Kada je njemački Sindikat obrazovnih radnika ( GEW ) u aprilu prošle godine uputio žestoku poslanicu sudionicima Bolonjske konferencije, u kojoj su kritizirani elementi visokog obrazovanja do čijeg je aktuelnog ( i katastrofalno lošeg ) stanja dovela nepravilna i nesvrsishodna primjena odredbi Bolonjske deklaracije, reakcija u bh. akademskim krugovima gotovo da nije ni bilo. Postavlja se pitanje „Zašto?“, i odgovor se pronalazi u činjenici da je bh. djelatnicima u oblasti visokog obrazovanja deklaracija donijela mnogo dobroga. Studentima, međutim, baš i nije.
STARI PSI, NOVI TRIKOVI
Neoriginalne zamisli, ili konkretnije, slabosti Bolonjskog procesa najbolje su se dale uočiti na još uvijek mladim fakultetima, koji su se zalagali za napredan i moderan pristup obrazovanju, dok su se u stvarnosti sa gnušanjem uklanjali bilo kakvim inovativnim metodama. Novi planovi rada na dodiplomskom studiju sadržavali su predmete koji su do tada bili nepoznati, ili su se pak površno spominjali pri obrađivanju gradiva u odgovarajućim predmetima, a njihovo prisustvo otvaralo je samo nove probleme – nedostatak udžbenika i nedostatak postojećeg kadra dovoljno stručnog da plan i program rada realizira u skladu sa standardima visokog obrazovanja. Te su probleme dovitljivi dekani i njihovi poslušnici rješavali u duhu u kojem su svoje položaje zauzeli – kad si u sumnji, pitaj prvo svoga – pa su se, primjerice, na mjestima profesora novouvedenih predmeta „Evropsko privatno pravo“ i „Uvod u pravo Evropske Unije“ na jednom od bh. fakulteta nerijetko nalazili interno angažirani profesori sa drugih predmeta za koje su ( nasuprot navedenim ) posjedovali odgovarajuću stručnost, ili pak asistenti na čije su ispitne ocjene, suprotno akademskoj etici i univerzitetskim propisima, prividno uposleni i odsutni profesori samo stavljali obavezni potpis. Uprkos nemaru pomenutih namještenika, koji su po navodima studenata znali pregledati i po nekoliko desetina pismenih ispitnih radova za vrijeme polusatne stanke po kojoj je odmah ( naravno, opet suprotno pravilima matičnog univerziteta ) slijedio usmeni ispit, univerzitetske vlasti nisu nalazile za shodno da ove navode pomnije ispitaju; posljedica je najčešće bila istek privremenog angažmana nakon kojeg se, barem po mišljenju studenata, više nije isplatilo insistirati na bilo kakvim provjerama ili istragama. Vladajući rezon studentske bratije je ostajao – novi profesor, nova nafaka.
Nestručnost per se i u ovakvim je slučajevima bila samo dio problema. Gore obrazložena suvišnost (ne)praćenja predavanja međudjelovala je sa obaveznim prisustvom predavanju i zavidnim brojem studenata na početnim godinama studija. Nerijetko se dešavalo da desetine studenata ostaju pred hodnikom, ne uspijevajući pronaći barem jedan kvadratni metar na podu, ali u obavezi da se odazovu prozivci na početku i na kraju predavanja, sa mogućom prozivkom „između“ koja je studente mogla koštati potpisa nužnog za nastavak studija. Sugestije da se za potrebe predavanja zakupi neki pristupačniji objekat, ili da se barem djelimično ukine obavezno prisustvo, pojedini su dekani dočekivali raširenim rukama, uzdignutim obrvama, i vječitom mantrom neumornog poreznika: „Dajte pare, i zakupit će se!“ Srećom po studente željne zabave, neki univerziteti nisu smatrali suvišnim troškom kupovanje instrumenata i formiranje univerzitetskih bendova.
VIŠA MATEMATIKA ZA NIŽE SLOJEVE
Priznajem da ne znam ko je izvorni tvorac fraze „mnoga lica zla“, ali je ja pamtim iz naslova knjige Johna Feinberga, i ta fraza je nezamjenjiva u opisu kaosa koji vlada u našem obrazovnom sistemu, kaosa utoliko strašnijeg što je zaodjeven u prividni red ili, bolje reći, sistemski je ustrojen kako bi višeslojnim djelovanjem postigao nekoliko ciljeva.
