Radmanović je istaknuo kako treba obaviti šire konsultacije, pogotovo ako se uzmu u obzir ankete koje pokazuju da u RS veliki broj građana nije za pristupanje NATO savezu.
“To znači da je neophodno obaviti širu raspravu u Narodnoj skupštini RS, a nakon nje se ne može isključiti neposredno izjašnjavanje građanja o pristupanju NATO savezu”, kazao je Radmanović i dodao da se od posljednjih stavova Narodne skupštine RS od prije četiri godine o pristupanju NATO savezu mnogo toga promijenilo.
Da se mišljenja o ulasku u NATO mijenjaju, mijenjaju se.
Ne tako davno, aprila mjeseca, tačno na šezdesetu godišnjicu osnivanja NATO saveza, neposredno nakon što su alijansi pristupile “mrska nam” Hrvatska i “još gora” Albanija, premijer Republike Srpske Milorad Dodik tada je oštro osudio učešće BH vojnika u sukobu u Gruziji te zatražio njihovo povlačenje.
Nekoliko mjeseci kasnije premijera je zagolicala mogućnost da u BiH bude sproveden proces demilitarizacije kao jedino moguće rješenje dok je u intervjuu za TV show BUKA prije samo četrnaest dana predsjednik Vlade RS ipak naglasio kako je potrebna šira bezbjedonosna alijansa za našu zemlju uz mogućnost raspisivanja referenduma u Republici Srpskoj o ulasku BiH u NATO.
“Odluka o eventualnom ulasku BiH u NATO tek treba da se donese i sa strane BiH i NATO-a, s tim da suštinsko pitanje može da bude predmet izjašnjavanja ljudi u RS-u, kao što se u mnogim zemljama Evrope i svijeta odlučuje o važnim pitanjima“, mišljenja je premijer Dodik.
Na drugu stranu, predstavnici političkih partija iz Federacije ali i međunarodne zajednice oštro su osudili svaku mogućnost raspisivanja referenduma te još jednom ponovili svoj dobro poznati stav kako se o načinu ulaska u NATO treba pitati isključivo državni parlament.
Ministar odbrane BiH Selmo Cikotić izjavio je kako su „relevantne političke institucije u propisanoj proceduri već odlučile da BiH ide u NATO te kako “tonovi koji se pojavljuju uz već donesenu odluku nisu dobri ni za RS ni za BiH”.
Derek Chappell, portparol NATO-a u BiH rekao je u svojoj reakciji kako se članstvo u NATO-u tiče države i njenih predstavika sa kojima se vode pregovori oko daljnjeg procesa integracije.
“Članstvo nije entitetska niti etnička dobrobit, nego dobrobit države i svih njenih naroda. Zato, bilo kakve entitetske i etničke podjele o tom pitanju idu na štetu naporima države da se priključi Savezu” – rekao je portparol NATO-a Chappell.
Prijedlog da se građani RS-a izjasne o članstvu BiH u NATO-u dao je zapravo “opozicioni” SDS, čiji je predsjednik Mladen Bosić najavio upućivanje zakona o referendumu u skupštinsku proceduru, koji bi jasno definisao građanske inicijative i omogućio da se o najvažnijim pitanjima neposredno izjasne i građani.
“Referendum se može raspisati istog časa jer Zakon o referendumu postoji još od 1993.” rekao je Bosić na zajedničkom sastanku partija iz Republike Srpske prošlog mjeseca.
“Međutim” – kako je naglasio “postojeći zakon očito treba prilagoditi vremenu te ga dopuniti građanskom inicijativom, što SDS namjerava promjeniti predlažući novi zakon za čije usvajanje će se tražiti podrška i ostalih stranaka”.
Dakle najnoviji zaključak sa sastanka jeste da prije odluke o pristupanju NATO savezu konačan sud treba da da
Narodna skupština RS, uz mogućnost da se po tom pitanju izjasne i građani RS na referendumu.
“Limitirana” lojalnost Srba kakva se projektuje na temi referenduma na jednoj strani te bošnjački stavovi odnosno negiranje stavova političih partija iz Republike Srpske dva su nepomirljiva stava koja odbijaju mogućnost stvaranja jedinstvenog interesa u vezi sa načinom ulaska zemlje u bilo koju vrstu evropske integracije.Za Evropsku uniju bi se još nekako i dogovorili ali pitanje NATO-a ostaje da visi u vazduhu.
Prema posljednjem istraživanju s kraja 2008. godine u vezi sa ulaskom države u ovu bezbjedonosnu strukturu čak 66 odsto građana Republike Srpske se izjasnilo protiv integracije BiH u NATO. To je informacija koju političari iz Republike Srpske zasad ne žele promijeniti. Osim partijskim sastancima i raspravom u Narodnoj Skupštini.
