Ja sam žvaka boj i odavno sam tvoj
Klasični trenutak medijske stvarnosti u BiH je ponovo potvrđen kad je prošlog petka krenula nova 
epizoda epileptičnog pljuvatanja na TV ekrančiću. Brnjice su ostale kod gazda, odgovornost o izgovorenom gosti nisu imali namjeru da preuzmu, a voditelj je trzavo i predano pokušavao da uvede red. U stilu političkog komuniciranja svog gazde, najbučniji (Jovičić) plete, drugi se nameću, lete optužbe, zavrzlame, opravdanja, te prebacivanja u drugi atar. Tako je bilo u posljednjoj epizodi Amplitude. Svako sa zrnom razuma će se zapitati – ko ovo dozvoljava ovim “gostima”, ko ovo dozvoljava medijima, te ko RAK-u dozvoljava da ovo dozvoljava. Nekoliko redova niže možda nešto i postane jasnije.
Prva stanica u odgonetanju mogla bi da bude maksima vođe sa početka priče, koji u istoj vijesti svoj napad zaokružuje riječima: “Pa da vidim onda šta će on (Valentin Inzko) uraditi. Ako hoće probleme, imaju probleme. Mogu da imaju daleko više problema. Mi samo tražimo prava koja smo dobili Dejtonom i ništa više, ali ni manje, zaključio je premijer RS-a.” Međutim, da li je odluka o berluskonizaciji medija na velika vrata odista pametan politički potez?
Sam nastup u ovoj TV cirkuskoj atrakciji u isto vrijeme daje i pitanje i krnji odgovor, koji teško može u potpunosti biti dokučen, odnosno, on je pomalo sastavljen od svih gubitnika upletenih u medijsko vrzino kolo (RAK, urednici, novinari, građanstvo, javni istupnici) BiH, tenulog slijepog crijeva Evrope.
Wtf, reče Čavez?
Mnogo dalje, Čavez jasno poručuje – sa mnom nema šale. Naime, prije nekoliko dana, Čavez je zabranio emitovanje televizijske stanice RCTV Internasional putem kablovske televizije. Pitanje je da li i nas čeka sličan, samo elegantniji odnos prema medijima ukoliko bi gore pomenuti zakon bio donesen na entitetskom nivou. Isto tako, pitanje je vremena kad bi i drugi entitet preuzeo isti/sličan koncept magične zakonske brlje i prodao je glavnim glavonjama (parlament BiH) koje još veće glavonje (EU) ne šljive ni dva posto. I naposlijetku – šta će se dogoditi sa medijima i “javnim mnjenjem” koje svako razvlači poput crknute mačke? Jedno je izvjesno – politički špageti vesterni bi se vrlo lako mogli preobličiti u nekakvu vrstu javne-jednopartijske oglasne ploče.
Da bi ovo možda postalo ostvarivo, pominje se ugledanje na Zakon o medijima (dostupan na parlament.gov.rs) koji je na snazi u Srbiji, s tim da bi prijedlog RS sadržavao određene izmjene, koje još nisu definisane. Pitanje je da li bi domaća verzija sadržavala jednake restriktivne mjere koje su predviđene srbijanskom verzijom zakona. Više o ovom zakonu prozborio je Aleksandar Nikitović, član političkog savjeta Demokratske stranke Srbije, za B92 u avgustu 2009. godine, neposredno pred izglasavanje promjena u važećem zakonu. On je rekao kako je “glavno obeležje novog zakona (je) da se restriktivnim merama i kažnjavanjem mediji učine odgovornijim. Demokratsko uređenje države naravno podrazumeva i postojanje zakonom propisanih represivnih mera, koje služe da se brani pravni poredak države. Pitanje koje sledi jeste da li se javnost i mediji mogu učiniti odgovornijim i slobodnijim ako se Zakonom pooštri kažnjavanje za neodgovorno i zlonamerno medijsko informisanje građana”.
U vrijeme trenutne krize, koja zapravo od 1991. godine nije ni otišla, pitanje je koliko bi mediji mogli da podnesu bilo koju vrstu istraživačkog novinarstva koje bi moglo da bude tumačeno kao napad na lik i djelo fizičkog, javnog ili pravnog lica, te organizaciju i/ili instituciju. Na osnovu dosadašnjeg čovječanskog iskustva, jasno je da represivne mjere nikad nisu rezultovale društvenim prosperitetom.
Kako, kako, moliću lijepo?
