Jedina pravilna presuda u ovom predmetu protiv Milorada Dodika je presuda kojom bi bio oslobođen od optužbe, ali uz obrazloženje Suda BiH da je to zbog toga što OHR nema pravo da nameće zakone u BiH, jer je BiH država članica UN u kojoj, prema Povelji UN, Ustavu BiH i Dejtonskom sporazumu u cjelini, samo domaće institucije BiH mogu donositi zakone, a nikako OHR.
Ovo je u razgovoru za MojuHercegovinu rekao profesor ustavnog prava i bivši sudija Milan Blegojević koji godinama podjednako kritikuje međunarodni faktor u BiH („ohaerizam“) i nerazumne postupke domaće vlasti. Blagojević kaže da prema Povelji UN, Ustavu BiH, Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma i Dejtonskom sporazumu u cjelini OHR nema pravo da nameće zakone niti bilo šta drugo, tako da sve ono što su kroz proteklih 28 godina nametali visoki predstavnici, kao i Kristijan Šmit koji, kako navodi, nije visoki predstavnik, jesu teška kršenja prava na suverenitet BiH kao države članice UN, koje joj garantuju Povelja UN, Ustav BiH i Dejtonski sporazum u cjelini.
“A suverenitet države članice UN prema navedenim pravnim dokumentima znači da samo njene institucije mogu donositi zakone, te zabranu bilo kome drugom da svoju volju nameće kao zakon. Zbog tih razloga bi Sud BiH, pravno gledano, morao donijeti oslobađajuću presudu u predmetu Dodik, tj. samo takva oslobađajuća presuda, uz tu argumentaciju, može biti pravno valjana”, kazao je Blagojević.
Zbog čega smatrate da su posljednje odluke koje je nametnuo visoki predstavnik uvod u oslobađajuću presudu Miloradu Dodiku?
Jedan detalj iz te odluke Kristijana Šmita od neki dan je indikator za to. Naime, Šmit je, kada je 1. jula 2023. godine u Krivični zakon BiH nametnuo svoje krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika, odredio da to djelo stupa na snagu naredni dan, 2. jula te godine, dakle odmah, bez obzira na to kada će biti objavljeno na službenoj internet stranici OHR-a i u Službenom glasniku BiH.
Međutim, sada, baš dok se čeka odluka žalbenog vijeća Suda BiH u predmetu protiv Milorada Dodika koji se vodi upravo zbog tog Šmitovog krivičnog djela, Šmit je neki dan nametnuo zakon o finansiranju institucija BiH u kojem određuje da će taj zakon stupiti na snagu tek osmog dana od dana njegovog objavljivanja na internet stranici OHR-a, što je potpuno suprotno onome kako je odlučio 1. jula 2023. kada je nametnuo krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika.
S obzirom na to da takvo nešto Šmit nameće sada, kao i da žalbeno vijeće u predmetu protiv Dodika neopravdano oteže sa donošenjem svoje odluke, što govori o otezanju u Sudu kao svojevrsnom čekanju da Šmit sada odredi da njegov zakon od neki dan ne stupa na snagu odmah, sve su to indikatori koji govore da se to radi kako bi bila donesena presuda koja je povoljna za Dodika, s jedne strane, a da se na drugoj strani ne poremeti protivpravno shvatanje i praksa da OHR navodno ima pravo da nameće zakone u BiH.
Međutim, odlukom od neki dan Kristijan Šmit, određujući da baš sada, dok se čeka odluka žalbenog vijeća, njegov zakon ne stupa na snagu odmah, tj. onako kako je odredio u slučaju zakona od 1. jula 2023. godine, već tek osmog dana od njegove objave na internet stranici OHR-a, daje podlogu žalbenom vijeću da Dodika oslobodi time što će reći da to čini zato što je i kod Šmitovog krivičnog djela iz jula 2023. trebalo proći osam dana od objave na OHR-ovoj internet stranici da bi to djelo stupilo na snagu. To znači da je stupilo na snagu 9.7.2023. pa kako je Dodik predmetni ukaz zbog kojeg je optužen potpisao 7.7.2023. to bi bio razlog da ga Sud oslobodi, a ne zato što OHR nema pravo da nameće zakone.
Kakve bi bile posljedice takve odluke?
Time će se omogućiti da Dodik izađe slavodobitno iz tog procesa, a da Šmitovo krivično djelo važi ubuduće za sve druge. Na taj način Sud BiH će pomoći Dodiku, ali će i protivpravno legitimisati praksu nametanja zakona od strane OHR-a, što je težak poraz vladavine prava i državne suverenosti, teško kršenje Povelje UN, Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma u cjelini i to od strane Suda BiH.
