Foto: Arhiva
Ova evropska zemlja zbog masovnih protesta
suočila se sa brojnim problemima, materijalnom štetom, a brojni turisti morali
su prolongirati put u ovu zemlju nakon otkazivanja letova. Francuzi i
Francuskinje na ulicama traže zaštitu radničkih prava protiveći se podizaću
starosnog praga za odlazak u penziju. Taj je prag u BiH davno podignut, bez
pobune, a protesta nema ni zbog malih plata, loših uslova rada, rasta cijena i
sličnih problema.
Na
Međunarodni praznik rada u BiH tek poneki protesti, poput onih Sindikata
radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima, ali masovnih protesta nema. To
govori o nepostojanju svijesti o važnosti radničke borbe.
Psiholog
Elvedin kahrović za BUKU kaže kako je psihološki uzrok generalne apatije bh.
građana izostanak povjerenja u sistem.
“Nedostatak
povjerenja u vladu kao i državni sistem glavni su uzroci apatije u BiH. Građani
u Njemačkoj npr. vjeruju da se mogu pouzdati u svoju državu i njen sistem. Na
Balkanu je puno faktora koji utiču na generalnu bespomoćnost i apatiju:
nedostatak povjerenja u politički sistem u državi, loša socio-ekonomska
situacija, odlazak mladih i školovanih koji bi mogli učiniti pozitivne promjene
u društvu, nedostatak pozitivnih vidljivih promjena u društvu”, kaže Kahrović.
Ta apatija,
smatra sociolog i profesor sarajevskog univerziteta Tomislav Tadić, nije nešto
što je došlo preko noći već posljedica višedecenijskih društvenih procesa.
“Generalna
apatija građana u BiH proističe iz tridesetogodišnjeg beznađa i ubijanja svake
vjere u boljitak i progres. Laži, obmane i opsjena kao temeljni instrumenti
tehnologije vlasti, akumulirani kroz tri decenije, doveli su do potpune
desupstanzijalizacije društva. Ovakva pervertirana logika omogućila je da se
prosječni ljudi zadovoljavaju tek pukim preživljavanjem i to uglavnom kroz dužničko ropstvo”, objašnjava Tadić u
komentaru za BUKU.
Građani
mnogo bogatijih i socijalno pravednijih država poput Francuske proteste kao
oblik demokratskog iskazivanja neslaganja s državnim politikama koriste često,
dok u mnogo siromašnijoj BiH nema masovnih protesta ni u slučajevima ekonomskih
i zdravstvenih kriza, a kamoli radničkih prava.
“Različiti
faktori mogu objasniti zašto u BiH nema masovnih protesta kao u drugim
zemljama. Građani mogu imati manje povjerenja u vladu i političke institucije i
stoga se osjećati bespomoćno u pogledu mogućnosti da učine promjene”, dodaje
Kahrović.
Posljednih
mjeseci u BiH je organizovano nekoliko protesta, ali oni su bili uglavnom politički,
a ne radnički. Sve to govori kako su građani spremniji boriti se za tuđe političke
agende umjesto za lični prosperitet.
“U Bosni i
Hercegovini, da se poslužimo sa jednom starom stilizacijom kritičke teorije
društva, suočeni smo sa “poraženom logikom protesta”. Građani ne vjeruju da je
političkim izborima moguće bilo šta promijeniti (ne izlaze na izbore!), pa kako
tek očekivati da vjeruju da nešto mogu unaprijediti formama građanskog bunta
ili neposluha. Drugim riječima, defetizam je postao standardni socijalni
obrazac. Posljdenji protesti, vezani za formiranje Vlade Federacije BiH, zapravo
su pokazali da imaju izraženu političku konotaciju – dio građana sumnja u
dijaboličnu političko-ideološku pozadinu takvih skupova, pa stoga ne žele biti
u toj priči – a što je obrazac koji se, manje-više, veže za sve protestu u
novijoj historiji BiH. Drugim riječima, ljudima je lakše poslati djecu u
inostranstvo gdje će imati život dostojan čovjeka, nego po ko zna koji put
uzdati se u opsjenarstvo i okultizam lokalnih političara. Ako ništa, tamo se,
barem, svako malo ne govori o ratu”, objašnjava profesor Tadić.
Postsocijalistička
zemlja kakva je i BiH itekako baštini znanja o snazi radničkog pokreta i
otpora, pa se građani ne mogu pravdati nepoznavanjem značaja sindikalnog
pokreta. No, činjenica je kako su se sindikati godinama planski urušavali, a u
nekim firmama i gašeni.
“Građani u
BiH, kao i na Balkanu, znaju šta su sindikalna prava, posebno imajući u vidu u
kojoj mjeri je ta društvena forma bila važna za Jugoslaviju i logiku
radničkog samoupravljanja. Ipak, većina građana misli da su ta prava u
kapitalizmu suspendirana (što je pogrešno!), pa izlaz traže u prilagođavanju
trenutnoj situaciji. U kasnijim fazama razvoja, pa i ovog našeg – divljeg
kapitalizma, postepeno, jačat će svijest o sindikatu, ali tada možda već bude
kasno”, smatra Tadić.
S druge
strane vjerovatno postoji određeni broj radnika koji nisu dovoljno upoznati sa
onim što rade ili bi trebalo da rade sindikalne organizacije.
“Moguće je
da veliki dio bh. građana ne zna dovoljno o sindikalnim pravima i njihovom
značenju, posebno ako ne rade u organizacijama koje su sindikalno organizovane.
Međutim, postoje mnoge organizacije, sindikati i radnička udruženja u BiH koji
rade na promociji i zaštiti sindikalnih prava za bh radnike samo kada bi se oni
dovoljno raspitali o svojim pravima i shvatili da ipak imaju moć za pozitivnu
promjenu u svom životu. Naučena nemoć je naučena kao i potreba da se pobrinemo
za sebe”, pojašnjava Kahrović.
Decenijama
živimo upravo u naučenoj nemoći, no pred građanima je svaki dan nova šansa –
onako kako su naučeni nemoći, da nauče kako biti jaki i poštovani od strane
vlasti i psolodavaca.