K'o pile u kučinu
Igra je počela, karte su stavljene na sto. Pokeraška lica su namještena , tako da je socijaldemokratija i demokratija spremna da se bori za svoje ideale. Ideale koji zgodno mijenjaju svoju suštinu u odnosu na onu koju je, između ostalih, propovijedao i Lenjin na prisoju XX vijeka. Između ostalog, Lenjin je zborio kako „socijaldemokrati ne smiju da se predaju isključivo ekonomskoj borbi i ne smiju dozvoliti da organizacija ekonomskih izlaganja postane njihov predominatni dio aktivnosti. Mi (socijaldemokrati) moramo da preuzmemo aktivno političko edukovanje radničke klase i razvoj njihove političke svjesnosti“. Sasvim je očigledno da ovaj pristup ne pije puno vode u našoj „demokratskoj utopiji“.
I ukoliko se političke stranke na trenutak ostave po strani, ostaje bar još jedna dimenzija ucvijeljene političke stvarnosti države BiH i njenih kužnih entiteta. Taj dodatni element svakako su ljudi. Iako su političari ljudi, oni su ipak, poput pančićeve omorike ili čovječije ribice, u manjini. Za to vrijeme, narod pokušava da razabere koja je njihova pozicija u kojekakvim sistemima, uključujući društveni, državni, biološki i naravno, nezaobilazni – politički. Ukoliko se pažnja usmjeri samo na ovaj posljednji vid samoopredjeljenja, sasvim je jasno da se stanovnik BiH u većini slučajeva ipak osjeća kao „burek u svemiru“.
U prilog tvrdnji o položaju domaćeg čovjeka u odnosu na kosmos, u kratkom članku koji su objavile „Večernje Novosti“ polovinom prošlog mjeseca, navedeno je da se više od osam odsto stanovnika RS potpisuje palcem ili jednostavnim X. U istom članku navedeno je kako 8,7 odsto stanovnika nije završilo osnovnu školu, a 34,9 odsto ima samo osnovnu. Prema ovim podacima, jasno je da najmanje 8 odsto stanovnika nikad nije ni pročitalo programe domaćih stranaka, a ko zna koliki se procent ukupnog broja stanovnika nikad nije zapitao o političkoj stvarnosti unutar zemlje i postojanju sebe kao elementa društvenog i političkog sistema unutar entiteta i cjelokupne države.
Zini da ti kažem
U svom programu u susret prethodnim izborima, SNSD, trenutno vodeća stranka u RS prema broju osvojenih funkcija na posljednjim republičkim izborima, jasno je naglasila svoje ciljeve. Nakon četiri godine, lako je uvidjeti da su ti ciljevi većim dijelom ostali samo puka želja, a ostvareni pomaci, poput onih u visokoškolskom sistemu, zadržani na formalnim i administrativnim razinama (u ovom slučaju i na razini nepokretnina – Studentski kampus).
Među stvarima koje su se primile i čvrsto zadržale jeste i slogan „Republika Srpska kao ekonomski jači i bolji dio BiH“, koja se već tada počela više upotrebljavati. Danas ova frazetina ne izlazi iz usta RS pozicije i opozicije. Međutim, pitanje je sa kim i/ili čim se poredi „boljina i jačina“? Jasno je da se uvijek bilo lako hvaliti da imamo plemenitog ata kad su i svi ostali ždrijepci u okolnim atarima-državama socijalni, politički i ekonomski paripi.
Iako navedena „poštapalica“ nije ništa drugo do anemična želja za ekonomskom stabilnošću entiteta, dodatne poruke koje se šalju djelima i riječima zasigurno ne mogu dovesti do stvaranja političke svjesnosti osim one zasnovane na etničkoj i vjerskoj pripadnosti. Upravo o tom problemu je, između ostalih, nedavno (12.02.2010) govorio Inzko u Ljubljani kada je rekao kako postoje jasne naznake da će u predizbornoj kampanji opet preovladati nacionalistička i populistička retorika. U prilog tome govore i potezi poput onog o referendumu u RS kao i onog o neuspjelom zahtjevu podnesenom Ustavnom sudu u vezi sa ustavnošću Izbornog zakona BiH.
