,,Ono što jeste BIH, ona je zemlja, dakle bez obzira htjeli to Bošnjaci, Srbi ili Hrvati i ostali, ona je zamlja i ona egzistira kao sadašnji komad jedne bivše zemlje koja se zvala Jugoslavija.“
Josip Pejaković, ,,Bosna postoji samo gruntovno“, intervju za Buka magazin
Ja sam iz Bosne i Hercegovine. Ovdje sam rođen i imam državljanstvo ove zemlje. Tako mi piše i na koricama pasoša. Ja sam Bosanac. Po zvanju, stanju i zbivanju. Nemam druge države. A, nije da ih nisam tražio. Nije da se nisam našao. Majka mi je Hrvatica, a otac Srbin. Živo sam i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zanimljivo, i tamo sam bio Bosanac. Shvatio sam da je uspjeh Bosanaca u ove dvije, susjedne nam države, proporcionalan stidu i sramoti glede rodne grude. Što te je više sramota Bosne iz koje si potekao, imaš kakve-takve šanse da budeš posrbljen ili pohrvaćen. To se zove uspjeh illi prilagodljivost. Ja to zovem bolest, od koje nisam obolio, pa ni pelcera nisam uhvatio u Srbiji i Hrvatskoj. Ipak, ja sam Bosanac, koji s vremena na vrijeme ode u turističko-rodbinsku posjetu okruženju. Onda sam rođak, bratić, turista. Nisam bosančeros, bauštelac, tezgaroš. Nekako mi lijepo, ljudski. Lijepo je i komšijama kad se vidimo, na vikend-dva. Kad se isposjećujem i isturizmišem, vratim se svome domu u Bosni.
Ima ih mnogo koji su iz moje zemlje, a upinju se objasniti i dokazati sebi kako nisu iz Bosne. Svijetu ništa ne dokazuju, svijet ih i ne sluša. Svijetu su nebitni. Tako, poput Emira Kusturice, govore ,,nikad više u Bosnu“ ili ,,nikad više Bosancem biti neću“ , a opet sve obigravaju po ovim našim neispeglanim i neurednim gudurama. To je, takođe, tipična odlika Bosanca – bori se sam sa sobom protiv svog bosanstva u sebi. Najčešće bez da ga neko tjera i bez bilo kakvog povoda. Tek tako, zamrzi Bosanac sebe i to što je iz Bosne, da ga vrijeme prođe. Kao dijete kad se duri na roditelja.
Pošto je, je li, dokazano, da možda i možeš pokušati pobjeći iz Bosne, ali ona iz tebe neće nikada, onda je najbolje prihvatiti realnost i biti ono što jesi. Kad Japanac može biti Japancem, na onom zemljodrmatičnom, radijacijom omršenom i poslom uređenom tlu, šta nam fali da smo Bosanci u zemlji koja se gotovo i ne ljulja, u kojoj se baš ne znojiš pretjerano, osim ako te Sunce ne udari, a pivo ne osvoji.
Bosna je dobra iz još jednog razloga. Ovdje možeš uraditi toliko za sebe i svoje potomstvo da je to čudo jedno. Zapravo, ne postoji niti jedna evropska zemlja gdje je čovjek kao pojedinac učinkovitiji od Bosne. Sve ostale, ili bar većina, su uređene, sređene, ustavno-pravno ušpalirene, pa jedinka nema bog zna šta tu pretjerano da radi. U Bosni, ako baciš smeće u kontejner, pomogao si joj. Ako pređeš na pješačkom prelazu, pomogao si joj. Ako izvadiš par kesetina iz koje od naših prelijepih rijeka, i onda si joj pomogao. Ovdje to nema ko drugi da uradi. Naime, naša Bosna je prelijepa zemlja koja još nema države, pa se tako svaki pojedinac direktno voljno i nevoljno, na dobro ili štetu, upliće u državne poslove bosanske.
Ovdje, ako kažeš samo da voliš Bosnu, već si revolucionar, usamljeni desperados, koji je predmet ili pohvale ili donkihotovske sprdnje. Ili si možda strani plaćenik. Plaća te stranac da voliš svoju zemlju.
Ne možeš voljeti Bosnu zato što si Bosanac, a ne! Ne vjeruju ti. Sigurno pare zgrćeš što ti je draga rodna gruda. To dakako tvrde, opet, Bosanci. Planetu, kao što rekoh, nije briga.
Zanimljivo, u Bosni veliki dio Bosanaca smatra da nisu Bosanci. Iako jesu, rođeni su tu, preci su im iz bosanskih gudura, svi na svijetu tvrde za njih da su Bosanci. Ali, jok, kao što rekoh, ta unutrašnja borba im je pojasnila da su oni naprvo dobri vjernici, muslimani, pravoslavci, katolici. Da su Srbi, Bošnjaci, Hrvati, da su kreteni, neradnici, neandertalci, budale ako treba. Uopšte uzev, ta sorta Bosanaca će sebe prije ubijediti da su potomci foka sa Aljaske, no da su Bosanci. Recimo, njima nije problem da budu Bosanci u Vankuveru, Sidneju, Čikagu, Berlinu. Tamo dobronamjernom klimaju glavom kad se spominje bosanska velikodušnost, merak, pravdoljubivost, poštenje. Ali da budeš Bosanac u Mrkonjić Gradu, jok more.
