U ovom tekstu pretrest ću samu ideju saborovanja kulturno-političke elite ili jednog njezinog dijela jedne etničke grupe u multietničkoj zemlji kakva je BiH, dakle u zemlji čija je ‘nacionalnost’ pluralna jer joj nedostaje etnički homogeni dominantni referent. Osobito, s tim u vezi, bit će pretresene noseće intencije za sazivanje jednog takvog, etnički ekskluzivnog skupa kojima je, čini mi se, implicitna potreba za donošenjem jednog temeljnog dokumenta – nacionalnog programa – koji bi neizostavno temeljio svaki budući potez političkih predstavnika bošnjačkog naroda u BiH.
U svjetlu političko-ekonomske krize koja potresa BiH već nekoliko decenija, te ratnih zbivanja čije tekovine – etničke podjele i diskriminacija po etničkoj osnovi u svim sferama javnog života – predstavljaju temelj ustavno-pravne političke organizacije ove zemlje, nadalje zastoji na putu ka euro-atlanskim integracijama te konstantno osporavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta od strane srbijanskog političkog vrha, nekolicina bošnjačkih intelektualaca osjetila je potrebu da uradi svojevrstan inventar stanja bošnjačkog naroda u BiH, da razmotri njegovu poziciju u odnosu prema druga dva konstitutivna naroda, te da pokuša artikulirati temeljne postulate za dalje političko djelovanje. Očito je u pozadini ovih zahtjeva jedno duboko nezadovoljstvo nekih bošnjačkih intelektualaca dosadašnjim djelovanjem bošnjačkih političkih predstavnika (ponajprije lidera SDA i SBiH kao dvije vodeće bošnjačke političke stranke). Jedan od tih intelektualaca, Džemaludin Latić te intencije obrazlaže sljedećim riječima: „Želimo ujediniti bošnjačku i bosansku energiju, obratiti se gradu i svijetu, postaviti minimume ispod kojih ni jedan politički predstavnik Bošnjaka neće smjeti ni moći ići“ (Latić u Dizdarević, 2009: 28). S tim u vezi, novi bošnjački sabor se doživljava kao „projekt konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnih interesa Bošnjaka u evropskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima“ (Alispahić, iz Mandal, 2009: 6). Sa sličnom idejom ‘postavljanja minimuma ispod kojih se ne smije ići’, naravno u daleko dramatičnijim okolnostima’ u septembru 1993. godine bio je sazvan i prethodni sabor, pa je utoliko potrebnije u kontekstu s njim dovesti ovu novu inicijativu.
Problem nošenja s pluralnim referentom nacionaliteta, ili bolje reći, nedostatak dominantnog, nosećeg referenta u BiH na kojemu bi se po klasičnom državotvornom modelu izgraditi nacionalna država samo se dodatno umnožio na prvom i za sada posljednjem ‘suočavanju bosanskih Muslimana sa samima sobom’ iz 1993. Diskusije na tom Bošnjačkom saboru pokazale su da među vodećim bošnjačkim intelektualcima i političkim predstavnicima ne postoji koherentan stav o tome ko su uistinu Bošnjaci, što svjedoči o trajno prisutnom rivalitetu različitih identitetskih naracija među samim Bošnjacima. Filandra opisuje stanje pred 1991. godinu na sljedeći način: „bošnjački demokratski, liberalni i antikomunistički pokret u Bosni sve vrijeme čuvao se jedino u uskom krugu nacionalno svjesnih intelektualaca, koji su se već tada na prste jedne ruke mogli izbrojati, unutar zatvorenih mladomuslimanskih krugova i jednom broju ličnosti unutar struktura same Islamske zajednice“ (Filandra, 1998: 359). Kompromitacija lijevog diskursa u svim segmentima društvenog promišljanja, koji je, sa svoje strane, pokušavao pluralitet bosanskohercegovačkog etničkog referenta (ne)uspješno održavati u ‘dijalektičkoj napetosti’ čuvene formule naše političke zajednice sažete u „i-i-i“ i „ni-ni-ni“, pa tako i po pitanju nacije uistinu je u prvi plan, 1990. godine isturila antikomunističku struju među Bošnjacima mahom koncentriranu oko Islamske zajednice. Upravo po svojoj antikomunističkoj platformi, bošnjačko ‘nacionalno buđenje’ s kraja osamdesetih se ni po čemu nije razlikovalo od nacionalnog buđenja Srba i Hrvata, kako u Srbiji i Hrvatskoj tako i u samoj BiH. Uistinu, primjećuje Bogdan Denitch, vjerske zajednice služile su kao svojevrsni nacionalni repozitorij, pribježište nacionalnih osjećanja. Naime, „Religija ovdje služi tek kao nacionalni označitelj. (…) crkva… je postala repozitorij nacionalnog identiteta“ (Denitch, 1994: 132). Međutim, teško mi je složiti se s Filandrom kako je riječ o demokratskoj i liberalnoj grupi ljudi, a još teže govoriti o stupnju nacionalne svjesnosti među onima koji su pripadnici, kako sam Filandra kaže ‘zatvorenih mladomuslimanskih krugova’. Mladomuslimanski svjetonazor upravo transcendira nacionalne granice fokusirajući se oko ideje općeg muslimanskog bratstva (1).