Od Suda BiH i ne treba očekivati drugo. Kada bi oslobodio Dodika argumentacijom da OHR nema pravo da nameće zakone, time bi Sud priznao istinu da nije samo protivpravno to Šmitovo krivično djelo, već je protivpravno i sve ostalo što je OHR ovdje nasiljem nametao od 1997. do danas. A to bi značilo stavljanje sudskog pečata na to da je sav posao OHR-a ne samo teško nasilje nad pravom i državom, već i takva laž i prevara kakve nikada do sada nisu zabilježene u ljudskoj istoriji.
Da li je Apelaciono vijeće već trebalo da donese odluku u predmetu protiv Dodika? Vjerujete li da će i dalje razvlačiti ovaj postupak?
Po svim stručnim parametrima žalbeno vijeće je trebalo da do sada donese svoju odluku s obzirom na to da je javni dio sjednice tog vijeća završen 12.6. ove godine. Od tada je prošlo više od 30 dana. Ovaj krivični predmet po svojim stručnim parametrima nije složen. Naime, u njemu žalbeno vijeće, kod nespornih stvari da je Šmit, nametnuvši krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika, odredio da ono stupa na snagu 2. jula 2023. godine, a da je Dodik predmetni ukaz suprotno Šmitovoj zabrani potpisao 7. jula 2023. godine, dakle kod tih nespornih činjenica žalbeno vijeće treba samo da odluči je li Šmit visoki predstavnik i da li ima pravo da nameće zakone u BiH.
Za odlučivanje o tome i pisanje odgovarajuće sudske argumentacije ne treba mnogo vremena, ono je znatno manje od 40 dana koliko je do sada proteklo od završetka javnog dijela sjednice tog vijeća održane 12.6. ove godine. Zato je sve ovo jedno otezanje koje je suprotno Zakonu o krivičnom postupku BiH.
Naime, kada taj zakon propisuje da prvostepena presuda mora biti napisana i dostavljena strankama u roku od 30 dana, onda time taj isti zakon na posredan način kaže da se i od žalbenog vijeća očekuje da i ono svoju presudu donese u približno tom roku. Tome u prilog govori i odredba iz člana 13. ZKP-a BiH koja obavezuje Sud da u svakoj fazi postupka onemogući njegovo odugovlačenje od strane bilo koga, a to znači i od strane Suda. No, stvarnost je suprotna tome tako da me neće iznenaditi da se to otezanje nastavi.
Dodik se preko noći pojavio prvo u Tužilaštvu BiH, a potom i u Sudu BiH. Da li je takav rasplet dešavanja moguć? Da li je on prvo trebao biti priveden ili je mogao tek tako ući u Tužilaštvo BiH i dati iskaz?
Stvarnost o kojoj sam govorio odgovarajući na vaše prethodno pitanje, stvarnost u kojoj pravosudne institucije krše zakon, kazuje da je u BiH sve moguće. Međutim, pravno gledano, to Dodikovo pojavljivanje u Tužilaštvu i Sudu BiH, potom ono snishodljivo ponašanje prema njemu od strane sudije Suda BiH koja mu je ubrzo zatim ukinula pritvor, sudijska snishodljivost prema osumnjičenom koja je bila tolika da je samo slijep čovjek ne bi mogao uočiti na snimku iz sudnice, jesu dokazi koji govore da je sve to izrežirano, sve je prethodno bilo dogovoreno, kao što je dogovoren i povoljan ishod za Dodika.
Takav ishod je ubrzo i ostvaren ukidanjem pritvora i potjernice protiv Dodika, njegovim promptnim puštanjem na slobodu, bez određivanja mjera zabrane u vidu oduzimanja lične karte i pasoša, kako bi se onemogućilo njegovo eventualno novo bjekstvo od pravosuđa. Sve to kazuje da je riječ o režiji i sporazumu, koji jedino nije dobio pisani oblik.
I upravo u tom detalju, u odsustvu pisanog sporazuma o Dodikovoj predaji, nalazi se gruba nezakonitost u postupanju Tužilaštva i Suda BiH. Naime, znaju u konkretnom slučaju i tužioci i sudija da ZKP BiH jedino dozvoljava sporazumijevanje o priznanju krivice od strane osumnjičenog, o čemu ZKP dozvoljava pregovaranje između tužilaštva i osumnjičenog, koji se okončava pisanim sporazumom.
Izvan toga ZKP nijednom svojom odredbom ne dozvoljava tužiocu i sudiji da pregovara sa osumnjičenim o drugim pitanjima, a pogotovo ne dozvoljava da se sa osumnjičenim ispregovara da se on ušeta na glavni ulaz u Tužilaštvo i Sud BiH, da se formalno pojavi i da odmah zatim bude pušten na slobodu.
