Baš tako. Neukus, u svojoj izvornoj formi i neokrnjenoj veličini. To vam je ono što se slobodno može porediti sa neosvješćenošću.
Neosvješćenost je stanje kada mislite da radite nešto kako treba, a svako vam se živ smije, al’ ne zato što ste mu simpatični, već zato što ste mu glupi, a samim tim i smiješni. Zli jezici i zluradi kvaziurbani intelekti, vjerovatno će reći kako sam prljavi gad koji treba da se peče u paklu, nakon što pročitaju ovaj tekst, al’ i ja ću njima reći: „Lagano ga sisajte“. Koliko god stanovnici obora bili nesvjesni nekih stvari, ja sam svjestan istih. Upravo zbog tih stvari, drugi ljudi nam se smiju i ostaju u čudu, dok se šetaju po našoj „Krajiškoj ljepotici“.
Cijenim da je grad u kojem trenutno obitavam stvarno lijep. Isto tako, ne mogu da negiram činjenicu da se gradi na sve strane. Što na legalan, što na nelegalan način. U to neću ulaziti, jerbo nemam tih ingerencija, a bome ni informacija. Karakteristično je za Balkan da, kada želite otjerati svog komšiju iz avlije, vi mu prvo porušite vjerske objekte. To je ta drevna petstogodišnja praksa. To nije lijepo. Šta više, to je glupo. Mogu i da kažem zašto je glupo. Posebno bih stavio akcenat na rušenje vjerskih objekata u prošlom ratu. Glupo je prvo iz ekonomskih razloga, a drugo iz kultorološko – komercijalnih, jerbo ispade da je sve što se po BiH porušilo za vrijeme rata, moralo ponovo da se sagradi. Počev od mosta u Mostaru, pa do brojnih bogomolja po gradovima, selima i zaseocima. Što bi se reklo: „Lepa sela lepo gore, a ružna još gore“. Ne morate biti veliki ekonomista da shvatite da su to uzaludno bačeni novci, koji su morali ponovo da se ulažu u nešto to je vijekovima bilo tu. Da ne govorim što se u takvim operacijama pojedinci uvijek dobro ugrade. Umjesto da smo se na miru rastali, kao par koji je imao dobar sex, a probleme u komunikaciji, mi smo se kao par poremećenih psihopata pohvatali za vratove i dobro se najebali sunca jedni drugima. Umjesto da smo strancima lagano i rutinski naplaćivali ulaze u Ferhadiju, Žitomislić i ostale bogomolje, mi smo, rušeći i paleći, samo zašli u debeIi minus i duhovni čemer. Imam osjećaj da su glavni rušitelji bili nadobudne psihopate, kojima tate i mame nisu dali da se igraju sa pirotehnikom dok su bili u osjetljivim godinama razvoja, te su našli za shodno da u bratoubilačkom ratu ispolje svoje piromanske i destruktivne sklonosti. Iskreno ih žalim.
Tako je bilo i u drugom svjetskom ratu. Ipak, fokus u ovom tekstu stavljam na Banjaluku i na NEUKUS. Nekao je to i logično, samim tim što se tu nalazi izvor moje frustracije – INSPIRACIJE (Frustracijom do inspiracije). Šta je to što mene muči, garant se već polako počinjete pitati?
Naime, između Banskog dvora i Opštine, od 1928. godine, Banjaluku je krasio Hram Svete Trojice. Prva služba održana je 15. septembra iste godine. Hram je podigunut za vrijeme vrbaskog bana Svetislava Tise Milosavljevića, a u saradnji sa mitropolitom Vasilijem. Osvještan je 1939. godine.
Kako na Balkanu ništa ne potraje dugo, tako se ni taj hram nije pretjerano naživo. Što bi se reklo, nije ušao ni u pubertet, a Švabo ga je srukao sa tri bombe 12.04.1941. godine. Jedna od te tri bombe pogodila je crkvu u krov oltarske apside, probila ga i eksplodirala u oltaru.