Tom pokretu ne samo da je strano svako nacionalističko homogeniziranje, nego je i suštinski iliberalan. Naime, „islam ne preferira naciju kao takvu, on je samo tolerira (M. Handžić). Zbog univerzalizma, kod muslimana je religijska pripadnost, pripadnost islamskoj kulturi, dugo bila primarnija od nacionalne pripadnosti“ (Cvitković, 2004: 299). Tako će prije biti da se na kraju XX stoljeća Bošnjacima desila repriza s početka stoljeća, kada su s uvođenjem modernog parlamentarnog života u BiH poziciju artikulanta nacionalnih interesa zauzele protumoderne snage unutar tog naroda. Tako i s početka devedesetih, pripadnici ‘zatvorenih mladomuslimanskih’ u svojoj doktrinarnoj suštini, anacionalnih snaga s univerzalističkim pretenzijama pozvani su da artikuliraju partikularni ‘nacionalni interes’. Takav jedan nesrazmjer i neadekvatnost bošnjačkog odgovora odrazit će se u daljem političkom životu Bošnjaka i BiH kao opće nesnalaženje i lutanje nove bošnjačke političke elite okupljene oko Stranke demokratske akcije (SDA), stranke ‘islamskog kulturno-povijesnog kruga’ kako se u svojim počecima ona samodefinirala. Ove općenite identitetske magline novoosnovane stranke ubrzo su morale biti rastjerane usljed pojačanja etnonacionalne homogenizacije u svom neposrednom susjedstvu. S tim u vezi izdvojio bih Proglas SDA od 10.6.1991. godine u kome ova stranka iznosi svoj stav o etničkom pitanju:
- Potvrđujemo punu saglasnost sudionika ovog skupa u ocjeni da taj izbor jeste i da može biti samo suverena i cjelovita BiH, kao domovina Bosanskih Muslimana. Kao otadžbina svih jugoslavenskih Muslimana. Za taj izbor spremni smo boriti se. (…) Bosna i Hercegovina je domovina Muslimana, Srba, Hrvata i svih građana koji u njoj žive. Ona nije djeljiva jer je izmješana. (…) Opredjeljujemo se za BiH kao građansku republiku u kojoj će biti poštovana sloboda i prava čovjeka i građanina i nacionalna prava naroda i manjina, u kojoj će vladati ekonomska i politička demokracija. (…) Muslimani su spremni dio svog nacionalnog suvereniteta prenijeti na građanski suverenitet BiH. Pozivamo bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate da na isti način dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet BiH. Suverenitet biH jeste zalog nacionalnog suvereniteta svakog od nas (Filandra, 1998: 379-80).
Iz rečenog jasno je vidljivo da se SDA uglavnom pridržava ljevičarske identitetske naracije BiH kao domovine Muslimana, Srba i Hrvata, ali i prijedlog da se taj prvi bosanskohercegovački društveni ugovor iz 1943. sada u novim okolnostima etničkog homogeniziranja ‘obnovi’, naime da ‘ugovorne strane’: Muslimani, Srbi, Hrvati i svi građani koji žive u BiH dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet države. Strane u ovom svojevrsnom konsocijacijskom ugovoru, jasno se razaznaje, su etnički kolektivi i nedefinirani građani koji u toj zemlji žive. Šta ovo praktično znači? Po mom sudu to predstavlja jasno dovršenje etnopolitičke rekonstrukcije BiH. U odsustvu integrativne i određenoj mjeri ‘nadnacionalne ideologije’ kao što je to bio komunizam, s jedne, ili liberalno-demokratskog okvira, s druge strane, na scenu stupa, kako to Đinđić naziva, jedan čudan ideal: „politička država bez političkih građana“ (Đinđić, 1988: 53).
Princip etnonacionalnog političkog organiziranja (kolektivnog određenja) sadrži paradoks po kojem zasnivanje jedne multietničke političke zajednice na striktnom etničkom principu može značiti samo jedno – isključenje drugih, njihovu diskriminaciju pa čak i negaciju. Etničnost ne može poslužiti kao općeniti okvir za konstituciju političke zajednice, pogotovo ne multietničke zajednice, jer u jednom takvom kontekstu etnonacionalističkog rekonstruiranja multietničke političke zajednice, ne može se biti etničan u nekom općenitom smislu. Zato je odnos etnopolitičke države prema etniji samo etnički pa je njegovo ‘izdavanje’ za ‘državno kao općenito’ licemjerno. Odnosno jedini način da se općenitost postigne, i u tome je tajna djelomičnog komunističkog uspjeha u BiH, je da se bude pod zastavom, da parafraziram Slavoja Žižeka, anonimnog građanstva republike. Samo u jednom takvom općenitom okviru etničnost u svom punom smislu koji je uvijek partikularistički, mogla bi imati svoje mjesto u izgradnji te političke zajednice, istovremeno emancipirajući građanina, a ne obrnuto za što su se zalagale sve tri etnonacionalističke stranke u svojoj anti-komunističkoj platformi koja ih je, ustvari, jedino povezivala 1990. godine.
