Zatim se sjetite neke od izbornih kampanja u Bosni i Hercegovini.Jagnjetina ispod šatora, kandidati koji pjevaju narodne pjesme, a u pauzama prijete biračima, nejasni ciljevi, nedostatak vizije, nerazumljivi slogani. 
Sjedinjene države i Bosnu i Hercegovinu nezahvalno je porediti, ali kao što kažu “kakvi političari – takva država”.
Sa druge strane, građani Bosne i Hercegovine lelujaju kao travke na vjetru. Udaraju ih sa svih strana, a oni se ne osvrću. Pa tako, ako je u nekim drugim zemljama cilj predizborne kampanje zadovoljiti volju birača, u Bosni i Hercegovini cilj je očigledno zgaziti ih još malo. Tako bh. javnost ravnodušno dočekuje svako novo poniženje i opet zaokružuje istu opciju na glasačkom listiću.
Većeg broja ozbiljnijih analiza političke elite u Bosni i Hercegovini nije bilo. Jedan broj magazina Status iz 2005. godine bio je posvećen ovoj temi, a nedavno je objavljena i knjiga „Politička elita u Bosni i Hercegovini i Evropska unija: odnos vrijednosti“, rezultat naučno-istraživačkog projekta profesora sa Univerziteta u Sarajevu i Banjaluci.
Nedovoljno, ali ipak donekle možemo utvrditi postojeće stanje. Naime, ako uzmemo u obzir rezultate ispitivanja pripadnika političkih elita u knjizi „Politička elita u Bosni i Hercegovini i Evropska unija: odnos vrijednosti“, prvo što ćemo primjetiti je vrlo slab odziv ispitanika. Tačnije, od njih 60 kojima su upućene ankete, odgovorilo je tek 22. Ispitanicima je dat rok od 5 mjeseci da popune ankete, tako da nedostatak vremena ne može da bude opravdanje. U pitanju su javne osobe, kojima je posao, između ostalog, da učestvuju u ovakvim projektima i svakodnevno obavještavaju javnost o svojim aktivnostima.
Đorđe Čekrlija, jedan od istraživača na projektu, smatra da sama činjenica da je odziv bio katastrofalno mali predstavlja vrlo relevantan podatak. Ako ništa drugo onda zbog toga što su javne funkcije uvijek podložne javnoj provjeri.
“Naučna i stručna provjera odnosa političke elite prema vlastitoj državi i Evropskoj uniji bi trebalo da je obaveza samog političkog aparata koji bi želio da napreduje u svome funkcionisanju. A odnos političke elite prema nauci, poslu kojim se bave i državi koju vode je vjerovatno zajedno sa dostavljenim upitnicima ostao na protokolu“, ističe Čekrlija.
Međutim, broj odazvanih se nije pokazao kao najveći problem. Ono što zabrinjava još više je nepoznavanje osnovnih politoloških termina od strane učesnika.
Kao što navode autori „rezultati više nego nedvosmisleno pokazuju zapanjujući stepen nepoznavanja osnovnih domena društvenih nauka, koji bi morali biti dio opšte kulture za svakoga ko se drznuo ući u politiku, a pogotovo smatrati se (ili pripadati) dijelom političke elite u državi“.
Hoćemo li ili nećemo?
Politička elita, ili političke elite u Bosni i Hercegovini, kako god ih posmatrali, tvrde da su opredjeljene za evropske integracije, a sami ne promovišu te evropske vrijednosti za koje se zalažu.
Najbolji dokaz, ujedno i najbolniji za građane, je vjerovatno uvođenje bezviznog režima. Tako smo došli u situciju da sve i jedna 
zemlja sa kojom se Bosna i Hercegovina graniči može slobodno da putuje u Evropsku uniju, dok je BiH još uvijek crna mrlja na karti Evrope. Prosječnom građanu vjerovatno je već zlo od „sad će – neće“ natpisa u štampi povodom ovog pitanja.
Sa druge strane, nekoliko nevladinih organizacija iz Bosne i Hercegovine traži od evropskih zvaničnika da ne ukidaju vize građanima dok se ne završe izbori. Opravdanje za ovaj suludi potez je eventualno pripajanje zasluga vladajućih stranaka za upravo tu viznu liberalizaciju.
Na kraju, sav taj evropeizacijski diskurs ovdašnje političke elite uvijek se zasniva na podsticanju konflikta. Da nema ovoga, ko zna na čemu bi se zasnivale aktivnosti političkih zvaničnika. Ako bi ih uopšte i bilo.
U izvještaju briselskog Instituta za sigurnosne studije za bh. političare je rečeno da predstavljaju „odvratnu mješavinu beskurpuloznih i prostodušnih gospodara opstrukcije; kratkovidne opsesivce i korumpirane provincijalce slabog duha, koji nedostaju strateška vizija, politička mudrost i hrabrost. Njihova politika nije iracionalna, ali je njihova racionalnost u suprotnosti s racionalnošću evropskih integracije“, kako se navodi u knjizi Politička elita u Bosni i Hercegovini i Evropska unija: odnos vrijednosti. Ove navode ne treba da uzimamo kao 100% tačne, ali je dovoljan podsticaj da se zapitamo kakvi ljudi upravljaju državom.
