Da li je Balkan spreman za konačni i radikalni obračun sa uznemiravajućim i zastrašujućim praksama seksualnog zlostavljanja, napastvovanja i ucjenjivanja, upitao sam se netom nakon što je srbijanska glumica Milena Radulović iznijela šokantnu ispovijest o seksualnom zlostavljanju u javni prostor.
Nakon nje uslijedilo je još niz javnih istupa Mileninih kolegica koje su doživjla iskustvo slično njezinom. Slučaj srbijanskih glumica izazvao je lavinu reakcija: s jedne strane ogorčenje, poziv na odgovornost i revolt, dok s druge strane rigidni zasužnjeni um još arogantno docira s visine svoje patrijarhalnosti. Taj um spočitava ženama višegodišnju šutnju o traumi, bešćutno zanemarujući iznimno snažnu pretrpljenu bol žrtve. Frustrirajuće je, unatoč dobroj svijesti o kulturološkoj mreži kojom je Balkan isprepleten, tolerirati samodopadnu patrijarhalnu inteligenciju koja bezobrazno limitirajuće i bezosjećajno komentira zločine, zločine u vidu rodno-zasnovanog nasilja, seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja. To utiče na imperativ dugotrajnog skrivanja traume i života žrtve u tihoj patnji, reći će psihološka struka. U Bosni i Hercegovini pokrenuta je i javno artikulisana kampanja “Nisam tražila” koja putem društvenih medija otvara prostor ženama da anonimno progovore o vlastitom traumatskom iskustvu seksualnog zlostavljanja, uznemiravanja i ucjenjivanja: sve to nakon slučaja Milene Radulović. Sve ovo je potvrda da istup jedne hrabre žene može pokrenuti lavinu otpora, ali i lavinu skrivenih iskustava o kojima žene šute zbog straha da će ih patrijarhalna, mizogina i seksistička zajednica – kakva je balkanska – osuditi i ućutkati. A šta je sa posljedicama i dugotrajnošću borbe nakon tog iskustva? Osim dugotrajnih i teških psiholoških posljedica, seksualno nasilje ostavlja i jake posljedice na socijalni život osobe koja ga je preživjela.
Posljedice zlostavljanja
Ženska soba piše da nisu rijetki slučajevi kada se cjelokupna socijalna mreža „podere“ pa osoba ostaje sama bez podrške i pomoći svojih najbližih, rodbine i prijatelja/ica. Osobe koje prežive seksualno nasilje, a pritom su ga prijavile ili nekome ispričale, ostaju „obilježene“, izolirane, izložene raznim primjedbama, komentarima i savjetima, i to kroz dulje vremensko razdoblje.
“Ann Wolbert Burgess i Linda Lytle Holmstrom su, bazirano na svom istraživanju na ženama koje su preživjele seksualno nasilje, čitav niz simptoma i posljedica nazvale „sindrom traume silovanja“. Ustanovile su da žene proživljavaju značajan stupanj emocionalne i fizičke boli za vrijeme silovanja, neposredno nakon silovanja, ali i duže vremensko razdoblje nakon toga.Sindrom traume silovanja uključuje tjelesne i psihološke reakcije te promjene ponašanja, kao neposredne posljedice traumatskog iskustva i direktne i intenzivne prijetnje za život. Karakteristično je da ga u većoj ili manjoj mjeri proživljavaju sve silovane / seksualno zlostavljane žene te da sve žene prolaze kroz tri faze RTS-a”, piše u sažetom tekstu o posljedicama seksualnog nasilja, gdje također stoji kako je važno naglasiti kako nema ispravnog ili pogrešnog načina reagiranja na traumatsko iskustvo. Svaka osoba reagira na traumatsko iskustvo na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to – to je za nju jedino ispravno i normalno: “Svi smo različiti i imamo svoj način nošenja s traumatskom situacijom i njezinim posljedicama”.
To je odgovor na patrijarhalni balkanski zasužnjeni um koji postavlja pitanje – “zašto je toliko šutjela”. I dobro se, s tim u vezi, podsjetiti na skandal zbog kog je Holywood izgovorio #MeToo? To više nije "daleki, nakaradni, zapadni svijet" u koji gledamo očima vlastite licemjernosti. Zapravo, taj svijet nikad nije ni bio dalek. Sve vrijeme je tu, među nama, u toplini kulture nasilja i šutnje, u kojoj još samo žrtve promrzlo čekaju parče suosjećanja.