Nakon združene agresije velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i zaokruženja međunarodno posredovanog mirovnog plana etnoteritorijalne podjele BiH koga su predložili Owen i Stoltenberg 1993. godine, 27. septembra održan je takozvani Bošnjački sabor s namjerom da se izvrše dodatne političke pripreme „za izjašnjavanje u ime Bošnjaka-Muslimana u BiH o predloženom mirovnom sporazumu“ (Hećimović, 2008: 71). Budući da su se građani BiH na Referendumu za nezavisnost BiH već godinu i pol prije jasno opredijelili o budućnosti svoje političke zajednice, traženje partikularnog izjašnjavanja Bosanskih muslimana o tom istom pitanju može se tumačiti jedino kao okretanje leđa građanskom republikanizmu i dovršenju etničke mobilizacije među Bošnjacima. Međunarodni medijatori predložili su plan za stvaranje unije tri etnički zasnovane republike, ustvari tri mini nacionalne države koje bi vremenom, najvjerovatnije dovele do disolucije takve unije. Čini se nevjerovatnim da je nekome uopće moglo pasti na pamet da se stvori unija tri međusobno krajnje ekskluzivistička nacionalizma, jer „ekskluzivistički nacionalizam ne osigurava smislenu osnovu za stvaranje stabilnog, narodnog, demokratskog režima koji može steći i očuvati legitimitet, osobito u modernim nacionalno heterogenim društvima“ (Denitch, 1994: 128). Nijedan drugi ‘mirovni plan’ za BiH nije tako eksplicitno prizivao etnoteritorijalno naciotvorstvo u BiH u potpunosti uvažavajući rezultate kampanje genocida i etničkog čišćenja koja je u proteklu godinu i po rata uzrokovala neviđene patnje i razaranja za milione bosanskohercegovačkih građana. Ovaj neviđeni, od međunarodne zajednice sponzorirani pokušaj delegitimacije i konačne razgradnje bosanskohercegovačke vlasti i njezinih institucija uz opsežne vojno-političke pritiske, van svake sumnje uticao je i na sužavanje diskurzivnih identitetskih obrazaca kod Bošnjaka i to u tolikoj mjeri da po prvi put (srećom i jedini put do sada) bošnjački politički predstavnici zamjenjuju skupštinske klupe stolicama u hotelu Holliday Inn, isto onako, kako su godinu-dvije prije njih, srpski politički predstavnici, jasno vođeni željom da razgrade institucije SRBiH konstituirali Skupštinu Srpske Republike BiH. U tom svjetlu, Bošnjački sabor je predstavljao još jedno etnopolitičko paratijelo, neka vrsta etnonacionalnog konventa, konstituirano na tragu sličnih paratijela srpskih i hrvatskih nacionalista u BiH. Napuštanje institucija i okretanje leđa legalnim procedurama u ma kakvim okolnostima ne može se drugačije shvaćati do saučešća u delegitimaciji bosanskohercegovačkog ustavno-pravnog poretka. Ovaj akt etnonacionalne partikularizacije, kako je već rečeno, izvršio je transformaciju političkog subjektiviteta s općeg na posebno, s općeg građanstva na posebne kolektivitete i time se izveo iz sfere republikanskog legitimiteta. Ne smijemo smetnuti s uma da „politička moć legitimna samo kada se provodi u skladu s ustavom (pisanim ili nepisanim)“ (Rawls, 2003: 41).
Bilo kako bilo, Bošnjački sabor, primjećuje Hećimović, bila je „posljednja historijska prilika na kojoj su bošnjački politički, vjerski i kulturni predstavnici raspravljali i o mogućoj nacionalnoj državi Bošnjaka-Muslimana i podjeli BiH“ (Hećimović, 2008: 71). Važno je u vezi s tim primijetiti da su tadašnji bošnjački politički prvaci bili prvi u historiji BiH koji su raspravljali o mogućnosti disolucije svoje zemlje. Od ‘okvira opstanka’ svih građana uključujući i Bošnjake, na Saboru se moglo čuti, BiH je sada postala ‘okvir za egzistencijalnu ugroženost i konačni nestanak ove etničke grupe. Zastrašujući pristanak aktera međunarodne zajednice ali i pristanak dijela legalnih bosanskohercegovačkih vlasti na etnoteritorijalnu perspektivu, od tada će kao teški oblak pratiti svaku krizu i razgovore o preustroju ove zemlje kako za vrijeme rata tako i poslije jer je etnoteritorijalnost priznata kao legitimna politička pozicija. Ne treba smetnuti s uma da je ta pozicija ishodišna za političku elitu Republike Srpske i današnjim pregovorima oko ustavnih reformi. Dilema koju je tih burnih dana Izetbegović iznio pred domaću javnost ‘Ili narod, ili država’ u svjetlu ovih tajnih pregovora, trebala je proizvesti ubjeđenje da je razgovor o stvaranju manje države bošnjačkog naroda sada stvar jednog racionalnog izbora. Legitimaciju takvom pristupu trebao je dati Bošnjački sabor. Jedan od rijetkih glasova razuma u tom periodu najvećeg iskušenja bošnjačkog naciotvorstva došao je od Omera Ibrahimagića u jezgrovitom pismu upućenom Aliiji Izetbegoviću i Reisu Ceriću 22. jula 1993. godine, s naslovom: „Nema dileme: narod ili država“:
- Kad god su Bosanci imali i najmanju priliku da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni su to činili na najbolji mogući način. Sjetite se Deklaracije ZAVNOBiH-a 1943. godine iz Mrkonjić-Grada kojom prilikom je obnovljena državnost BiH. Zato dilema da li sačuvati, u ovom teškom trenutku za BiH, narod ili državu, nema svoje utemeljenje ni u ovoj najtežoj situaciji za BiH. Zašto? Zato što je narod pokazao spremnost da brani svoju državu, jer zna da bez države (ono što preživi) ne bi imao budućnost. Paradoksalno jeste, da je danas Bosni i Hercegovini i njenom narodu najteže u njihovoj historiji, ali, s druge strane, BiH i njen narod nikada nisu stajali bolje (Ibrahimagić, 1995: 55).
