Kao osmogodišnji dječak, ostao je bez majke i u takvim životnim okolnostima jednostavno je morao ranije odrasti. Bezbrižnost i igru zamijenile su puno ozbiljnije stvari, ali i nevjerovatna želja da pomogne drugima. Zahvaljujući volonterskom radu i aktivizmu, ovaj mladi Bilećanin proputovao je 12 zemalja, a iskustva koja je stekao na seminarima i radionicama već nekoliko godina prenosi vršnjacima širom BiH.
“Život svakoga od nas piše romane, pa tako i moj. Bio sam prinuđen da sazrim i odrastem prije nego moji vršnjaci, jer sam rano ostao bez majke. Život sam nastavio sa ocem i bratom, koji su uvijek bili uz mene. Nije bilo lako, jer kao i svako dijete, bio sam željan sreće, igre, drugarstva, a najmanje tuge. Ali ne ide uvijek tako u životu. Ipak nisam se predao i pao u očaj, iz razloga što je u meni uvijek postojala nada da poslije svake kiše dolazi sunce, pa da će tako i meni doći ljepši dani. Vrijeme nije uspjelo zaliječiti moje rane, ali me naučilo da moram nastaviti dalje, da moram da naučim da živim bez onoga koga više nema. Sve što sam naučio do svoje 18 godine danas svedem na tri riječi “život ide dalje”, i krenuo je”, priča nam ovaj mladi Bilećanin, koji je još u osnovnoj školi otkrio da pomaganje drugima čovjeka zauvijek promijeni. Prvi put je volontirao u 8. razredu osnovne škole na humanitarnom koncertu za jednog dječaka iz Trebinja.
Osjećaj sreće i radosti koji je tada doživio, jer je svoje slobodno vrijeme uložio da nekome pomogne i usreći ga, odredili su njegov dalji životni put. Uslijedili su razni seminari, radionice, skupštine srednjoškolaca, organizacija projekata i edukacije prvo sebe, pa onda drugih. Nakon pokazanog zavidnog znanja i vještina na polju vannastavnih aktivnosti u Srednjoškolskom centru “Golub Kureš”, koji pohađa, postao je i koordinator Lokalnog tima Bileće za Asocijaciju srednjoškolaca u BiH. I na tome nije stao, bio je učesnik jubilarne desete generacije Intercity teatar projekta udruženja Narko-Ne; Ljetnje škole tolerancije; dio projekta “Super građani, super građanke”, a nakon dva učešća u projektu socijalizacija djece RS, odlučio je da će se školovati za socijalnog radnika. Razlog je više nego očigledan – kako bi mogao pomagati drugima, posebno djeci bez roditelja.
Đorđije je i anti-dop ambasador prve generacije, što je za njega, naglašava, neprocjenjivo iskustvo jer je svoje znanje o prevenciji zavisnosti podijelio sa više od 1.000 vršnjaka.
Zahvaljujući ovom projektu prekograničene saradnje Crne Gore i BiH, prvi put se tada i sam susreo sa učenjem o prevenciji. Tom prilikom je u Podgorici posjetio i centar za rehabilitaciju “Kakarička Gora”. Priča nam da nikada nije vidio ljepšu i opremljeniju zgradu, sa tužnijom pričom.
“I danas često pomislim na rečenicu koju sam tada čuo od jednog pacijenta ‘misli koje misliš su život koji živiš’. Naime, nisam mogao ni naslutiti da se traženjem rješenja za problem može upati u još veće problem i tako oštetiti život i sebi i svojim najmilijima. Izgubiš sve, a najviše sebe. U taj krug je veoma lako ući, a jako teško izaći.To je iskustvo koje me zaista mnogo naučilo i u sklopu radionica, ali i u svakodnevnom razgovoru podijelio sam ga sa oko 1000 učenika širom BiH”, ističe Đorđija.
Na pitanje kako mladi prihvataju savjete i iskustva koja im prenosi, kaže nam da to nije nimalo lak posao, ali da ga ispunjava jer vjeruje da uspijeva doprijeti do mladih i prenijeti im ključnu poruku, a to je da je zavisnost opasan put koji nikada ne završi dobro.
Upravo aktivizam i volontiranje smatra zaslužnim za osmijeh koji danas ima na licu. Vjeruje da bi svako, uprkos brojnim preprekama koje pred njim stoje, trebalo da radi na sebi, i da mijenjajući sebe mijenja i sredinu u kojoj živi.
“Boja kože, ime, pol, nacionalnost, nikada me nisu zanimali, samo mi je bilo važno da je neko čovjek i imao sam sreću da kroz volonterizam i aktivizam upoznam prave, divne ljude koji hoće bolje sutra za sve nas, koji vjeruju u sebe i koji grade neku bolju i zdraviju budućnost. Za mene aktivizam i volontiranje predstavljaju trenutno sve i čitav moj svijet. Imam prijatelja svugdje, a da nije bilo aktivizma ne bi bilo ni toga. Naučio sam mnogo, potvrdio mnogo toga što sam znao i svoje znanje nesebično dijelio sa drugima. Kada mi kažu, ali to radiš za džabe, ja kažem da volonteri nisu plaćeni jer su bezvrijedni, već jer su neprocjenjivi”, kaže nam ovaj mladi Bilećanin.
Na pitanje kakva iskustva nosi sa putovanja i iz razgovora sa vršnjacima iz evropskih zemalja, kaže nam da su mladi u EU više zakonski zaštićeni, a pružaju im se i veće mogućnosti za uspjeh.
“Svakako da su mladi u zemljama EU mnogo ispred nas, krenuvši od školovanja, do mogućnosti zaposlenja. Kod njih se uspjeh nagrađuje. Njihove države vode računa o kvalitetnim mladim ljudima, motivišu ih da ostanu i za to im stvaraju uslove. Ne dozvoljavaju da odlaze, kao što se to kod nas u posljednje vrijeme nažalost sve više dešava”, priča nam Đorđije i kaže da vjeruje da bi kod nas bila bolja situacija kada bi se poštovali postojeći zakoni o mladima, ali i uveli neki novi, kada bi se više cijenili mladi ljudi, kada bi se više motivisali i kada bi se u njih ulagalo. Pozitivni rezultati, uvjeren je, ne bi izostali.
Na kraju razgovora, Đorđije je uputio i poruku mladima:
“Uvijek treba raditi na sebi, jer tu posla uvijek ima. Naši kvaliteti sigurno će se jednoga dana isplatiti i donijeti bolje sutra i nama kao pojedincu, ali i društvu, ali samo pod uslovom da u nama samima ima želje za tim. U svakome od nas se krije nešto posebno. Mladi ljudi su kao komadići slagalice od kojih, kada se spoje, nastaje jedna prelijepa slika. Kada se složimo, možemo postići fenomenalne stvari i moramo raditi na tome zajedno, bez obzira na to kako se zovemo ili gdje smo rasli.”