No što je susret u Karađorđevu značio za BiH i kako se na njega gleda nakon dva desetljeća?
“Razaranje Bosne ne započinje ni sa Slobodanom Miloševićem ni sa Franjom Tuđmanom. Oni su dva važna tragična igrača u dugom poduhvatu uništavanja ove zemlje, njenog društva i kulture, koje seže i u 19. stoljeće”, kaže predsjednik Foruma “Bosna” prof. Rusmir Mahmutčehajić.
On ističe da je “pluralno bosansko društvo bilo anomalija u srpskoj i hrvatskoj ideologiji”. “Ideologije negiranja i razaranja Bosne ostale su i nakon Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te Sporazuma Cvetković-Maček, a kada su mehanizmi zaštite bivše SFRJ oslabili, na scenu stupaju dva nova igrača istog poduhvata, Milošević i Tuđman”, kaže prof. Mahmutčehajić.
“Zato je razumljivo što je u središtu njihove obuzetosti srpskom i hrvatskom nacionalnom ideologijom Bosna”, kaže Mahmutčehajić, konstatirajući da su, prolazeći kroz stoljeća razaranja i osporavanja, bosanske snage bile pometene i nedovoljno pripremljene da se tome efikasno suprotstave.
Kontinuitet velikodržavnih politika
“Ono što danas vidimo kao blokiranu zemlju, državu u kojoj postoje različite vrste razarateljskih djelovanja, osporavanja itd., nije ništa drugo do prisutnost tog starog nasljeđa, a time i poduhvata Tuđmana i Miloševića u posljednjoj epizodi antibosanskog djelovanja”, kaže prof. Mahmutćehajić. Haris Silajdžić: Nastavak projekta Haris Silajdžić: Nastavak projekta “Velike Srbije”
Razgovori u Karađorđevu su, i prema mišljenju predsjednika Stranke za BiH i bivšeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, nastavak projekta stvaranja “Velike Srbije”. “Etnizacija prostora, projekti na akademskom, političkom, medijskom i drugim planovima bili su očigledni”, kaže Silajdžić.
“BiH je tada prijetio rat i najbolje je bilo sačuvati Jugoslaviju sa republikama koje su manje ili više samostalne. Alija Izetbegović je djelovao u tom pravcu zajedno sa Kirom Gligorovim, ali taj plan nije uspio jer je već tada bila zarctana podjela BiH na etničkom principu. Taj princip do danas nije napušten i to je ishodište svih naših problema”, ističe Silajdžić.
Posljedice dogovora u Karađorđevu
Razbijanje BiH po etničkom principu ima svoje posljedice. “Agresija na BiH je izvršena sa ciljem zauzimanja teritorija. Počinjeni su genocid i etničko čišćenje teritorija na kojima je trebalo osnovati ‘Veliku Srbiju’, dok je Franjo Tuđman s druge strane nastojao popraviti granice Hrvatske”, kaže Silajdžić za Deutsche Welle.
Silajdžić ističe da međunarodna zajednica nije zainteresirana za pomirenje nacionalnog i građanskog principa u BiH u mjeri u kojoj se tome nadao. “Treba zaustaviti etnizaciju i etnički fundamentalizam koji je zavladao zahvaljući etničkom principu na kome je od početka zasnivano rješenje u BiH i bivšoj Jugoslaviji, što je bio pogrešan princip”, upozorava Silajdžić.
Stjepan Kljujić: Najsramniji trenutak u istoriji HrvataStjepan Kljujić: Najsramniji trenutak u istoriji Hrvata
“Dogovor u Karađorđevu je najsramniji trenutak u historiji Hrvata”, kaže za Deutsche Welle prvi predsjednik HDZ-a BiH i bivši član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić. “Franjo Tuđman je taj sporazum, od nas koji smo bili za integralnu BiH, krio. Međutim, jednom mi je u povjerenju rekao da mu je Milošević dao Cazinsku krajinu. Rekao sam mu ‘gospodine predsjedniče, to niti je vaše niti Miloševićevo. To je isto kao kad bih ja vama danas dao Sardiniju'”, kaže Kljujić.