Na ulazak u Evropsku uniju se gleda kao na rješenje svih unutrašnjih političkih problema i evropskim integracijama se pristupa zapostavljajući osnovne probleme u funkcionisanju ove zemlje.
Napredak Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji ne predstavlja realan cilj političkih aktera u Bosni i Hercegovini, već samo socijalno poželjan stav.
„Društveno poželjni odgovori i pogađanje biračkog tijela, odnosno masa su nešto što je već odavno postojeća, primijenjena i razvijana vještina. Tako da je u vezi sa davanjem poželjnih odgovora prije pitanje kako političku elitu natjerati da „malo odvadi“ od onoga što obećava i kako ih natjerati da ispunjavaju to što govore i planiraju“, ističe Đorđe Čekrlija.
U izbornim kampanjama se obećava svašta, a ispunjava malo. Građani su ti koji ne reaguju i kao da iznova vjeruju novim obećanjima.
Koliko li ih ima?
Društvo u BiH je podijeljeno. Samim tim, dovodi se u pitanje postojanja jedne političke elite. Nerzuk Ćurak smatra da ipak možemo govoriti o jedinstvenoj političkoj eliti.
Đorđe Čekrlija ima slično mišljenje. On kaže da je ovo previše mala država da bi svaki entitet, kanton, opština ili mjesna zajednica imali svoju političku elitu.
“Politička elita postoji samo u jednini i to na nivou cijele zajednice. Tako i ovdje postoji jedinstvena politička elite koja upravo zbog svog jedinstva čini Bosnu i Hercegovinu tako haotičnom i na momente patološkom. Ukoliko bolje pogledamo ne možemo pobjeći od misli da je politička elita smisleno neefikasna, tvrdoglava i retrogradna jer na taj način produžavaju svoje postojanje u političkoj eliti. A ona je u autoritarnim društvima mnogo važnija i sve prisutija”, ističe Čekrlija.
Pojava nekih novih političkih elita u Bosni i Hercegovini nije izvjesna. Čini se da se mladi političari uglavnom ugledaju na već postojeće vođe stranaka. „Problem je što je to teško prepoznati i kod mlađih političkih elita koje su više naklonjene nacionalističkim obrascima, a ne nekim evropskim vrijednostima“, ističe Nerzuk Ćurak.
Političari u BiH istrajavaju u sopstvenoj tvrdoglavosti, ne uspijevajući da nađu saglasnost ni kod nekih minornih pitanja. Oni se svađaju, ne mogu da se dogovore, zatim međunarodna zajednica ne može više da trpi takvo ponašanje i nametne određene odluke. Kada su odluke su nametnute, političari u svakom entitetu mogu da kažu kako su istrajali pri svojim principima, koji god oni bili, i “mirna Bosna”
Ono što se čini da je potrebno u ovom trenutku je usklađivanje stavova političkih elita svih naroda u Bosni i Hercegovini. Prirodno je da se bilo kakav dogovor neće napraviti ako se svaka strana inati ostaje pri svojim stavovima, tražeći od drugih da svoje promijeni.
Odgovornost?
Podnošenje ostavke na javnu funkciju nakon neuspjeha ili skandala totalna je nepoznanica u Bosni i Hercegovini gdje se ovakvi slučajevi u javnosti pojavljuju svako malo.
Ovo je društvo u kojem ne postoji princip političke odgovornosti, gdje donosioci glavnih političkih odluka ne snose prvi posljedice tih odluka.
Prošle godine, japanski premijer, Yasuo Fukuda, dao je ostavku. Fukuda se odlučio na ovaj potez zbog pada popularnosti.
Možete li da zamislite nekog od bh. zvaničnika kako daje ostavku na svoju funkciju zbog sličnih razloga? Priznaćete da je poprilično teško.
Borislav Bijelić, bivši direktor Urbanističkog zavoda, nije smatrao da je nemoralno što je u isto vrijeme direktor ove institucije i predsednik Komisije za reviziju privatizacije državnog kapitala, koja je tvrdila da je privatizacija Zavoda bila nezakonita. „Kada smo radili reviziju, nisam ni pomišljao da ću biti direktor u nekom preduzeću“, odgovorio je Bijelić na pitanje da li misli da je moralno i korektno dati ostavku na jedno od spornih mjesta.
Građani su toliko naviknuti da im je takva situacija postala normalna. Sa druge strane, funkcioneri su navikli da rade šta žele, znajući da je mala vjerovatnoća da će za svoje postupke snositi posljedice.
Posao političkih elita, ne samo u Bosni i Hercegovini, je da rade u interesu građana. Međutim, u podijeljenom društvu kakvo je bh. političke elite koriste postojeće konflikte da pokrivaju sopstvene interese. Dok građani ne počnu da reaguju ni političke elite neće osjetiti potrebu da promijene svoje ponašanje.