Prvi cilj jeste – kako i priliči sebičnoj prirodi svakog zla – zaštititi sopstvenu opstojnost, ergo, osigurati opstanak i dobrobit onih koji su, kao plemstvo mača, po krvi i srodstvu zauzeli porodično pripadajuće položaje. Univerzitetska autonomija dobro služi toj svrsi, i odsustvo primjenjivog zakona koji bi propisivao barem neka opća pravila o funkcioniranju univerziteta u BiH doprinosi toj autonomiji na način koji od rektora čini apsolutistu, od dekana feudalce razapete između obaveze prema rektoru i potrebe da svoje posjede urede prema svojim nahođenjima i shvatanjima, od profesora i asistenata poslušne, vjerne i nerijetko krvlju povezane trupe koje, dok su odani dekanu, imaju u svojoj domeni privilegiju da diktiraju i usmjeravaju obrazovni proces usklađujući minimalni rad sa maksimalnim učinkom.
Studenti su tu, kao što je vidljivo iz hijerarhije, kmetovi koje se ništa ne pita, i čije mišljenje nema dovoljnu snagu da na obrazovni proces iole utiče ili da ga, ne daj Bože, možda i unaprijedi. Protivnici ovdje izložene koncepcije vjerovatno bi naveli unutarnju procjenu i ocjenjivanje rada profesora i saradnika kao faktor kontrole i nadzora koji bi trebao omogućiti da se stav studenata pretvori u stvaran faktor kojim se može djelovati na poboljšanje rada fakultetskih djelatnika tako što bi se kukolj izdvojio od žita, ali izostanak bilo kakvog mehanizma kojim bi rezultati ocjenjivanja zapravo bili na neki način preneseni u stvarnost onemogućava shvatanje ocjenjivanja kao ozbiljnog i efikasnog instrumenta nadzora. To, pak, jasnije ukazuje na privilegiran položaj djelatnika čiji je radni angažman u opasnosti samo u slučaju sukoba na nadređenima, a ni tada ako je djelatnik na svom položaju zahvaljujući višoj sili ( čitaj: visoko pozicioniranom stranačkom funkcioneru ).
Drugi cilj, zbog kojeg je sistem visokog obrazovanja ustrojen tako kako jeste, sadržan je u širim, društvenim efektima, za koje je ponekad teško reći da li su izazvani namjerno ili nenamjerno, mada nevoljkost rukovodećih državnih i univerzitetskih uposlenika da te efekte ublaže ili isprave pokazuju da namjere postoje, iako su potisnute u pozadinu.
Najprije, zahvaljujući izostanku efikasne kontrole i nadzora nad kvalitetom rada, potpomaže se neadekvatno prenošenje i sticanje znanja, čime se dovode u pitanje naučni procesi.
Budući da su naučni procesi osnovni pratilac, štoviše potporanj obrazovnog procesa, skandalozan nemar u radu i kontroli rada dovodi do propusta u razradi nastavnog plana i programa, čime se direktno utiče na stručnost kadrova. Tu se uočava slijed okolnosti koje dovode do frustracija čijim su djelovanjem pogođeni gotovo isključivo građani: loše obrazovanje proizvodi loše kadrove, loši kadrovi neadekvatno i nestručno obavljaju svoje poslove, neadekvatno i nestručno obavljanje poslova šteti funkcioniranju poslodavca, a poslodavac, podrazumijevala se tu privatna tvrtka ili organ uprave, negativno djeluje na društvene sfere – ekonomsku, upravnu, zdravstvenu, obrazovnu, pa čak i političku – i time postaje jedan od faktora stagnacije i dugoročne nerazvijenosti države. Iako sugestija da ovakav slijed može biti namjeran više sliči teoriji zavjere nego stvarnom stanju, dokazi su očigledni upravo u okvirima političkog sistema čiji su akteri u položaju da podstiču i doprinose rastu standarda i državnom razvoju. Povjeravanje odgovornih položaja nestručnim kadrovima, po osnovama koje nadilaze prihvatljive zakonske okvire, ima za posljedicu nespremnost države da se nosi sa izazovima koje nameću svjetska privredna kretanja i procesi integracije u zajednice država, napose Evropsku Uniju.