Bivši predsjednik HDZ-a BiH smatra da je Karađorđevo politički promašaj, ali da je Srbija, koja je izgubila ratove devedesetih, Kosovo, status Srba u Hrvatskoj, pa i dominaciju u Vojvodini, “dobila pola Bosne kao nagradu”. “Zato se danas Boris Tadić, Vojislav Koštunica i Tomislav Nikolić grčevito hvataju za Republiku Srpsku, jer im je to jedini ratni trofej”, kaže Kljujić.
Milošević i Tuđman igrači međunarodne zajednice?
Banjalučki profesor i politički analitičar Miodrag Živanović dogovor u Karađorđevu vidi kao profiliranje nove uloge međunarodne zajednice na Balkanu, nakon pada Belinskog zida, a Tuđmana i Miloševića kao njene “glavne igrače”.
“Tuđman i Milošević su proizveli ono što je za naše prostore bilo izuzetno pogubno, a najteže za BiH, koja je ostala raspolućena između Zagreba s jedne i Beograda s druge strane. Na žalost, račun Karađorđeva je bio isuviše velik, prije svega u ljudskim životima, a potom i razaranjima materijalnih dobara u regiji, posebno u BiH”, kaže Živanović.
Prof. Rusmir Mahmutćehajić upozorava da se projekat razgradnje bosanskog društva nastavlja i danas, zbog čega je BiH i dalje faktor nestabilnosti u regiji. Odgovornost za to, prema njegovim riječima, snose etnonacionalne elite u Beogradu i Zagrebu, nastavljajući staru politiku, čiji su simboli u našem dobu Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
S ovog gotovo mitskog sastanka koji je trajao dva i pol sata nije izašao niti jedan pisani dokument, no rijetki svjedoci koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji odlučno tvrde – Tuđman i Milošević su stavili karte na stol, izrekli jasne pretenzije prema teritoriju susjedne države i pokrenuli kotač povijesti u krivom smjeru.
Znakovito, na istom je mjestu, samo dva desetljeća ranije, osuđeno Hrvatsko proljeće, čime su počeli progoni brojnih progresivnih hrvatskih političara koji su se početkom devedesetih vraćali u političku arenu.
Bivši Tuđmanov šef kabineta i savjetnik za vanjsku politiku Hrvoje Šarinić je prisustvovao početku sastanka u Karađorđevu, no kaže da mu novinari pridaju puno više pozornosti nego što on to realno zaslužuje. Glavni sastanak se, objašnjava Šarinić, dogodio u Tikvešu, 15. travnja 1991. godine.
Jović tražio 63 posto BiH
Sastanak u Karađorđevu je organiziran voljom obojice državnika, prisjeća se Šarinić koji je na samom početku fotografirao Tuđmana i Miloševića, iako su se oni nećkali smatrajući da cijeloj stvari ne treba davati preveliki publicitet. Nakon toga su se dvojica lidera udaljila i zapravo nitko nije svjedočio njihovom razgovoru. Stjepan Mesić je inicirao čuveni sastanak između Tuđmana i Miloševića Stjepan Mesić je inicirao čuveni sastanak između Tuđmana i Miloševića
Bivši hrvatski predsjednik u dva mandata Stjepan Mesić, ujedno i posljednji predsjednik SFRJ, kaže da je osobno inicirao taj sastanak u razgovorima s Borisavom Jovićem. I danas naglašava kako mu je Jović rekao da Beograd nije zainteresiran za hrvatske građane srpske nacionalnosti, već za 63 posto teritorija BiH. No Jović kaže da to nije istina.
„Ponavljam, rekao mi je da je to bilo srpsko, jest srpsko te da srpsko mora ostati. Možda se Bora Jović još uvijek boji Slobodana Miloševića, no moram mu poručiti da Milošević više nije među živima“, odgovara Mesić u razgovoru za Deutsche Welle.
Bosancima nitko nije bio sklon
Iako sastanak nije ostavio niti jedan pisani trag, Šarinić je u potpunosti siguran da je glavna tema razgovora bila BiH, jer se to, obzirom na aktualne događaje, jednostavno nije moglo zaobići.