Nije lako poništiti međunarodnopravni subjektivitet, svjesni su toga bili i akteri međunarodne zajednice i velikosrpski i velikohrvatski nacionalistički krugovi. Budući da se BiH tako izvana nije mogla poništiti, tim prije to je trebalo, uz sve pritiske, učiniti iznutra, što znači, uz ‘bošnjački pristanak’ obesmisliti legalne institucije bosanskohercegovačke države, izmaknuti joj podlogu međunarodnopravnog subjektiviteta i početi ex nihilo, no ovaj put iz perspektive tri odjelita etnička partikulariteta koji bi stupili u neki međusobni konfederativni ugovor. Drugim riječima, primjećuje Ibrahimagić:
- Hoće, dakle, od jedne historijski cjelovite BiH da naprave jednu ahistorijsku vještačku državnu tvorevinu (2), da bi je sutra između sebe podijelili, gušeći u ‘sendviču’ zamišljenu državu Bosanaca muslimana, kako bi ih vremenom sveli na jednu vjersku sektu bez ikakve političke budućnosti (Ibrahimagić, 1995: 56).
Nedostatak dominantnog nacionalnog referenta na nivou države, uz sve komplikacije koje je sobom nosio u užasnom kontekstu ratnih razaranja i genocida još je više, Sabor je to pokazao, otežan ‘introspekcijskim’ bošnjačkim uvidom koji ih je suočio s nedostatkom još jednog, ključnog elementa za razvoj nacionalne svijesti: nedostatak nedvosmislenog odgovora na pitanje – ‘Ko smo mi, Bošnjaci?’. Dakle ono jedino što se činilo pouzdanim i okončanim – pitanje nacionalnog imena – pokazalo se dvojbenim. Zaista, ko su Bošnjaci? Samo Bosanski muslimani? Ili svi slavenski muslimani širom bivše Jugoslavije? Ili je to jedinstveni bosanskohercegovački narod koga sačinjavaju pripadnici triju konfesija koje su se vremenom, uglavnom usljed nacionalističkih uticaja Beograda i Zagreba ‘nacionalizirale’? S druge strane, jedno preciznije određenje bošnjaštva bilo je neophodno iz etnoteritorijalističke perspektive kako bi se stekli osnovni elementi i kriteriji za određivanje budućeg državnog prostora. Dakle, već u samom određenju koherentnog, odjelitog referenta etničke subjektivnosti nešto nije štimalo. Muhamed Filipović, koji je prema vlastitom kazivanju, igrom slučaja dospio na ovaj skup u Holiday Innu, ponudio je definiciju integralnog bošnjaštva. Naime, Bošnjaci su dio jedinstvenog bosanskog naroda iz čega bi se moglo zaključiti da Bošnjacima mogu biti potencijalno svi građani BiH, ili:
Ko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našeg prvobitnog bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bića ove zemlje, ostvaruje unutar tog bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo (Hećimović, 2008: 72).
Ako su Bošnjaci dio prvobitnog bosanskog naroda (3), onda kao takvi mogu biti nositelji samo dijela bosanskog povijesnog i državnog prava čime se vraćamo na problem pluraliteta međusobno jednakih nacionalnih referenata. Ovaj pokušaj samodefinicije jasno demonstrira razornost naciotvornog pristupa u BiH koji podrazumijeva etničko razgraničenje tog su-dioništva u tvorbi društveno-političke zajednice. Dodatnu zabunu unijela je definicija bošnjaštva kao nacionalnog imena svih slavenskih muslimana bivše SFRJ i Bosne kao njihove matične domovine, kao što je naprimjer Hrvatska matična domovina svih Hrvata. Ova definicija je opet nedostatna u tome što ne pruža koherentno razumijevanje etničkog specifikuma južnih Slavena muslimana. Što je s Makedoncima ili Slovencima islamske vjeroispovijesti? Konfesionalna pripadnost nije dovoljna za etničku odjelitost, a još manje za državotvornost. Dakle, s jedne strane težište samodefiniranja na etničkom elementu – prvobitni bosanski narod – isključuje konfesionalnu jednoobraznost, a s druge, fokus na konfesionalnom određenju isključuje etničku jednoobraznost. Možda je najnepreciznija ponuđena definicija koju je formulirao Alija Isaković, ustvari i najpreciznija: „Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje BiH“ (Hećimović, 2008: 72). Bošnjačko etničko opredjeljenje je, tako, delegirano u sferu individualnog opredjeljenja i kao takvo legitimirano kao politički fakat, ali je istovremeno ono nedostatno i neuvjerljivo za svakovrsni etnički esencijalizam i homogenizacijske manipulacije etnopolitičkih elita. U svakom slučaju, do današnjeg dana ta referentna definicija bošnjaštva nije formulirana – ono je ostalo, s jedne strane individualnim opredjeljenjem građanina ili, u etnopolitičkom kontekstu, ono što političke elite koje sebe smatraju artikulatorima bošnjačkog bića rade kad govore u terminima bošnjaštva. Etnopolitička praksa nedvojbeno pokazuje da se unutar njezinih okvira bošnjaštvo daje kao nešto jednako s islamskom vjeroispoviješću, barem u nominalnom smislu, među građanima BiH, a po potrebi i šire, ponajprije u regiji Sandžak u Srbiji i Crnoj Gori. Da ne bi bilo zablude na pitanje „Ko je Bošnjak. Odgovor je: Bošnjak je