Naš gost u trećoj emisiji ciklusa bio je Boro Kontić, direktor Mediacentra iz Sarajeva.
U svijetu novinarstva Kontić je više od 25 godina, a u Mediacentru je od samog
osnivanja, 1995. godine. Radio je kao predavač na treninzima za novinare i
Školi strateškog komuniciranja, konsultant za sve produkcijske projekte, a
između ostalog autor je TV serijala “Bez anestezije”.
Bio je glavni i odgovorni urednik Omladinskog programa Radio Sarajevo, a kasnije i
glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radija Sarajevo. U periodu 1992/93
bio je član upravnog odbora RTV BiH.
Kontić je kao urednik na medijsku scenu doveo Top listu nadrealista.
Na festivalima Prix Futura – Berlin
i Prix Italija, 1991. godine dobio je Grand Prix za radio dokumentarac
JAZZTIME. Od 1994. do 2003. godine radio je kao dopisnik za Voice of America.
Bio je i predsjednik Nezavisne unije profesionalnih novinara.
Prošle godine dobio je nagradu Jug Grizelj, koja se u Beogradu dodeljuje za
istraživačko novinarstvo. To je bio prvi put da nagrada, koja nosi ime jednog
od najpoznatijih bivših jugoslovenskih novinara, pripadne nekome izvan Srbije.
Ovo lijepo priznanje, Kontić je dobio za dokumentarni film “Godine koje su
pojeli lavovi”.
BUKA:Prije godinu dana počelo je da se
mnogo govori o Vašem filmu „Godine koje su pojeli lavovi“ u kojem ste napravili
presjek toga kako su mediji govorili o u jednom periodu postojanja Bosne i
Hercegovine. To je bila jedna strašna slika „medijskog stvaralaštva“ u ratnim
godinama. Kada gledamo sadašnju situaciju primjetite li neke razlike ili
smatrate da nema puno razlika u trenutnom medijskom stanju u BiH od onoga koje
je bilo u ratu?
Boro Kontić: Postoje sličnosti, ali postoje i razlike. Kontekst je potpuno drugačiji.
Ne postoji rat, ne postoji razaranje i sve ono što se dešavalo od 1992. do
1995. godine, tako da je sa te strane potpuno različit kontekst i neki okoliš
oko nas je potpuno drugačiji i to se jednostavno ne da uporediti. Takođe, ne
postoji ona vrsta novinarstva koja je bila dominantna u ratu. To je novinarstvo,
koje je manipulisalo sa javnim mnijenjem, koje ga je totalno pogrešno obavještavalo
o onom što se zbivalo, je zapravo novinarstvo koje je projektovalo sliku koju
je određena politička i vojna vrhuška željela da poruči i u tome je uspjelo. U
tom smislu to ne postoji sličnost, ali ponekad se primjete slični modeli na
način kako se izvještava, odnosno, kako se jedna priča prikaže tako da dobijete
mali dio njenog punog značaja tako da na osnovu te jedne trećine, četvtine ili
desetine koju saznate stvara se slika za koju se smatra da je totalna, iako je
ona manjkava zato što onaj koji vas je trebao obavijestiti to nije uradio. Rad
tog mehanizma se primjeti kad se izvještava o manjinskim grupama ili navijačkim
skupinama. Nekad su neprijatelji bili pripadnici drugih etničkih grupa, a danas
su to marginalne grupe, jer danas svako shvata da govoriti loše o jednoj naciji
nije dobro. To je metod koji se pokazao kao pogrešan, u biti on je uvijek bio
pogrešan, ali javnost je sad shvatila da je pogrešan, pa se sad on prenosi na
druge grupe. Metodologija je jako slična, ali posljedice, formati, značaj
iveličina je potpuno drugačiji.
Nastavak razgovora pogledajte u našem video materijalu…..