Prihvatanjem zakona o odbrani BiH od strane Parlamenta BiH u kojem sjede i predstavnici iz Republike Srpske jasno se definisala namjera BiH za članstvom u NATO. Član 84 ovog zakona kaže kako će “Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provesti potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a.”
Pritom se u zakonu ne spominje ulazak u ovu Alijansu putem referenduma. O ulasku u zapadne vojne strukture mogu odlučiti građani BiH ukoliko se referendum raspiše.
Hipotetički gledano, šta bi se desilo ukoliko građani Republike Srpske na referendumu po osnovu zakona o referendumu koji izglasa Narodna Skupština entiteta odbiju ulazak BiH u NATO?
Istovremeno Federacija donese sličan zakon i podrži članstvo u NATO?
Da li to znači rezultat “jedan- jedan” pa igramo na produžetke?
Da li to znači ponavljanje referenduma dok svi ne budu za?
Referendum je razumna, legalna i legitimna opcija i bilo bi logično kada bi se ideja o referendumu branila u tijelu koje i donijelo zakon o odbrani BiH, a to je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.
Političari bi trebali artikulisati stavove građana, međutim u ovom slučaju to nije tako. U dopisu, koji je premijer Dodik poslao vodećem američkom konzervativnom listu Njujork Tajmsu, se naglašava kako je pristup NATO-u jedan od ciljeva domaćih političara pritom reflektujući i stav građana po ovom pitanju.
“Iako je opšta podrška članstvu u NATO slabija, ono ostaje cilj političkih lidera BiH”- napisao je između ostalog premijer Dodik.
Zaključak je jedan jedini – građani Republike Srpske nisu za ulazak u NATO, njihovi politički lideri deklarativno jesu.
Šira podrška ulasku u NATO i ine integracije zahtijeva mnogo posla na polju edukacije građana te objašnjavanja zbog čega je bitno da se BiH a time i RS priključe zapadnom vojnom paktu. Nije to lako. Razlozi za neprihvatanje ove integracije su više nego opravdani u Republici Srpskoj. U glavama ljudi NATO još uvijek predstavlja agresora na Srbiju i na srpske položaje u proteklom ratu i u tu „svetu“ činjenicu srpski političari neće i ne mogu mnogo zadirati.Čak se i u unutrašnjim strukturama Alijanse vode diskusije o tome da li je trebalo napasti i bombardovati Srbiju.
Na već pomenutom sastanku partija iz Srpske u septembru tekuće godine, poslanik Srpske radikalne stranke Milanko Mihajlica rekao je kako se „mora poštovati volja naroda RS”, ali da se narodu prije svega mora objasniti šta dobija, a šta gubi ulaskom u Savez.
Sredinom prošle godine kada se osvrtao na proces integracije prema EU premijer Dodik je istaknuo kako bi BiH bilo bolje u Evropskoj uniji ali je i naglasio kako mu je “neprihvatljivo da se te integracije koriste kao alibi za unutrašnje reforme. Zašto bi BiH morala zbog učlanjenja mijenjati svoje unutrašnje strukture, kad to nije učinila nijedna druga članica” pitao se premijer Dodik.
Gubljenje „nacionalnog suvereniteta“ koje se često pominju u vezi sa bilo kojom vrstom integracije nije gubljenje nevinosti, koja postoji ili ne postoji a kada se odjednom oduzme više se nikad ne može obnoviti.
Umjesto da se naša priča o članstvu u NATO otvori na temu potrebe za širim bezbjedonosnim sistemom ona se priču dnevno političkog karaktera i na pitanje suvereniteta i zaštite vitalnog nacionalnog interesa odnosno promjene Ustava BiH.
„Ukoliko je promjena ustava BiH jedan od uslova za članstvo u NATO savezu, što podrazumijeva i promjenu sistema odlučivanja u državi, onda će RS biti protiv toga” – kazao je Radmanović
Građanima Republike Srpske i BiH treba otvoriti mogućnost javne rasprave na temu članstva u NATO, treba otvoriti mogućnost da saznaju šta će im to članstvo donijeti a šta im oduzeti.
Za početak im treba reći da članstvo u NATO savezu neće riješiti niti jedan problem sa kojim se trenutno suočavamo u zemlji. Neće poboljšati kvalitet života pojedinca u zemlji niti mu otvoriti novu fabriku, neće od sirotinje napraviti bogataše niti im donijeti bolje političare.
Ipak, sve su ove „bolesti“ daleko prihvatljivije kada smo u „sigurnoj kući“.
Stvarne opasnosti – ratni zločini ili genocid nam ne prijete. Ni sa jedne ni sa druge, ni sa treće strane. Nije ni to malo.