musliman. Ovdje imamo subjekt i predikat; da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata“ (Reis-ul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, prema: Dani, br. 187, Sarajevo 5.1.2001.; str. 18). Ova jezgrena ideološka formulacija bošnjaštva koja dominira među bošnjačkim etnopolitičarima na granici je logičke suvislosti. Ako je Bošnjak musliman, onda je Pakistanac Bošnjak. Nadalje, Reisova apodiktička tvrdnja po kojoj je stavljen znak jednakosti između Bošnjaka i muslimana onda se ne uklapa u ostatak tvrdnje po kojoj da bi da bi predikat mogao biti subjektu predikat, subjekt mora sadržavati elemente predikata jer kako iz Reisovog stava proističe, jedini element koji sadrži subjekt Bošnjak je element muslimanstva, a ne samo jedan od elemenata. Shodno tome, ako je ‘musliman’ jedan od elemenata subjekta, onda koji su to drugi elementi, ali već iza toga Reis stavlja tačku. Ovaj etnonacionalistički jalovi posao autoreferencijalnosti postepeno se transformirao, kako je odmicao Sabor, u jedan još jaloviji posao – inače tijesno skopčan s procesom naciotvorstva: određenje nacionalnog državnog teritorija. Ma kako nerazgovijetno etničko-konfesionalno određenje bošnjaštva kao u suštini političkog redukcionizma s obzirom na multietnički kontekst bosanskohercegovačke političke zajednice, diktiralo je, logično, i svojevrsni teritorijalni redukcionizam. Naime, kako dati plauzibilan odgovor na pitanje koji je to teritorij etnokonfesionalno određene buduće bošnjačke nacije. Budući da je, svjesni su saborski emisari, cilj očuvanja BiH u njenim međunarodno priznatim granicama, ‘nerealan’ (?), odnosno, veli Edib Bukvić, član Izvršnog odbora SDA:
- sada kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer ga naše komšije nisu htjele (isto kao da je riječ o izgradnji nekog seoskog puta zbog kojeg komšije neće da pomjere među – A.M.) ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj s nama borile, mi moramo definirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj koji će biti ono za šta ćemo se boriti i što ćemo, uz božiju pomoć, za sva vremena sačuvati (…) dosadašnja BiH sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno Makedonaca (Hećimović, 2008b: 71).
Ovaj iskreni bošnjački etnonacionalni redukcionizam u teritorijalnom smislu, po Bukviću trebao bi slijediti sljedeće principe:
neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije:
* da je to kompaktan prostor koji se može braniti;
* da ima svoj izlaz na more;
* da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana (Hećimović, 2008b: 71)
Profesor Ibrahim Bušatlija republiku muslimanskog naroda vidi kao temelj ili okosnicu buduće BiH:
onda bi osovina od Bihaća do Foče figurirala kao osnova armature za BiH, koja ima sad drugu armaturu – od Neuma-Kleka pa do Brčkog. Bez te armature nema države (Hećimović, 2008b: 72).
Duh Invinciblea kao nalog za bošnjačkom naciotvornošću najjasnije je izrazio poslanik Ejub Topić iz Bihaća:
ako BiH, srcolika, okvirna, međunarodno priznata, ako borba za nju vodi u propast muslimanski narod i nemogućnost opstanka, onda mi to ne smijemo dozvoliti. (…) s potpisom [Owen-Stoltenbergovog plana – A.M.] se definitivno dobija međunarodno priznati prostor za muslimanski narod. Koliki je toliki je, kakav je takav je … (Hećimović, 2008b: 72).
Epilog Sabora pokazao je da je, na sreću, razum prevladao osjećaj beznađa, pa je Owen-Stoltenbergov plan odbijen. BiH je ostala jedinim političkim okvirom unutar kojega mogu postojati Bošnjaci, a bosanski Muslimani postali su Bošnjaci, koji, valjda vođeni Isakovićevim uvidom, od tada uglavnom nisu osjećali potrebu da sebi i drugima objašnjavaju svoje narodno ime. Na žalost, kao indirektna posljedica ‘legitimacije’ etnohomogenizirajućih identitetskih naracija i ideja o samoj mogućnosti podjele zemlje, odnosno kao indirektna posljedica ovog neuspjelog izleta u naciotvorstvo nastupila je dugotrajna faza pojačane etnicizacije svih institucija države, kao faza etničkog kristaliziranja. Ako inicijativa stvaranja etničke bosansko-muslimanske ‘zemljice’ (Tuđman) države nije uspio biti nametnut na Saboru, zasigurno su pregovarači s Invinciblea i njihovi saradnici – predvodnici bošnjačke etnopolitike – pristupili njenom reformuliranju s ciljem konačnog zaokruživanja nacionalnih institucija parazitirajući na legalnim institucijama Republike. Od 1993. do 1995. godine Bošnjaci su tako de facto, premda ne i de iure dobili svoju vojsku, policiju, sudove i druge institucije. Ta institucionalna erozija rezultirala time da su kraj rata dočekali kao de facto ‘treća strana’ u sukobu, a Republika BiH ostala je pukim ‘počasnim’ pojmom ispražnjenim od bilo kakvog smislenog sadržaja. Štaviše, ime RBiH postalo je sinonim za bošnjačke vlasti (Bosnian Muslim Government).