Umjesto toga, ZKP svojim sadržajem zahtijeva da se osumnjičeni protiv kojeg su određeni pritvor i potjernica, kada se preda bude najprije proveden u pritvorsku jedinicu državnog zatvora i da nakon toga odatle bude priveden najprije postupajućem tužiocu, a zatim i sudiji. Sve to je izostalo u slučaju Dodika, što govori o teškom kršenju ZKP-a od strane Tužilaštva i Suda BiH.
Da li je Dodik prekršio zakone parlamenta Srpske s obzirom na to da je izjavu Tužilaštvu dao u Sarajevu, a ne na teritoriji Republike Srpske?
Odgovor na ovo pitanje govori o tome kakav je Milorad Dodik. Naime, ne treba smetnuti s uma da je Dodik suprotno ZKP-u dogovorio svoju predaju sa Tužilaštvom i Sudom BiH nakon što je Ustavni sud BiH nekoliko dana prije toga ukinuo sve neustavne zakone koje je pod Dodikovom dirigentskom palicom i za Dodikove potrebe donijela Narodna skupština Republike Srpske, kojima je neustavno bio zabranjen rad SIPA-e, Tužilaštva BiH, Suda BiH, VSTS BiH, te je bilo propisano kao krivično djelo neizvršenje odluka Narodne skupštine i drugih institucija i organa Republike Srpske.
Dakle, nakon što je Ustavni sud BiH ukinuo te zakone kao neustavne, ubrzo potom dolazi do Dodikove predaje. Takvo njegovo ponašanje ne samo što govori da su ti zakoni bili donijeti za Dodikove potrebe, već nam govori da Dodik zna kada se predavao da ti zakoni više nisu na snazi, jer ih je ukinuo Ustavni sud BiH svojim odlukama.
Time Dodik priznaje taj sud čije odluke mu tada odgovaraju, jer malo prije njegove predaje taj sud je već ukinuo te zakone. Stoga oni više nisu bili na snazi u trenutku Dodikove predaje, tako da Dodik nije mogao prekršiti zakone koji nisu na snazi. Sve to je njemu veoma dobro poznato, što takođe govori o karakteru Dodikove ličnosti.
Narodna skupština Republike Srpske je usvojila set zakona kojima se zabranjuje djelovanje Tužilaštva BiH, Suda BiH i SIPE na teritoriji RS. Te zakone je van snage stavio Ustavni sud BiH. Ali Narodna skupština RS je ranije donijela zakon kojim se jasno kaže da RS ne priznaje odluke Ustavnog suda BiH. I da li je sada taj set zakona na snazi ili nije?
Mislim da sam na ovo vaše pitanje već odgovorio u prethodnom odgovoru. Sada mogu samo kratko ponoviti da zakoni o kojima je prethodno bilo riječi nisu na snazi, jer ih je ukinuo Ustavni sud BiH, uz napomenu da su prema članu 6. Ustava BiH odluke Ustavnog suda BiH obavezujuće, a njihovo neizvršenje je krivično djelo propisano Krivičnim zakonom BiH za čije usvajanje je u Parlamentarnoj skupštini BiH svojevremeno glasao i Dodikov SNSD.
Da li je normalno da Dodik u Tužilaštvo BiH dođe u autu Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH?
Naravno da nije normalno niti je zakonito. Iz medija smo mogli saznati da tokom ispitivanja u Parlamentarnoj skupštini BiH direktor OSA-e Almir Džuvo nije htio da odgovori na pitanje da li se nalazio u automobilu kojim je Dodik dovezen u Tužilaštvo BiH. Odbijanje da se odgovori na to pitanje je nedopustivo i govori da je Džuvo po svoj prilici bio u tom automobilu.
Ako je to istina, takvo njegovo ponašanje je suprotno Zakonu o OSA-i BiH, jer taj zakon nijednom svojom odredbom ne dozvoljava takvo ponašanje ni direktoru OSA-e ni OSA-i kao instituciji, niti taj zakon dozvoljava OSA-i i bilo kojem njenom službeniku da se na bilo koji način miješaju u krivične predmete kakav je ovaj koji se vodi protiv protiv Dodika, niti da učestvuju u realizaciji nezakonitih dogovora kakav su o predaji Dodika sa Dodikom sklopili Tužilaštvo i Sud BiH.
Da li je do krivičnog postupka protiv Milorada Dodika, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića zbog krivičnog djela napada na ustavni poredak BiH moglo doći i da Šmit u julu 2023. godine nije nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH kojom je odredio da se to krivično djelo čini i na drugi protivpravan način, a ne samo upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile u cilju promjene ustavnog poretka BiH?
