O štetnosti partiokracije na društvo kojem bi trebalo da služe, o neizraslosti partijskih vođa, o njihovim poslušnicima i političkoj patologiji koju uzrokuju, svakodnevno se piše. Ali, u kakvom je stanju znanost u Bosni i Hercegovini? Kuća u kojoj bi znanost trebalo da obitava, na žalost prokišnjava!
Na našim univerzitetima istraživanja su pretpostavljena podučavanju, brojni instituti su ugašeni, oni preostali jedva preživljavaju, većina onih koji bi da se ozbiljno bave znanstvenim istraživanjima – već su napustila ovo podneblje. Pravo intelektualnog vlasništva, koje je ključno za razvoj znanosti, za naše parlamentarce na bilo kojem nivou vlasti, ne samo da nije relevantno pitanje, već je u opozitnom odnosu sa njihovom pohlepnom plagijatorskom i imitatorskom poltičkom praksom.
Zbog toga, uređenje prava intelektualnog vlasništva dugo još neće biti zakonski riješeno. Naši univerziteti, koji su osnivani i funkcioniraju na ideološkoj matrici, će još dugo biti u kobnom zagrljaju politike. Tome ide u prilog činjenica da su brojne akademske perjanice, okićene zvučnim titulama i zvanjima, devedesetih godina preuzele na sebe ulogu vjesnika pluralnog, demokratskog društva. Od njihovog dvadesetogodišnjeg izleta u politiku, slabe koristi su imale i politika i znanost. Zapravo, parlamenti i vlade, za naše akademske perjanice bili su i ostali svojevrsni zakloni od odgovornosti.
Nerijetko su nedostatak znanstvenih kompetencija uvaženi profesori pravdali viškom političke moći, dok su im sa druge strane zvučne titule i zvanja služile za probitak u politici. Za to vrijeme i politika i znanost pali su na samo dno, a bosanskohercegovačko društvo je, umjesto znanjem, vođeno plemenskim ritualima i sujetama njihovih poglavica. Dokle takvo društvo, sa takvim vođama, može stići – na žalost, nije teško pretpostaviti…
Da li je realno očekivati promjenu odnosa politike prema znanosti u Bosni i Hercegovini¬¬? Sudeći prema dosadašnjem toku predizborne kampanje – teško! Niko od lidera političkih stranaka do sada nije ni pomenuo znanost, a kamoli da je naglasio njenu društvenu ulogu i njen značaj. Ostaje da sačekamo izborne liste i vidimo da li će stranački favoriti, naročito oni iz akademske zajednice, promovirati mogućnosti društva znanja, kao što je to već učinjeno u susjedstvu? No, ako je suditi po činjenicama da se niko od političara nikada nije osvrnuo na smjernice ka društvu znanja u Hrvatskoj, ili najavu da će Vlada Srbije u narednih 5 godina investirati 400 miliona eura u znanost, izgradnju laboratorija, nabavku opreme i sprečavanje odliva mozgova. Zastrašujući je podatak da je iz Srbije u posljednje dvije decenije otišlo više od 20 000 visokoobrazovanih ljudi. Još je strašnije da o istom trendu u BiH ne postoje relevantni podaci, pogotovo ako se zna da je BiH po procentu društvenog bruto proizvoda koji se izdvaja za znanost, na samom dnu europske ljestvice.
Ovaj problem naši političari uporno ignoriraju, baš kao u vicu kad Mujo pita Hasu da li je gore nešto ne znati, ili nemati volju da se sazna, a ovaj mu odgovara: „Ne znam i ne zanima me!!!“