Ma kako ga pravdali, svaki isključivi etnički partikularizam i Bošnjaka i Srba i Hrvata pokazuje se krajnje opasnim za te narode jer rezultira u gubitku upravo onog što su svojim partikularističkim nacionalizmom htjeli zaštititi – kulturni i politički identitet svog etničkog kolektiva. Dok se bosanski Srbi i Hrvati u tim procesima etničkog mobiliziranja programski utapaju u identitetske kulturne i političke artikulacije ‘svojih matica’, Bošnjaci, eventualnim gubitkom cjelovitog državnog okvira identitetski se zgušnjavaju na kulturne i političke dimenzije islama koji je po svojoj prirodi, vidjeli smo, anacionalan. Tako su suštinski ciljevi ‘buđenja nacionalne svijesti’ s početka devedesetih godina XX stoljeća u krajnjem anti-nacionalni i sebeponištavajući, uzaludni, i ako se imaju u vidu počinjeni zločini i razaranja, tragično besmisleni.
Etnonacionalistički obrat iz 1990. godine u BiH je temeljno protresao državu jer je promijenio ‘njezinu općenitu namjenu’. Naime, sada je uloga države, političke zajednice uopće, kao čuvarice općeg dobra, na druženoj antikomunističkoj platformi preinačena u isključivu ulogu čuvarice partikularnog, dakle nečega što bismo mogli nazvati ‘etničkim dobrom’. Vođeni idejom propitivanja samih temelja na kojima počiva ‘komunistička BiH’, etnički lideri su zagovarali i oko toga postigli konsenzus za uspostavu novih odnosa između konstitutivnih kolektiviteta. Svodeći se na partikularne perspektive, ‘žablje’ perspektive samo moje etnije, obesmislili su općenitu ravan jedne političke zajednice, pa samim tim i ‘opće dobro’. Štavioše, opće dobro je odbacivano kao floskula iza koje se navodno krije mogućnost jedne etnije nad drugom. Jednom kada država postane čuvarica partikularnog, a ne općeg dobra, onda u krajnjem, više neće biti ni potrebe za tom državom, jer se partikularno dobro sada konstituiralo kao sebi-dovoljno, zaokruženo, naprosto opće. Nadalje, takve političke zajednice u kojima dominiraju partikularističke naracije, dakle one koje ne počivaju na refleksiji o općem dobru, neizbježno su autoritarne organizacije, jer povlašćuju jednu partikularističku naraciju nasuprot drugih. Ako se, promišljajući ideju novog bošnjačkog sabora, jedan partikularni ‘konstitutivni’ element, u ovom slučaju bošnjački narod, lati ‘projekta konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa bošnjaka u evorpskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima’ nije jasno kako jedna takva partikularna perspektiva može obuhvatiti i one druge partikularne perspektive ukolio sama nema pretenzije da sebe uspostavi kao opće. Nešto više o takvim pretenzijama sebe-projekcije partikularne perspektive u sferu opčenitosti u svjetlu novog sabora možemo saznati od sazivača. Mulabegović ustvrđuje da je „najvažnije shvatiti da nema nikakve razlike između interesa bošnjačkog naroda i interesa države BiH, te da se između toga može staviti znak jednakosti“ (Mulabegović u Dizdarević, 2009: 28). Stavljanje jednakosti između jednog elementa državnosti, osobito etničkog, i države više je nego poziv na takvu pretenziju, s jedne strane, dok s druge strane, u praksi može značiti samo definiranje partikularnog, u smislu ‘konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa Bošnjaka’. U tom smislu taj poziv nije ništa drugo do ponavljanje poziva na konsocijacijski dogovor tri nosiva etnička stuba BiH koji je inaugurirala SDA svojim proglasom od 10.6.2009., naime da svi – Bošnjaci, Srbi, Hrvati – dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet biH, na nacionalnu ravan, čime se ostvaruju preduslovi za zloslutno ponavljanje kruga destrukcije koga smo prošli od tog juna 1991. pa do danas. Premda, ovaj put, događaji bi se mogli odvijati na malo drugačiji način. Kako je već ‘naslućeno’ Dejtonskim okvirom BiH je sve više postajala ‘ahistorijska državna tvorevina’, unutar koje se i kod bošnjačke političke elite sada javila ideja o ‘definiranju svog parčeta suvereniteta’ kroz novu saborsku artikulaciju nacionalnog programa i interesa. U stvari, poziv SDA iz juna 1991. godine bio je uvelike preuranjen za same Bošnjake: te daleke 1991. Bosanski muslimani ili bošnjaci nisu dio svog nacionalnog suvereniteta ni mogli prenijeti na građanski suverenitet BiH jer ga nisu bili ni definirali. Danas bi to upravo i mogli učiniti na nekom novom saboru i stati tako rame uz rame sa svojim srpskim i hrvatskim nacionalističkim kolegama koji strpljivo čekaju bošnjačku nacionalnu ‘kristalizaciju’ i homogenizaciju, te ‘bratski’ vezati svoje tri partikularističke identitetske zastave potpisujući konsocijacijski ugovor o mirnoj dezintegraciji zemlje, koja je, kako izgleda svima postala obesmišljenim teretom.