Iskren da budem, uvijek sam se divio njemačkoj preciznosti. Mašala.
Dva dana poslije – 14. aprila 1941., prve njemačke jedinice ušle su u Banjaluku. lako je bila oštećena, po opštem sudu, crkva se mogla popraviti. Međutim, ustaške vlasti, koje su tada vladale Banjalukom, odlučile su da se hram mora srušiti. Kao što gore rekoh, svaka vlast ga duva i mota na svoj način. Metode su uvijek kreativno bizarne. Ruši, pali, razvali.
U rušenju Saborne crkve, koja je mukotrpno i dugo građena, prisilno su sudjelovali brojni Banjalučani. Što bi se reklo, sila Boga ne moli, al’ ni Bog silu ne voli. To je bar jasno ko dva dana. 
Dolaskom mira, došla je i nova nafaka. Partijska. Oni su furali taj – antihrist stav. Ljubitelji teorije zavjere bi režali: „Petokraka je simbol pentagrama, samim tim i Đavola“. Kako god gledali na stvari, Đavo je stari pervertit i uvijek nas je suptilno karao.
Nakon oslobođenja, tadašnji banjalučki politički čelnici su na mjestu Saborne crkve dogovorili podizanje Spomenika palim borcima. Naravno da je pale borce trebalo ispoštovati, al’ opet mislim da nije bilo mudro preći preko činjenice da je tu nekada bio pravoslavni hram. Mada, moram priznati i taj park sa spomenikom palim borcima je bio predivan.
Da bi ispali koliko – toliko fer, partijaneri su odobrili gradnju hrama Svete Trojice, ali na drugom mjestu.
Hram je bio manji, al’ je služio namjeni. Godine su tekle, Đavo mira nije imao, Juga je postala Ex-Juga, a u jesen 1991. ponovljen je zahtjev, odbijen krajem 1945., za “drugim izdanjem” crkve Svete Trojice. Odbornici banjalučke Skupštine opštine odobrili su zahtjev.Uklanjanje Spomenika palim borcima i njegovo izmiještanje na prostor pored hotela “Bosna” počelo 24. 12. 1991., a završeno 14. januara 1992. godine. Hram Hrista Spasitelja je naziv obnovljenog hrama, koji je arhitektonski identičan svojoj preteči porušenoj četrdesetih godina prošlog vijeka.
Moram da priznam da je bilo zanimljivo gledati nastajanje jednog hrama, isto tako kao što mi je ovih dana zanimljivo posmatrati ponovni rast Ferhadije. Bože, kakvi smo mi padavičari! Stalno ponavljamo razrede i gradimo iz početka. Kada ćemo tek da diplomiramo?
Bio bih licemjer kada bih rekao da novi hram nije lijep. Posebno noću. Zimi pogotovo. Sve bi bilo super i smisleno, al’ tu na scenu stupa NEUKUS u svom neokrnjenom obliku i punoj veličini. Prva stvar koja me zgrozila bio je objekat za paljenje svijeća koji je sagrađen na strani Hrama koja gleda na glavnu ulicu. Nisam arhitekta, al’ mi to nije logično, ni malo. Kao prvo, u autentičnoj verziji to nije postojalo, slike govore. Ne kaže se džaba da je stari narod bio mudriji.
Kao drugo, savim je glupo da taj objekat zaklanja ljepotu hrama koji se vidi sa glavne ulice, al’ eto, skromnost, kao drevna hrišćanska vrlina, opet se pokazala u svom neobičnom svjetlu – ima se, može se, rukaj, gradi, dostavi račune ekipi u plavoj zgradi.
Pored te nepotrebne prostorije za paljenje svijeća nije mi se dopalo ni to što je PVC stolarija ugrađena u crkvu, kao ni aluminijski rukohvati. Sve
me to podsjeća na dizel kulturu devedesetih, gdje su bile „in“ kafane sa mermerom i aluminijem. To izgleda tako hladno i odbojno, a hram bi upravo trebao da mami toplinom i prijatnošću.