S druge strane, da li su rad RAK-a, Zakon o komunikacijama na državnom nivou i njegova praktična primjena, dodatni ili možda jedini razlozi zašto se razmišlja o zakonu na nivou RS? Naime, RAK je nekoliko puta uštinuo sa obje entitetske strane, ali možda je kažnjavanje RTRS-a od 100.000 KM bio bolni ropac preko kojeg vlasti u RS nisu mogle ili afektivno nisu mogle da pređu.
Sasvim je sigurno da im je RAK još davno zadao dodatnu žaoku kad su 2004. godine usvojili izmjene u dokumentu Definicija i obaveze javnog emitovanja unutar kojih je navedena i stavka da se “udarni termin za PBS i RTV FBiH (se) definiše tako da uključuje period između 17.30 i 22.30 časova, dok je udarni termin na RTRS definisan tako da uključuje period između 19.00 i 22 sata” (D segment, tačka 5). Ovo je nakon tri godine prepravljeno, kad su sva tri emitera izjednačena. Malo li je?
Za priču o sprovodivosti i regulaciji zakona i svih njegovih kodeksa potrebno je odvojiti poseban prostor, što je dodatno osnaženo činjenicom da su se RAKonje oglušile na pitanje – Na koji način RAK sprečava kršenje prve tri tačke člana 4. Zakona o komunikacijama BiH izuzimajući dostavu izvješataja koje je sastavljalo Uredničko vijeće medija.
Mediji – podvojene ličnosti
Samo nekoliko godina unazad (1997), Zoran Udovčić je napisao kratki osvrt pod okriljem Media Plan Instituta u vezi sa tadašnjim stanjem u medijima. Ono što bi zaledilo kosku i najneustrašivijem kaubojcu jesu sljedeći redovi: “U 1996. godini uloženo je, prema izvorima Media Plana, više od tri miliona maraka u edukaciju medijskog osoblja u BiH, uglavnom novinara. Ali, edukacija je bila kampanjska, motivisana prije svega izborima, pa nije dala efekte ravne uloženim sredstvima. Obrazovanje ostaje i dalje glavni pravac razvojne strategije. Međutim, na medijskom nebu u Bosni nadvija se oblak zastrašujuće poslovne krize. Navikli da se izdržavaju iz donacija, većina medija se ne nalazi na rudimentarnom medijskom tržištu.”
Ukoliko neko nije opazio ironiju, odnosno, zlu kob ovog uštipka od zemlje u kojoj se i nakon 14 godina nastavlja blesavo tapkanje u mjestu, sigurno će da pozeleni kad se prisjeti prošlogodišnje odluke Vlade RS o dodjeli pomoći medijima u Republici Srpskoj. Ovim potezom, privatni mediji poput ATV i Televizija BN (400.000 KM), Televizija Kanal 3 (150.00 KM), Glas Srpske i Nezavisne Novine (300.000 KM), dobili su lijepo parče od ukupnog kolača teškog 5 miliona KM.
Nekoliko strašnih riječi o ovom “darežljivom” Vladinom tiku izjavila je Milkica Milojević, predsjednica Udruženja bosansko-hercegovačkih novinara, za Slobodnu Evropu: “Teško je da se to može smatrati slučajnim. Davati iz budžeta medijima, to je u redu, ali na izmaku predizborne godine. Sada već počinje izborna. Druga čudna stvar koja proizlazi, ne samo iz ovog slučaja, već i iz odnosa javnosti prema raspolaganju novcem iz budžeta je ta što se sada govori na sva usta – Dala je Vlada.” Ovdje sve postaje dodatno jasnije, ali pojavljuje se i strah od prihvatanja “darivanja” komercijalnih medija kao nečega što je dobro.
Za kraj reći – Adio stupido!
Mogućnost stvaranja ovog zakona i rasprava o njemu je gotovo jednaka kao i pitanje o stvaranju zakona o referendumu tj. entitetskog mokrog sna o ovaploćenju što većeg broja državnih poluga potencijalne države u postojećoj državi. Drugim riječima, zakon o medijima, mogao bi da bude samo još jedna karta u špilu, koja bi, ukoliko bi ranije bila položena na sto, mogla da rezultuje ubrzanjem stvaranja daljih državnih uporišta za sad nepostojeće države u državi.
Pored toga, Vladino “pomaganje” medija i RAKonjski letargični trzaji sigurno i odvažno nas vode još dublje u nerazumijevanje stvarnosti u kojoj se sve više oslanjamo na medije. Medije, koji bi u ovoj cjelokupnoj papazjaniji, jednako kao i svi ostali u ovom špageti vesternu, sve uradili Za šaku dolara.