Dakle, kako uopće govoriti o cjelini iz perspektive njezinog jednog dijela koja isključuje druge perspektive. Potreba za samodefiniranjem (nacionalni program) podrazumijeva identitetsko razgraničenje prema drugom koje se time implicitno priznaje kao već samodefinirano i odjelito. Nije zgoreg pri tome podsjetiti se da gotovo po pravilu svi zapadnobalkanski nacionalni programi, pisani i nepisani, „održavaju činjenicu da postojeće etničke granice ne korespondiraju postojećim administrativnim granicama“ (Klemenčič/Žagar, 2004: xiii).
Budući da se ‘nadnacionalno’ identificiranje mora odbaciti kao hegemonističko – nadnacionalno se uvijek pokazuje kao mehanizam za dominaciju ili većinske ili najmoćnije društvene grupacije – tim prije potrebno je razmišljati o mogućnostima jednog liberalno-demokratskog, građanskog okvira koji ima svoj korijen u ‘komunističkoj’ definiciji BiH kao ‘ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske’ odnosno ‘i srpske, i hrvatske i muslimanske’ (1. Deklaracija ZAVNOBiH-a) unutar koje građani ostvaruju svoja zagarantirana individualna prava i slobode (2. Deklaracija ZAVNOBiH-a). Ova ‘neutralizacija’ etničkog faktora uz naglašavanje individualnih prava i sloboda predstavlja solidan osnov za emancipatorsku dimenziju koju podrazumijeva jedno građansko društvo. U svom eseju „Prilog jevrejskom pitanju“ Karl Marx kaže: „Emancipacija države od religije nije emancipacija zbiljskog čovjeka od religije“ (Marx, 1976: 71). Da li bi se, razmišljajući o bosanskohercegovačkom političkom kontekstu kojim dominira identitetska naracija etnije, a koja, sama, u većoj ili manjoj mjeri, obiluje etnokonfesionalnim vokabularom, zaključiti s Marxom, naime da jedna ’emancipacija bosanskohercegovačke države od etnije ne znači, kako obično nacionalistički intelektualci zaključuju, i emancipaciju zbiljskog čovjeka od etnije. Kao i Marxova ‘kršćanska država’ kojoj religija nužno postaje sredstvom, etnopolitička BiH je država u kojoj etnija postaje sredstvom, u stvari ona je kako Marx pokazuje ‘država licemjerja’, jer se prema etniji odnosi etnički, ili ‘domaćinski’ (Vlaisavljević), ne politički. Njoj nasuprot stoji demokratska država, koja etniju stavlja, da parafraziram Marxa, među ostale elemente građanskog društva. Premiještanje etnije u sferu građanskog društva ne samo da ne dokida etniju, nego je, sada kao građansko pravo i političku slobodu učvršćuje izmičući je iz ruku etnopolitičkih poduzetnika koji je upotrebljavaju kao sredstvo u održavanju organizacije države licemjerja. Učvršćujući je sada kao političku slobodu – jednu među drugima u kompleksnoj političkoj zajednici – istovremeno se, kako marx primjećuje, dovršava i politička emancipacija građanina koja nipošto ne ukida zbiljsku religioznost ili etničko pripadanje. Marx nastavlja kako „razdvajanje čovjeka na Jevreja i građanina države … na religiozna čovjeka i građanina države, nije laž protiv državno-građanskog života, ona je sama politička emancipacija“ (Marx, 1976: 66). U obrnutom slučaju, kada se država prema etniji odnosi etnički, dospijevamo u situaciju države, kako to Đinđić opisuje, ‘bez političkih građana’, odnosno takva država je ‘nedovršena’ država, država, naime, u kojoj je etnička pripadnost temeljna odredba koja zahtijeva podređenje svih drugih određenja. Koja su to određenja? Kao prvo, takva, licemjerna, etnička država je ‘ne-pravna’ država. Naime, ona prelazi preko elementarne činjenice jedne pravne države u smislu da je jedno pravo apsolutno jedino unutar posebno određenog prostora, te apsolutizira jedno pravo, pravo kolektivnog određenja (pripadanja) nad svim drugim pravima. Odnosno, linija delimitacije pojedinog prava u njenom slučaju nije određena drugim pravom kao u slučaju pravne države, već pukom političkom moći. Apsolutizacija jednog prava ili slobode na štetu drugih, suštinska je odlika tiranije, jer se njome de-apsolutiziraju, ili relativiziraju sva druga prava i slobode. Dakle, ako je suština prava pravnim subjektima (svim građanima) omogućiti izbor, onda povlaštenje ili apsolutizacija jednog prava nad drugima taj izbor ili radikalno sužava, što se dešava u totalitarnim društvima, ili ga radikalno obesmišljava, što se dešava u iliberalnim demokratijama kao što bosanskohercegovačko etnopolitičko društvo, pa se dešava da je unatoč pobrojanim fundamentalnim slobodama i pravima građanina u samom Ustavu BiH njihova provedba i pozivanje na njih besmisleno. Pravo kolektivnog, u našem slučaju, etničkog određenja (kao nekoć klasnog) preferirano našim ustavno-pravnim poretkom, kao apsolutizirano, onda počiva na oduzimanju ili značajnoj redukciji prava na individualno samoodređenje, pa je kao takvo duboko anti-emancipacijsko. U jednom takvom svjetlu, ideja bošnjačkog sabora koja priziva upravo takvo kolektivno određenje jedne etnije koje će čak, kako se zamišlja, biti obavezujuće za svakog pripadnika tog naroda, određenje kao ‘jedinstvena platforma’ ili ‘nacionalni program’ je suštinski antiemancipatorski čin.