Nekako sam se već pomirio sa činjenicom da određena doza NEUKUSA mora da postoji u svemu što se dešava u našoj maloj izgubljenoj državi, bez obzira što su toliki stručnjaci mogli biti konsultovani po toj osnovi, kada ono – ČUDO NEVIĐENO. Naime, prilikom osvještanja hrama, zbog velike zainteresovanosti puka za duhovni preporod i bogougodnost, osvanuše 3 ogromna LCD ekana, okovana u staklena kućišta oivičena metalom, a postavljena na sjajne (po meni) aluminijske stubove.
Mom čuđenju i zgražanju nije bilo kraja. Prosto, racio je bio poražen. Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Kada sam se prvi put susreo sa tim čudom propratnog crkvenog sadržaja, pola sata sam obilazio, gledao, pokušavao da shvatim. Uzaludno. Te odurne NEUKUSNE tvorevine ružile su već narušenu estetiku novog hrama. Prvo pitanje je bilo – ko je taj um (ili neum) kojem je to palo, ako već moram reći, na pamet ?
Bio sam tužan. Poražen. 21. vijek, glavni grad Republike Srpske, koji ima AGF, sa studentima, profesorima, ljudima koji se bave prostorom i arhitekturom i niko ništa. Nisam čuo ni jednu kritiku na taj račun, osim naroda koji se smije kada prolazi parkićem, ili stranca koji, obilazeći i fotkajući Banjaluku, vole da me pitaju: „Ali. Grofe, da li je to neka instalacija savremene umjetnosti?“ Ja im kroz kiseli (mineralni) osmjeh moram reći da je to jedna ozbiljna instalacija koja se zove NEUKUS, od nepoznatog autora, sumnjivog intelekta. 
Pokušao sam sebi to pojasniti tako što je neko garant računo na velike gužve tokom važnih bogosluženja (Uskrs, Božić) al’ opet, zašto bi bila gužva kada svako naselje u BL ima svoj hram. Ne vidim smisao da se ljudi gužvaju i tiskaju oko hrama, gledajući na ekranima šta se zbiva u hramu. Zar nije poenta biti u hramu i učestvovati u službi? Vjerujte mi, putovao sam po svijetu, al’ takvu RETARDANSU ne doživjeh. Vidio sam predivna zdanja Meteora, divio se sjaju crkve Sv. Petra u Rimu, mirisao polutamu Notre Dame-a u Parizu, zalazio u male crkvice po Italiji i selima Francuske, po gradovima Švedske, al’ tako nešto bukvalno nema nigdje. Zašto moramo biti prvaci u gluposti, uvijek i konstantno? Molim odgovor! Opet će zao jezik reći, al’ i Papa prilikom govora ima još veće led ekrane, kao na nekom koncertu. Tačno. Ima. Al’ oni ne stoje ispred crkve Sv. Petra u Rimu svaki dan, već se postave, posluže i odnesu.
Iskreno se nadam da će se naći neko umniji od mene i nakon što pročita ovaj tekst dati neke odgovore.
A do tada, šta drugo reći nego: „Bože, jesi li za Sony? Fudbal, naravno. Imaju tri (u ime Oca, Sina i Duha Svetoga) super ekrana oko hrama Tvog Sina Spasitelja u Banjaluci. Garant misle da nemaš pametnija posla, pa su to prinijeli kao mali rekvizit tvom dokoličarenju. A znaš i sam da je to „in“ u Banjaluci. Dokoličarenje i samosažaljenje. Malo Sony, malo vops, malo kladionica, pa red kukanja i tako iz dana u dan, dok čekamo spasenje“.
Tvoj vječiti sluga i teški grešnik
Grof Ђураз, lično.