Nakon velikog obračuna i sukoba unutar EU-27 u martu 2024. godine o tome treba li Bosna i Hercegovina dobiti uslovno zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora nakon što se ispune reformski zahtjevi, najnovija odluka Evropskog vijeća iz juna 2024. da potpuno izostavi ovu zemlju iz svojih zaključaka došla je kao očekivan hladan tuš.
Ovo nepominjanje je poruka sama po sebi, moglo bi se reći. Ono što je bilo sasvim očito od samog početka retorike o “novom zamahu proširenja” izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu i novim geopolitičkim imperativom EU da bliže integriše Ukrajinu i Moldaviju u Uniju, ponovno je potvrđeno – novi motor za proširenje je Ukrajina, a tome je posvećen i najveći dio zaključaka Vijeća. Regija Zapadnog Balkana, pa čak ni Crna Gora ne spominje se ni jednom riječju uprkos napretku koji je nedavno ostvarila, ostavljena je u limbu u kojem živi posljednjih nekoliko godina.
U slučaju BiH, političari su ovog puta ostali vjerni obećanju – čim su se ugasili reflektori iz marta 2024. godine i narativ o velikom iskoraku Bosne prema EU, što se dogodilo u roku od nekoliko dana, cijeli bosanskohercegovački politički establišment vratio se na nultu tačku. Milorad Dodik nastavio je sa secesionističkim prijetnjama i pridružio se Vučiću u “istorijskoj” borbi protiv rezolucije o Srebrenici u UN-u. Političari tzv. Trojke vratili su se svojoj dnevnoj porciji međusobnih prepucavanja. A sada, s dolaskom ljeta, vrijeme je za još jedan poduži godišnji odmor, koji je ove godine tek uvertira za jesenje opštinske izbore.
U međuvremenu, EU i Zapad u Bosni kao da nemaju pojma šta bi s ovom zemljom. EU se drži formalne retorike Bosne kao kandidata za članstvo u EU nakon što se ispune kriteriji, dok u isto vrijeme pokušava upravljati širom zapadnobalkanskom situacijom s Vučićem i Srbijom u središtu – stabilokratske – pažnje EU. Svakako, budući da Dodik i Vučić pokazuju zajedništvo i bliskost, svaku strategiju vezanu uz Bosnu treba provjeriti s Beogradom s jedne strane i Zagrebom s druge strane.
Dok Beograd de facto nije odustao od pojma “SrpskiSvet”, Zagreb i dalje podržava Čovićevu ideju o “legitimnim nacionalnim interesima Hrvata” u Bosni, koncept koji se kosi s idejom funkcionalne i građanski orijentisane evropske Bosne. SAD nastavlja s agresivnom retorikom protiv Dodika i upozorava ga na daljnju eskalaciju putem društvene platforme X. Budući da je Washington usred kampanje za predsjedničke izbore, a Bidenova administracija paniči umjesto da djeluje proaktivno, bezbjedno je pretpostaviti da se ne može očekivati veća promjena američke politike prema Bosni. Upozorenja će najvjerovatnije ostati samo upozorenja.
Šta možemo očekivati u drugoj polovici 2024. godine u vezi s integracijom BiH u EU? Treba biti otvoren – ništa. Kako Bosna ide na opštinske izbore, a koalicija Trojka na državnom nivou gotovo da i ne postoji, ne mogu se očekivati veće reforme s bosanske strane.
Sad kad je Dodikov prijatelj u Budimpešti, Viktor Orban, na čelu Vijeća EU-a, sigurno ćemo vidjeti neke sporne radnje podrške Dodiku i Vučiću i zalaganje za brzo proširenje u Orbanovom stilu – proširenje za autokratske zemlje izvan EU-a kako bi se ojačao neliberalni blok EU-a. Budući da je to nedopustivo za većinu drugih država EU-a, proširenje EU-a na Zapadni Balkan ostaće po strani.
U praktičnijem smislu, ostaje za vidjeti ko će dobiti mjesto povjerenika za proširenje. Ako se ovdje donese mudra odluka, novo vodstvo EU moglo bi se odlučiti za još jedan potisak na zapadnom Balkanu, uključujući Bosnu. Kakav god napor bude učinjen od strane EU prema Bosni, vrlo je malo vjerovatno da će politička garnitura u zemlji uraditi svoj dio posla i da je voljna to učiniti. S obzirom na sve ove okolnosti, realnije je očekivati da se proširenje nikada neće dogoditi u Bosni i Hercegovini nego da se dogodi bilo kada do kraja ove decenije.