Nema sumnje da bi i eventualni bošnjački nacionalni program mogao biti takav, još jedan u nizu od onih dokumenata koji su ustvari žalopojke o ugroženom biću naroda, o povijesnim nepravdama koje su počinjenje postajući tako zalogom za nova stradanja i na taj način uklopiti u deskripciju balkanskih politika kao hiper-emotiviziranih identitetskih naracija. Naime, „ako se pravo na gnev jednog naroda prihvati kao političko pravo, ono se ne može osporiti ni pripadnicima drugog naroda (bez obzira kako bi se taj gnev i pravo na gnev obrazlagali [u svojim nacionalnim programima]); a dva gnevna naroda suprotstavljena jedan drugom jeste formula međunacionalnog sukoba (Pavlović: 1988: 317). O tri sukobljena naroda sa tri svoja etnička programa razrađenog gnijeva da i ne govorimo. U ovom svjetlu, tzv. nacionalni programi, dokumenti ‘donjeg praga’ ispod kojega se ne smije, dokumenti koji, poput Memoranduma SANU lamentiraju nad činjenicom da jedino taj narod „nije rešio svoje nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije“ (Memorandum iz Pavlović, 1988: 330), samo dodatno emocionaliziraju politiku što je upravo suprotno onoga što se zaista želi postići tzv. nacionalnim programima – zrelost jednog naroda. Tome nasuprot, „zrelost i pojedinca i naroda podrazumeva, po Đinđiću, deemocionalizaciju politike“ (Perović, 2009: 18). Na kraju, potrebno je prisjetiti se riječi velikog književnika Czeslava Milosza koji poentira: „A ja sam se prema nacionalistima odnosio sa gađenjem; smatrao sam ih štetnim glupacima koji drekom i buđenjem uzajamnih mržnji među raznim nacionalim grupama oslobađaju sebe od dužnosti da misle“ (Milosz, 1985: 143), jer bi se u tome mogla kriti i svrha zagovaranja nacionalnih programa za naše narode koji se svode na zahtjev da konačno „umni“ ljudi iz „našeg“ naroda domisle nekoliko jednostavnih formulacija „našeg“ kolektivnog identiteta da bi se na taj način olakšao život za sve druge koji jesu i koji će tek doći, da se nakon što su ih ‘naizust’ naučili ne moraju upuštati u avanturu vlastitog, nedajbože kritičkog promišljanja. Ako bi mi bilo dopušteno da Bošnjacima (ali istovremeno i Srbima i Hrvatima) ponudim njihov nacionalni program on bi se morao obratiti svakom pojedincu iz tih naroda i glasio bi: ‘njegujte vlastito mišljenje, argumentirano raspravljanje uvažavajući poziciju vašeg sugovornika i tačka’, što nije ništa drugo do varijacija na Kantov prosvjetiteljski poziv individui da izađe iz samoskrivljene nezrelosti i da se bez skrupula koristi moćima vlastitog razuma. Svaki drugačiji nacionalni program oslobađa cijele narode od dužnosti da misle, što je recept za katastrofu tog naroda koji postaje masa fanatika, radikala i isfrustriranih jedinki.
(1) Ustvari, upitno je iz današnje perspektive koliko je učenje Muslimanske braće 1920-tih koje služilo kao inspiracija domaćem ‘mladomuslimanskom pokretu’ ustvari bilo anacionalno: „Povijesno gledano, arapski nacionalizam i islamistički pokreti imaju zajednička neka načela: potragu za jedinstvenom kolektivnom sviješću, želju za obnovom arapskog jezika i kulture, a poslije Drugog svjetskog rata i antiimperijalizam“ (El Alaoui, 2009: 4).
(2) Uputno je danas porazmisliti, nakon 15 godina od uspostave ‘dejtonske BiH’, u kojoj mjeri je ova zemlja danas proizvedena kao ‘ahistorijska vještačka državna tvorevina’ u potpunosti izložena vjetrometini etnonacionalističkih dezintegracionih snaga, čime su se Ibrahimagićeve slutnje dobrim dijelom ostvarile.
(3) Čini se da ovo pitanje i dalje ostaje neodgovoreno. U jednom tekstu iz 2007. godine Filipović zaključuje: „Zbog okolnosti koje smo ocrtali, u pitanju definicije i davanja zadovoljavajućeg odgovora na pitanje o tome ko smo to mi Bošnjaci, susrećemo se sa mnogim problemima koji ograničavaju naše istraživačke mogućnosti i sposobnosti da na ta pitanja odgovorimo, pa je neophodno, prije svega, prokrčiti put jednoj misli koja će biti oslobođena svih naslaga predrasuda, krivih poimanja, namjerno stvorenih i podržavanih zabluda ili zamračivanja ovog pitanja, koje je samo po sebi, kako će se jasno pokazati, ali samo za onog ko ima hrabrosti i sposobnosti da historiju i društvo posmatra s obzirom na ono što oni jesu, a ne s obzirom na tradiciju naših mišljenja o njima, najčešće sasvim pogreših, veoma jasno i o kojem možemo imati relevantne i utemeljene spoznaje“ (Filipović, 2007: 110).
(Tekst objavljen u Godišnjak 2008/09, Fakultet političkih nauka Sarajevo, 2009.; str.:103-118)
Tekst preuzet sa: Žurnal