„Ono što je važno reći je da niti jedan od njih dvojice nije bio sklon Bosancima“, kaže Šarinić i dodaje da u to vrijeme Muslimani nisu bili uključeni u bilo kakve pregovore. Kako je Tuđman bio povjesničar, puno se je razgovaralo o povijesnim temama, a nakon dva i pol sata razgovora je dogovoreno da će se obojica uskoro opet sastati, što je i učinjeno u Tikvešu. Hrvoje Šarinić (lijevo): Ni Tuđman, ni Milošević nisu bili skloni MuslimanimaHrvoje Šarinić (lijevo): Ni Tuđman, ni Milošević nisu bili skloni Muslimanima
Špekulacije o navodno postavljenim mikrofonima u stablima pod kojima su razgovarali nisu nikada potvrđene i teško da bi snimke do današnjih dana mogle ostati tajnom, misli Šarinić. Prema njegovim saznanjima, legendarni zemljovidi podjele BiH su se crtali tek u Tikvešu. Tuđman je, kaže, sve htio zadržati u krugu najbližih suradnika pa se o sastancima nije govorilo niti na sjednicama Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost.
Prisjećajući se povratka iz Tikveša Šarnić kaže da je Tuđman bio vrlo zadovoljan te da mu je u helikopteru rekao kako „ima nešto u Slobinim riječima“. Ipak, smatra, da do konkretnih dogovora podjele na tim sastancima nije moglo doći.
Podjela BiH nije bila realno izvediva
No o podijeli se detaljno razgovaralo na sjednicama takozvanih ekspertnih skupina koje kao posljedicu Karađorđeva osnovali Zagreb i Beograd. U Hrvatskoj skupini je bio i akademik Dušan Bilandžić koji kaže da je tek naslućivao što je njihov pravi zadatak. Od početka je, objašnjava, s kolegom Josipom Šentijom opstruirao rad tih tijela koja su se sastala tek tri puta. Iako gotovo ništa nije objavljeno sa sastanka Tuđmana i Miloševića, slutio je da se je razgovaralo o komadanju BiH, što mu je uskoro potvrdio i šef srpske skupine Kosta Mihajlović.
„Kosta Mihajlović je iznio podatak da su se Tuđman i Milošević već dogovorili o podijeli. Pitao sam ih kako će povezati Srbiju i zapadnu Bosnu gdje je živjela većina bosanskih Srba, ako je između njih Posavina u kojoj žive Hrvati i Muslimani. Kosta mi je odgovorio da je dogovoreno da Posavina pripadne Srbiji“, prisjeća se Bilandžić koji je uskoro sa Šentijom iz protesta napustio skupinu, jasno dajući do znanja da nije za podjelu. Profesor Bilandžić bio je član hrvatske ekspertne skupine Profesor Bilandžić bio je član hrvatske ekspertne skupine
Tuđman je nakon toga nastavio pregovore preko Šarinića i Zvonka Lerotića, no Bilandžić smatra da čak ni uz uspjeh pregovora, podjela BiH ne bi mogla biti realizirana. Razlog je, objašnjava, što je u to vrijeme JNA bila odlučna u nastojanjima očuvanja Jugoslavije, a Tuđman i Milošević nisu imali svoje vojske.
Tuđman je naivno povjerovao Miloševiću
„Kao gledatelju mi se čini da je s hrvatske strane bilo stanovite naivnosti“ kaže danas Šarinić i navodi kako je Tuđman bio uvjeren da će s Miloševićem naći zajednički jezik. „Istovremeno smo mi koji smo bili Tuđmanovi najbliži suradnici znali da je to gotovo nemoguće“, zaključuje šef Tuđmanova kabineta i dodaje da do sastanaka nije trebalo doći, jer na njima ništa nije riješeno.
Čak i ako su se Tuđman i Milošević čvrsto dogovorili o podjeli BiH, od dogovora se odustalo, budući da je Milošević pokazao pravo lice podupirući etničko čišćenje u takozvanoj Krajini i Istočnoj Slavoniji.
Ugledna zagrebačka novinarka Silvija Šeparović Bushill u to je vrijeme uređivala utjecajnu radijsku emisiju, a danas s kolegicom Natašom Bantić Magdalenić piše knjigu koja govori i o raspadu Jugoslavije. Kaže, obzirom na cjelokupnu situaciju, svima je, osim Bosancima, bilo jasno da će tamo biti krvi do koljena.