Što je babi milo, to se babi snilo
U godini izbora glavna polemika u Republici Srpskoj vodi se o poziciji RS unutar države BiH, što je u programu svih stranaka na prvom mjestu. Upravo u samim programima leže zečevi u žbunovima, i to mnogo njih, ali jedan od ključnih zupčanika u šizofrenom stanju BiH jesu šepave ideologije u koje gotovo svako vjeruje da bi trebalo da se vjeruje u cilju prosperiteta zemlje. Naime, u političkom programu SNSD-a (kao i u drugim) navedeni su ciljevi (socijal)demokratije, koji za ovu stranku jesu: „sloboda, jednakost, pravednost, socijalna pravda, solidarnost kao i uzajamna odgovornost, nakon ratnih sukoba, koji su neophodni svim ljudima Bosne i Hercegovine“. Čitajući ove riječi iznova i iznova, te u razgovoru sa nekoliko ljudi-glasača, zaključak se nametnuo sam od sebe: navedene riječi nisu ništa drugo nego ciljevi kojima teži veći dio čovječanstva. Upravo zato, navedeni ciljevi nisu ništa drugo do dio populističkog manevra koji je, u sprezi sa strahom od umanjenja entitetskih prava, postao modus operandi savremene političke stvarnosti virtuelno paranoidne BiH.
Iako je političko osvještavanje jedno od ključnih stepenika u samorealizaciji BiH u bilo kojim okvirima, pronalazak rješenja je iz trenutnog ugla posmatranja isuviše dalek da bi postao razlučiv. Dok se neki zamajavaju sa pronalaskom rješenja, SNSD negraciozno podnosi gubitke u Bileći, a za to vrijeme SDS nastoji da se izbori sa unutrašnjim previranjima.
Disidentstvo, po ugledu na pitu od gljiva u redovima slaganog bureka, nikad nije moglo da prođe glatko, naročito kad svi pitu motaju na isti način. Upravo zato, dok se dio opozicije osipa, ponovo grupiše, nanovo strukturira, razmjenjuje mirišljave papiriće i igra lastiša, narod dodatno gubi političku volju i u sve većoj mjeri se samovoljno odriče jednog od svojih prava stečenih „demokratizacijom“: prava na glasanje. Pravo na glasanje postoji u svakoj demokratiji, međutim, jedno je pravo, a drugo je makar opšte razumijevanje i poznavanje stvarnosti.
SNSD u svojoj programskoj paltformi za period od 2006. do 2010. godine navodi da im je prvi cilj na ondašnjim izborima bio da „budu najjača politička partija u BiH i pobjede na svim nivoima u RS“. Oni su željeli 50% plus jedan glas kako bi „ostvarili (naše) programske ciljeve i vodili zemlju bez trulih kompromisa ili neprirodnih koalicija“. S obzirom na rastući broj otkaza, upozorenja Sindikata i poziv na generalni štrajk, bolnice koje nemaju anestezije te mnoge druge probleme, nekako se nameće pitanje: u kom omjeru će neprirodna koalicija zaista oformiti novu vladu ukoliko osvoji izbore i koliko dugo će ona ostati neprirodna u predizbornim pamfletima.
Dodatna strijepnja koja proizilazi iz navedenih redova jeste strijepnja od jednopartizacije. Jednopartijski sistem vodi ka drugačijim vidovima političkog, zakonodavnog i društvenog ustrojenja. Naime, društvo u kojem veći dio stanovništva u transu maše istim stranačkim knjižicama, misleći da je to rješenje koje će spasiti RS od eliminacije, zapravo je ravno tupom udarcu glavom u zid.
Izborna ćutnja
U godini pojačanog međusobnog neodobravanja političkih predvodnika oba entiteta i same države, dodatno zategnutih odnosa te iznošenja prljavog veša nepartijskih ortaka, BiH i dalje nema vize, i dalje muku muči i ljubav vodi sa OHR-om, i dalje neće imati protivgradonosne rakete te se poput „bureka u svemiru“ sa početka priče mota u krug u koštacu sa ekonomskom krizom.
Neko bi rekao, što ste tražili, to ste i dobili; što ste posijali, to ste i požnjeli. Naposlijetku, ostaje nam da se možda ponekad i priupitamo, šta bi Lenjin uradio da vrati socijaldemokratiju. Da li u ovoj našoj uštipak državi ima i poneki Lenjin pokazaće se kad okopni, a dotad je bolje motati pitu jer je izgleda gotovo svima samo do toga stalo.