“Ljubav je lijepa, samo dok se čeka, dok od sebe samo
nagovještaj da”, piše na tabli. Njegova ljubav prema profesiji koju je odabrao
postala je najljepša tek sa prilikom da dokaže koliko može i šta je u stanju da
radi, bez obzira na štake kojima se služi u kretanju.
Slobodan Marković, izuzetni student Filološkog fakulteta u
Banjaluci, prvi je profesor u srednjoj školi koji ima invaliditet. I jedan od
rijetkih koji je inkluziju prošao sa svih njenih početaka i krajeva, aspekata i
uloga.
“Uglavnom se vozim taksijem i stignem do škole. A u poziciju
radnika ove škole dospio sam tako što sam se školovao za ovo. Kad sam krenuo u potragu
za poslom, našao sam ga gotovo odmah”, kaže Marković.
Odrađuje pripravnički staž sa pola norme, iako, kaže, nije očekivao da će mu
biti išta drugačije nego bilo kojem drugom mladom čovjeku koji završi fakultet
u ovoj državi. Ipak, sreća mu se osmijehnula i dobio je priliku da znanja
stečena na fakultetu prenese na neke nove klince.
Uprava škole jednoglasna – oduševio je i komisiju pred kojom
je imao intervju, kolege i učenike.
“Moj prvi utisak o Slobodanu bio je da je u pitanju izuzetno
rijetna ljudska milost i toplina. Ganuo me rečenicom ‘na ovaj način ću
pomoći svojim roditeljima i doprinijeti kućnom budžetu’. Lijepo se snašao u radu, a
koliko vidim i on je zadovoljan”, ističe direktorica škole Kristina Mrđa.
Utisak dijele i učenici. Kada hoda po razredu, učenici ga pitaju
treba li šta pomoći. Kako škola nema arhitektonski riješen pristup koji bi
Slobodanu olakšao kretanje, predsjednici odjeljenskih zajednica idu na viši
sprat po dnevnike i materijale za rad, a Slobodan radi u prizemlju škole.
Zloupotreba nema, učenje odgovornosti dobilo je novu dimenziju.
“Mislio sam da će biti urnebes u učionici, da niko neće
slušati, ali profesor nam je autoritet. Imali smo profesoricu koja je većinom
pričala, a mi slušali, ali kod profesora nije tako. Pita nas sve šta ko misli
o nečemu što radimo i na kraju iznese svoj stav”, kaže Strahinja, učenik drugog
razreda.
Kroz žamor nakon predaje pismenih radova, uključuje se i Igor.
“Trebalo bi biti više profesora koji imaju invaliditet.
Drugačije je, pomagao bih i drugovima u razredu koji imaju poteškoće. Treba da
se ophodimo prema njima kao da su sasvim isti kao mi”, dodaje.
Pristup nastavi i obrazovnom procesu koji koristi daje
rezultate.
“Postavio sam se s jedne strane kao stariji brat, a sa druge
strane – moj predmet je takav da se lično i profesionalno dosta preklapaju,
jer kroz dijalog, komunikaciju i rad postižemo sve ono što zacrtam kao cilj
nastave”, ističe.
Od početka je, reći će, otvorio karte po pitanju
invaliditeta.
“Rekao sam im da me mogu pitati sve što ih zanima, bez
ustručavanja. Ima tu straha ili obzira,
pa su pitanja bila sporadična, ali moja je želja da nauče šta znači biti
drugačiji iz primjera – jer njihov život tek počinje. Ako izvuku iz onoga što
vide pouku da se radom i trudom može dosta postići, uspio sam. To što sam osoba
sa invaliditetom mi olakšava pristup, jer ih želim naučiti da budu otvoreni i
da stvari prihvataju onakvima kakve one jesu”, objašnjava.
Priznaće, ni početak rada u struci nije jednostavan.
“Ovo je moj prvi dodir sa poslom, i bilo je samo pitanje kako
ću se postaviti. Mislim da je stvar samo da sebe ne posmatraš kao manje
vrijednog, a da si istovremeno svjestan svojih mogućnosti, i za postizanje
maksimuma i u smislu ograničenja, jer onda ljudi nemaju ni osnov, ni razlog da
te posmatraju drugačije. Naravno, nije to bilo lako ispočetka, ali smo se sad
svi ukupno navikli”, kaže Slobodan.
Posao koji radi donosi
mu satisfakciju, jer se za ono što radi školovao, ali i materijalnu sigurnost.
“Dokazao sam sebi da mogu. Prvo sebi, jer sam ciljeve koje
sam dosad postavljao ispunio”, naglašava.
Škola u kojoj radi ne ostvaruje olakšice i stimulanse za
poslodavce predviđene Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju
i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, koji je na snazi od 2012. godine. U takve olakšice
spadaju poreske olakšice, novčani stimulans i stimulans utvrđen posebnim
ugovorom o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, a koji se odnosi na prilagođavanje radnog
mjesta i povrata sredstava uplaćenih po osnovu poreza i doprinosa. Kako nijedna
srednja škola u Banjaluci nije imala zaposlenog koji ima invaliditet, sami
traže rješenje.
“Škola ne posjeduje imovinu, jer se kao vlasnik vodi Grad
Banja Luka, niti ima svoj račun, jer se sa jedinstvenog računa isplaćuju plate
radnicima, putem Ministarstva prosvjete i kulture, pa ostaje nejasno na koji će
način poslodavac u ovom slučaju ostvariti pravo predviđeno zakonom i kako od te
olakšice može imati korist”, objašnjava sekretarka škole Jelena Vidačić.
I sa i bez olakšica, Slobodan je otvorio novo poglavlje u
zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Ne robujući predrasudama kako jedan
profesor treba da stoji, kreće se i radi pred tablom, prevazišao je postavljene
prepreke.
“Prednost je bila što sam kao osoba sa invaliditetom dobio
priliku da se školujem, obučim, radim i ostvarim kao i svi drugi. Prepreke –
nedostatak perspektive, finansija i slično – zajedničke su nam svima. Ako
gledamo na sve kao na mogućnost, mnogo je lakše da postignemo stvari, čak lakše
i od osoba bez invaliditeta”, zaključuje Slobodan.
Kaže, u ovom se poslu vidi čitav radni vijek, do penzije.
Tekst je nastao u saradnji sa partnerskim portalom diskriminacija.ba