanje koje narod nije pretvorio u epopeju. Ne postoji umjetnik koji nije dao doprinos „pravednom“ ratu svog naroda.
Od svih čovjekovih vještina ratovanje je najstarija i najdosljednija. I najnečasnija, bez sumnje. Od prvih borilačkih obračuna motkama do danas, ratovanje se ne mijenja po cilju i principima. Ubiti protivnika je čovjekova iskonska težnja. I kad se činilo da ratničke vještine napreduju i da će razvoj ratne tehnike spasiti čovjeka od stradanja i razaranja, ništa se značajnije nije mijenjalo. Sukobi su bivali suroviji, a pogubljenja masovnija.
Kada se u drugoj polovini 18.vijeka pojavio u Francuskoj prevod najstarijeg spisa kineske vojne vještine, koji je iza sebe ostavio genijalni vojskovođa Sun Cu, vjerovalo se da će uslijediti preokret u vojnim doktrinama kada je u pitanju vještina ratovanja. Sun Cu je pisao da dobar stručnjak za vojne nauke pobjeđuje neprijateljske snage bez borbe, osvaja neprijateljske gradove bez opsade, slama otpor drugih naroda u kratkom roku, jer je cilj zauzeti neprijateljsku zemlju netaknutu. Ova strateška doktrina ratovanja nije se primila u evropskim vojnim strukturama. Pamet generala krenula je u suprotnom smjeru. U prvim danima Francuske revolucije Mirabo je održao proročki govor u kome je najavio da će priroda nacionalnih ratova izmijeniti sam rat. “Ratovi našeg doba biće mnogo ambiciozniji, mnogo varvarskiji nego pređašnji”, rekao je.
I bi tako! Gotovo da nema dana kad se ne ovoj nesrećnoj planeti ne započne neki varvarski rat. Kažu da SAD u svojoj dvjestagodišnjoj istoriji nisu ratovale samo 15 godina. Od 1945.godine američka vojska nije dobila ni jedan rat, ako izuzmemo irački incident. Ni Velika Britanija, a ni Francuska nisu se pokazale mnogo bolje. Britanci su odnijeli pobjedu u Maleziji 1950., a Francuzi izašli kao pobjednici u nekoliko afričkih okršaja. Kažu da su ti uspjesi stvarali više problema nego što su ih riješili. Moglo bi se reći da su zapadne države bile talac svojih nadobudnih generala.
Dvadeseti vijek je bio vijek mega smrti: 180 miliona ljudi je stradalo u njegovim ratovima. Brojke poginulih i ranjenih stalno su se povećavale. Što se više usavršavala tehnika ratovanja, sve je više stradalo civila. Rat se sa frontova preselio u gradove. Ubijalo se i rušilo sa bezbjedne daljine. Nedužne žrtve bomardovanja gradova knjižile su se u vojnoj statistici kao kolateralna šteta. Strategiju ratovanja i tehnologiju ubijanja spajalo je odsustvo razuma. Svirepost će ostati najstrašnije obilježje ratova prošlog i ovog vijeka. Generalizovana histerija i besmislena logika proizvoidile su još besmislenija objašnjenja. Apsurd se istovremeno objašnjavao neshvatljivim kontradikcijama kao što su “humanitarne intervencije” i “kolateralna šteta”. Sve što su iznjedrili ratovi zapadne civilizacije svodilo se na apsurd razuma. Iz svakog (uspješnog!) rata se izlazilo sa novim razlozima za rat! Prvi i drugi svjetski rat su najbolji primjer štabskog ludila i vojne nesposobnosti. Ratovi sa kojima je počeo ovaj vijek su novi oblici mitskog varvarstva. Kako drugačije objasniti ratove koji se šire Evropom? I šta reći za evropske politike koje nemaju sposobnost da pobjeđuju prije oružanih sukoba i koje se uključuju u rat šaljući zaraćenim stranama oružje. I sankcijama koje pogađaju sve njihove građane?
I da apsurd bude veći, iza svih ovih ratova stoji moćna vojna nauka. Ratne doktrine se posljednja dva vijekova izučavaju na državnim i privatnim fakultetima. Najtalentovani mladi ljudi izučavaju vještine razaranja i ubijanja.
Dok se oružje za pustošenje usavršava i testira na živim metama, čovjek ćuti. Zna, ali ne želi da diže svoj glas. Ne interesuje ga industrija rata, ne smetaju mu vojni savezi, ne uzbuđuje ga biološko oružje, o meteorološkom oblicima rata jedva da išta zna, o hibridnim oblicima rata, takođe. Ne razmišlja ni o kosmičkom ratu. Ne brine ga nuklearni arsenal koji prijeti apokalipsom. Naslućuje da u ratu „svi lažu“, ali nije zabrinut zbog toga.
Sve što zapadni čovjek suočen sa ratom danas zna, jeste da navija. On ne osuđuje rat nego mu se pridružju bodrenjem, kao što to rade navijači na svim stadionima. Sve što današnji političari znaju jeste huškanje na rat i širenje mržnje. Psihologija spektakla i udobnog glasnog navijanja prati čovjekovu ratnu tragediju.
Neuspjesi svih modernih ratova nisu izazvali zabrinutost građana. Niko nije zatražio da se preispitaju ideje o organizovanom državnom nasilju, da se uvede nezavisna kontrola vojnih pitanja, da se uspostave mehanizmi odgovornosti vojnih struktura i da se građanima podnose izvještaji o vojnim aktivnostima koje finansiraju. Umjesto demokratskog dijaloga o neophodnosti mira i osude rata, zapadni čovjek priča samo o ratu. Zaboravlja da priča o ratu veliča rat. Kao što i priča o zločinu veliča zločin.
Ovih dana kruži internetom kruži lijepa dosjetka prema kojoj je rat mjesto na kome se sukobljavaju i ubijaju mladi ljudi koji se ne poznaju i ne mrze, na osnovu odluka staraca koji se poznaju i mrze, ali se ne ubijaju. Pjesnik Duško Trifunović je tu zlokobnu istinu davno izrekao kroz mudre stihove.
O Pobjedi ovih dana
što se priča,
to je želja Poraz
da se uveliča.