Moglo je doći. Naime, to krivično djelo se između ostalog čini i prijetnjom upotrebe sile da bi se promijenilo ustavno uređenje BiH. Kada Narodna skupština donese, a donijela je, zakon o zabrani rada SIPA-e, Tužilaštva BiH, Suda BiH, VSTS-a BiH, takav zakon propisuje indirektno izraženu imperativnu dispoziciju kojom se oružanim organima Republike Srpske naređuje da upotrijebe i silu protiv tih institucija BiH, ako bi poslije tog zakona one pokušale da djeluju u Republici Srpskoj.
Štaviše, uz taj zakon Narodna skupština je donijela i dopunu Krivičnog zakonika RS, kojim je propisala da je krivično djelo ako se ne izvršava zakon ili odluka Narodne skupštine i drugih institucija i organa RS. To drugim riječima znači da je time proizvedeno takvo stanje u kojem bi službeno lice RS, recimo njen policajac, koje odbije da i silom spriječi rad SIPA-e i ostalih organa BiH na teritoriji RS bio učinilac navedenog krivičnog djela neizvršavanja zakona ili odluka Narodne skupštine i drugih institucija i organa RS. Sve u svemu, takva zakonska dispozicija je prijetnja upotrebom sile iz bića krivičnog djela napada na ustavni poredak BiH, kojom se ne samo prijeti upotrebom sile nego se to radi u cilju promjene ustavnog poretka BiH.
Šta tačno znači to što Republika Srpska ne priznaje Šmita ako priznaje i prihvata manje-više sve njegove odluke?
To znači njen poraz i kontinuitet u uzmicanju pred nasiljem ohaerizma. Ali to nije samo poraz, bolje reći debakl Republike Srpske, već je to i naš nacionalni debakl i dokaz odsustva karaktera u kritičnoj masi ovdašnjeg stanovništva. To je i potvrda istinitosti misli Rudolfa Jeringa koji je davno, doduše nevezano za nas ali tako primjenjivo na nas i našu pritvornost i servilnost prema ohaerizmu, kazao da gdje se narodni moral sastoji u udvaranju, pokornosti, potčinjenosti, politici lukavstva, podlosti i pritvornosti, tu se nikakav karakter ne može odgajati, jer takvo zemljište rađa samo podlace i robove.
Za šta je Dodik, u konačnici, kriv? Ako je kriv za bilo šta?
Bez namjere da presuđujem u dva krivična predmeta koja se vode protiv njega u Sudu BiH, može se sasvim izvjesno reći, bez obzira na to kakav će biti ishod tih postupaka, da je Dodik kriv za jedno porazno stanje u Republici Srpskoj za koje, osjećam, nema lijeka, sve i kada bi sutra Dodik bio uklonjen sa vlasti.
To stanje, koje je on utemeljio, karakteriše podanička nekultura ukorijenjena u kritičnoj masi stanovništva u Republici Srpskoj. Korijeni te nekulture su u onoj sada (ne)čuvenoj izjavi Dodika iz 1999. godine, za kojom su potom krenuli svi u Srpskoj, da OHR ima pravo da nameće svoju volju u BiH, da je OHR iznad Ustava BiH i da mu to kao pravo daje Dejtonski sporazum.
Tom izjavom i svojim ponašanjem Dodik je udario temelje politikantskog i pritvornosti, prljave lukavosti, licemjerja i mnoštva drugog negativnog što karakteriše ne samo njegovo ponašanje nego je to pandemija koja je zahvatila i kritičnu masu stanovništva u Republici Srpskoj. Naime, iskustvo govori da se i ono odalo tom podaništvu prema ohaerizmu. I sudije kao dio tog stanovništva, umjesto da kao najsvjesniji i najpozvaniji da se usprotive nasilju ohaerizma koji otvoreno uništava Republiku Srpsku, prihvataju to nasilje i primjenjuju ga u svojim presudama, što je kraj i države i prava.
To je jedna dimenzija Dodikovog politikantstva, a druga je njegova autokratizacija Republike Srpske. On je gospodar svega iole važnog u Srpskoj, on stvarno odlučuje o tome koje zakone neće donijeti, a koje mora donijeti Narodna skupština, šta smije, a šta ne smije da uradi Vlada Republike Srpske, u kom pravcu će se stvari odvijati u javnim preduzećima i ustanovama itd, itd.
Najporaznije u svemu tome je da to i ona kritična masa stanovništva pokorno prihvata, povlađuje svemu tome, jednako kao što povlađuje i nasilju ohaerizma, gledajući samo kako će u tome, u tom poganom sistemu, što lukavije, vođena isključivo sebičnim lukrativnim ciljevima, naći maksimalno dobro mjesto za sebe. Dakle, na sceni već decenijama imamo otvorenu poganost jednog sistema, one Jeringove podlace i robove, i to je ono za šta najveću krivicu snosi Dodik. Protiv toga nema lijeka nego smo zbog toga osuđeni na propast.