Još jedna okolnost koja otežava kvalifikaciju akademske struke kao svrsishodne svakako je sprega obrazovnih institucija, njihova neprihvatljivo lošeg funkcioniranja, te nosilaca političke moći. Ta se sprega najjasnije primjećuje kroz uporedno sagledavanje stanja svijesti bosansko-hercegovačkih građana u daljoj tragičnoj prošlosti, bliskoj tragičnoj prošlosti i sadašnjosti kojoj, izuzevši ratna stradanja i razaranja, ne nedostaje tragedije. Višegodišnji poslijeratni rad akademskih kadrova veoma slabo utiče na evoluciju individualne misli i, o čemu najglasnije govore izborni rezultati, ne uspijeva razlučiti individualnu misao od kolektivnog, generalizirajućeg i nerijetko diskriminirajućeg pogleda na svijet i okruženje, ubrajajući tu i konstitutivne narode BiH. Naravno, okriviti cjelokupnu strukturu akademskog građanstva bi također bilo generalizirajuće, jer izbornim rezultatima zasigurno doprinosi i množina stanovnika čije obrazovanje ne doseže visoku stručnu spremu; najopasniji dio problema leži u tome da, zbog loše odabranih ili loše primijenjenih metoda, visokoškolske ustanove ne stvaraju tzv. ripple efekat koji bi izgrađenu svijest diplomca usmjerio ka doprinosu razvoju i izgradnji svijesti drugih, omogućavajući i drugima da svoju novoizgrađenu i/ili novootkrivenu svijest iskoriste za opće dobro društva kao zajednice pojedinaca umjesto kao tijela homogeniziranog nacijom ili religijom, najčešće suprotstavljenog drugoj homogenoj cjelini.
VRLI NOVI SVIJET?
Nije čudno da se, nakon ovakvih primjera, obrve mogu samo dizati u čuđenju kada neko poveže termine „akademski“ i „intelektualac“, ili „obrazovan“ i „društveno svjestan“ u ovakvom nezdravom okruženju i pri tome cinično laže o sponama među istim. Prava istina koja leži iza javnih i privatnih fakulteta jeste da je potreba za njihovim postojanjem stvarna. Ona je stvarna, ona je ozbiljna, i ona je jedan od aktuelnih problema savremenog bh. društva koje naprosto nema dovoljno stručnjaka, naprosto nema dovoljno sposobnih liječnika, sposobnih pravnika, sposobnih ekonomista ( go figure! ), nema dovoljno mladih i obrazovanih ljudi koji mogu učiniti da država Bosna i Hercegovina, zajedno sa svim onim što taj naziv obuhvata, konačno procvate. Ono što visoko obrazovanje u BiH i u regiji nužno treba da bi sa sebe spralo sramnu titulu „tek još jednog rasadnika mržnje“ jeste ozbiljno shvaćena i intenzivna reforma. Mnogi misle, i mnogi javno tvrde kako ta reforma znači postojanje zakona o visokom obrazovanju.
Ti „mnogi“ griješe.
Zakon je potreba države, zakon je potreba pravnog sistema koji mora regulirati ono što treba da bude regulirano. Reforma svijesti, renesansa razuma, buđenje shvatanja i humaniziranje percepcije sintagme su koje moraju biti oživotvorene, utjelovljene, i naći svoje mjesto u akademskom građanstvu, među visokoškolskim djelatnicima, kako se njihov identitet i njihov učinak ne bi sveo na suvoparno postojanje i gomile ispraznih titula. Slanje djece u školu, i ponos nad titulama diplomca, magistra i doktora zabluda je roditelja koji vjeruju da su, kada njihovi potomci dosegnu to sedmo nebo sedmog obrazovnog stupnja, završili svoj posao i dijete napokon odaslali u svijet odraslih.
To je žalosna istina; oni jesu dijete odaslali u svijet odraslih. Međutim, da bi država Bosna i Hercegovina procvala, i da bi njeni narodi osjetili blagodeti kakve mogu imati živeći u njoj, duhovna djeca nam više nisu potrebna. Država mora rasti. I djeca, svladavajući sav teret povijesti, djeca moraju rasti; da bismo napredovali, djeca moraju naučiti kako da postanu ljudi, a nauka, suha nauka, mora među svojim mnogim likovima izabrati onaj pravi, napredni.