S novinarske, ali i ljudske strane, bilo je potpuno neprihvatljivo, čudno i neshvatljivo da se hrvatski predsjednik na taj način sastaje s čovjekom koji pokreće svo zlo koje se počelo događati u Jugoslaviji. Kakve god verzije bile o tome što se u Karađorđevu zaista događalo, važno je jedino to da postoje posljedice tih dogovora, a među njima je i takozvano humano preseljenje, koje je bilo sve samo ne humano, zbog čega danas imamo promijenjenu etničku sliku novonastalih država, zaključuje Šeparović Bushill.
Susret dvojice predsjednika jugoslovenskih republika Srbije i Hrvatske u javnosti se često navodi kao mjesto na kojem dogovarana podjela Bosne i Hercegovine, ali je to zapravo tek početak priče. Posmatrači, ali i sami učesnici događaja, dodatno su doprinijeli konfuziji oko toga šta se zaista tačno događalo u Karađorđevu. Najprije su mnogi negirali da je sastanka uopšte bilo, a bilo je i onih koji su tvrdili da je sastanka bilo, ali da tema svakako nije bila podjela Bosne i Hercegovine. Suštinski problem je ostao isti: u proteklih 20 godina se nikada nije tačno saznalo o čemu su razgovarali Milošević i Tuđman.
Bez dogovora o podjeli Bosne?
U vrijeme održavanja susreta Milošević-Tuđman, Borisav Jović je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. Jović za Radio Dojče Vele kaže da sastanak u Karađorđevu nije predstavljao nešto što bi uticalo na dalji razvoj jugoslovenske drame, i negira da je na njemu bilo riječi o podjeli Bosne:
„Drama je već bila prevelika. Svako je već imao svoje stavove o zaštiti svojih interesa u okviru te drame. I taj susret nikada nije održan sa temom o kojoj se govori. Susreta je raznih bilo, ali nikada nije razgovarano o podjeli Bosne, što je u fokusu te informacije“. Tuđman i Milošević – U Srbiji se i 20 godina poslije ne rado govori o Karađorđevu Tuđman i Milošević – U Srbiji se i 20 godina poslije ne rado govori o Karađorđevu
Jović negira postojanje ideje Velike Srbije
Borisav Jović smatra da je čitava priča oko Karađorđeva samo jedan od pokušaja da se stvori atmosfera u kojoj će se vjerovati da je postojala ideja o stvaranju Velike Srbije, kao i da je postajao taj zločinački pokušaj stvaranja Velike Srbije, koji je doveo do krvoprolića i zločina, kaže Jović za DW:
„Dakle, u nedostatku argumenata i činjenica za takvu tezu, kreirane su činjenice. Mnoge su kreirane, nije to jedina, ali možda je trebalo da bude i fundamentalna, da je postojao zvanični dogovor o podjeli Bosne, što je osnovni element za Veliku Srbiju, jer bez Bosne ne bi moglo biti Velike Srbije“.
Istorijske činjenice govore da Slobodan Milošević i Srbija nisu vodili takvu politiku, ističe Jović. Ključno je da je Srbija podržavala sve planove za mirno rješenje u Bosni, a koji nisu sadržavali podjelu Bosne, kaže Jović. Te istorijske činjenice se zaboravljaju, a upravo one govore da Srbija nije mogla voditi politku podjele Bosne ako je podržavala sve planove koji nisu podrazumijevali tu podjelu, kaže Borisav Jović. Borisav Jović i Stjepan Mesić – Ko šuti, a ko ne govori istinu? Borisav Jović i Stjepan Mesić – Ko šuti, a ko ne govori istinu?
Događaj u Karađorđevu više spada u domen političke mitologije, s obzirom na sve što se dešavalo nakon tog susreta, i kako su vođeni ratovi u Bosni i Hrvatskoj, smatra Sonja Biserko, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji:
„Znači, ako je i bilo nekog dogovora, tu sada ima raznih teza i teorija oko toga, Milošević je onda prevario Tuđmana, s obzirom da mu je uzeo skoro 30 % teritorija, a u Bosni je uzeo preko 70% teritorije. Znači, to nikako nije mogao biti ravnopravan dogovor između njih dvojice, s obzirom da je situacija na terenu pokazala sasvim drugi razvoj događaja. Zato smatram da taj rat nije mogao biti potpuno dogovoren, ako pogledamo u kom pravcu se kasnije odvijala situacija u Bosni i Hrvatskoj“.