Mi Bosanci često za sebe kažemo da smo ljudi i da nemamo pojma šta nam bi. Ove iskaze koristimo kada sebe treba ubijediti da nije lijepo što smo komšiji, Bosancu dakako, palili kuću, silovali žene, ubijali starce i djecu.
Takođe, često velimo da su nas drugi zavadili, pa smo se zbog njih klali i ubijali. Ispostavilo se, pogađate, da su ti drugi bili Bosanci, naravno, i pokoji Hercegovac, dušu da ne griješim.
Ali, kod kuće je najbolje. Onako objektivno. Naše voće i povrće nije neprskano da bi bilo fensi organsko. Kod nas je razlog neprskanja neimaština seoskog domaćinstva. Priroda nam je netaknuta jer je pogolema, pa Bosanac nije nogom stupio baš na svaki pedalj zemlje bosanske. A, i mine i rat su dobrano vazdigle ekosisteme po našoj zemlji. Tako niti industrija radi, niti pila obara stabla.
Eno je u Bosni, rijeka Bosna, po pola Zenice, čovjek se kupati može po ovoj vrućini u njoj. Prije rata bi ga iznijeli u tragovima iz tekuće smrdljive otopine.
I visoka Krajina se pošumila sama od sebe. Od gole sječe osamdesetih, zahvaljujući blagotvornom dejstvu mina izđikala stabla, kao prije stotinjak godina. Tako i nema više erozije. Kiša ne sapira golo tlo i ne stvara se krš.
Kad smo kod krša, najbolje vino, smokve i sireve Hercegovina daje. A tek med i pršut!
Daje ona i Hercegovce koji se bore, kao i Bosanci, sami sa sobom. Neke muka i nevolja natjera da zdime u ravne krajeve, a neki, eto, ostanu na kamenu.
I kod njih je još zaoštrenija ta bitka između ,,čovjeka i Hercegovca“ u duši i glavi. Nekako je još teže postati čovjek. Ali, kad uspije, Hercegovac je i čovjek i Hercegovac. Ljudina i po. Izgleda da može tako koščatim rukama obgrliti i spasiti cijelu Bosnu od Bosanaca samih.
Prije neki dan, stanem na Laništu, između Ključa i Bosanskog Petrovca. Prevoj skoro 800 metara visok. Borovina i vazduh se stapaju u najljepše mirise djetinjstva. Pogledam, oko mene more divljih jagoda. Vegetacija kasni na ovoj visini. Mir i tišina. Sjetim se da su ovdje Bosanci ubijali Bosance. To je ono, sjećate se, kad nas je neko zavadio. Promatram oblake u visini očiju. Bog nije štedio na ljepoti. Ako vam je malo prevruće, kao da vas čuje svevišnji i dašak planinskog vjetra dune vam u lice. Takav ozonski klima uređaj onaj napredni dio svijeta još nije napravio.
Pored mene staje bijeli automobil. Tri cifre, slovo, pa tri cifre. Ovaj alogični kod, logično, ukazuje da se radi o Bosancu, zemljaku. Gleda moje alogične tablice i, bez da mu nešto kažem, zna da sam i ja Bosanac. Sad, da li je do oblika glave ili do tablica….
,,Uhvatila se kolona od Jajca, idem dva sata. Sve neki jebeni Česi i Slovaci. ‘Oće na more. Pokupovali nova kola na lizing, a mile 40 na sat. Nije za njih, bolan, jako auto. Tristać im je bio majka“, secira zemljak EU turiste.
,,Jašta“, odgovaram i zavidljivo sa zemom piljim u kolonu novih Folksvagena, Seata, Audija i Mercedesa.
,,Vidi što nam mašu, majku im njihovu. Misle da smo neki levati, seljačine lokalne. E, a za deset črvenih smo im mogli…“ , namignu mi zemo. Ovaj mig je podrazumijevao da razumijem sve moguće razvrate nad Čehoslovačkom i Čehoslovakinjama, za deset jebenih črvenih. I razumio sam ga.
,,Dobra nam je zemlja, samo država nikako ne valja“, dobaci zemo, zalupi vratima svoga bijelog golfa dvojke i dade se u neku, samo njemu razumljivu, potjeru za turistima.
Dugo sam razmišljao, ko je ovaj čovjek koji je u jednoj rečenici sublimirao sve. Plod moje mašte? Jok. Piščev avatar? Ma, kakvi.
To je jedan običan Bosanac, kao i ti.