“Mesić laže!”
Svjedočeći i Hagu, bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je naveo da mu je upravo Borisav Jović rekao „kako Srbiju samo zanima 66% teritorije Bosne i Hercegovine, da je to srpsko i da će Srbija to uzeti“. Borisav Jović za DW kaže da to jednostavno nije tačno:
„On laže mnoge stvari, lagao je i to. Nikada mu to nisam rekao, niti Srbija ima bilo kakvog razloga da bude zadovoljna, ili nezadovoljna sa nekim procentima. A o 66 procenata nikada nije bilo govora. Bilo je riječi o 49% teritorije za srpski entitet, koji je Srbija prihvatila, a tih 49% predložio je, koliko ja znam, Ričard Holbruk“.
Postojao projekat Velike Srbije
Projekat Velike Srbiie je svakako postojao, i o tome se govorilo i u Haškom tribunalu, ocjenjuje Sonja Biserko. Ćutanje srpskih političara, i svih ostalih koji su se našli u Karađorđevu, pokušaj je da se dokaže teza da Srbija nije počela rat: Potpisnici Dejtonskog sporazuma Milošević, Izetbegović i Tuđman – Podjela BiH je dogovorena u Dejtonu, a ne u Karađorđevu, kaže JovićPotpisnici Dejtonskog sporazuma Milošević, Izetbegović i Tuđman – Podjela BiH je dogovorena u Dejtonu, a ne u Karađorđevu, kaže Jović
„To je pokušaj da se pokaže kako su rat osmislile zapadne zemlje, i da su to podržale secesionističke republike Slovenija i Hrvatska. Znači, nikako ne dolazi u obzir bilo kakav dogovor s njihove strane, jer je njima rat bio nametnut, zato što je ta konspiracija protiv Srbije i Jugoslavije već bila dogovorena, i traje i do danas. Tako da u toj interpretaciji događaja nikakav dogovor sa drugom stranom očigledno ne dolazi u obzir. Jer, sve to ruši njihovu tezu o početku tog rata, karakteru tog rata, i zato se tako čvrsto i drže te interpretacije“.
Nema materijalnih dokaza
Novinar Ruža Ćirković već godinama istražuje ovu temu, i pokušava da u moru informacija, ili dezinformacija, ustanovi šta se zaista događalo u Karađorđevu marta 1991. godine. Ono što je trenutno sasvim sigurno, kaže Ruža Ćirković za Dojče Vele, jeste da za sada nema nikavih materijalnih dokaza da je tamo dogovarana podjela Bosne i Hercegovine:
„Međutim, ni hrvatski izvori, istoričari, sa kojima sam ja razgovarala ne spore i ne poriču-a to je vrlo teško poricati, jer je Tuđman kao što je poznato, sve snimao, on je volio sebe da snima, i svoje ideje i planove- i on nije krio da želi podjelu Bosne. I od njega, koliko sam ja shvatila, potiču informacije da je to predložio Miloševiću. Naime, Kiro Gligorov je javio Aliji Izetbegoviću da mu je Tuđman rekao da su o tome razgovarali, i to je ja mislim osnovni izvor. Dakle, bez obzira na sve, nema pouzdanih dokaza da su o tome razgovarali, a kamoli da su postigli neki sporazum“.
Dvadeset godina kasnije, još uvijek je neizvjesno da li će ikada saznati istina o pozadini susreta u Karađorđevu. Ono što je zanimljivo je da u Srbiji, za razliku od Hrvatske, tadašnji politički akteri vrlo malo i nerado govore o tome. Ruža Ćirković smatra da trenutno i srpskoj i hrvatskoj strani odgovara teza da do sporazuma nije došlo. Jer, ukoliko je sporazum zaista postojao, onda se rat u Bosni mora karakterisati kao agresija dvije susjedne države na BiH. A kao što je poznato, kaže Ruža Ćirković, i Srbiji i Hrvatskoj, zbog Haga a i šire istorije, odgovara interpretacija da je tamo bio građanski rat.