Jedan od ključnih uslova za kvalitetan život u bilo kojem gradu, pa tako i u Banjaluci, jeste pitanje sigurnosti građana. U anketi koju smo uradili među našim čitaocima, na pitanje “Da bi Banjaluka bila bolji grad potrebno je da bude?”, čak 42% čitalaca odgovorilo je da bi trebalo da bude “bezbjednija”.
Proteklih godina u Banjaluci se desio niz incidenata, od kojih su neki, nažalost, imali tragičan ishod. Od 2018. godine, kada je Banjaluku potresao nezapamćen zločin, ubistvo mladića Davida Dragičevića, građani su izgubili povjerenje u policiju i službe koje bi trebalo da ih štite. Nesigurnosti građana u istom periodu doprinosila je i represivna politika vlasti, koja je nastojala ugušiti kritičke glasove usvajanjem rigidnih zakona. U takvoj atmosferi, prošle godine desilo se i nekoliko fizičkih napada na novinare i aktiviste. Danas je situacija u Banjaluci, čini se, mnogo bolja. Ipak, naši sagovornici upozoravaju na mnoge probleme koji su još uvijek prisutni, a koji ugrožavaju pravo građana na život i rad u bezbjednom okruženju.
Napad na aktiviste
U martu prošle godine, grupa od 30 do 40 maskiranih muškaraca fizički i verbalno nasrnula je na aktiviste i aktivistkinje ispred prostorija Transparency Internationala u Banjaluci, gdje se održavao sastanak Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa. Sastanku je prisustvovala i banjalučka aktivistkinja Melani Isović, koja je nakon toga napustila Banjaluku na neko vrijeme. Tako su joj savjetovali u policiji, jer joj oni, po sopstvenom priznanju, nisu mogli pružiti zaštitu. Više od godinu dana nakon napada, Melani kaže da nema straha. “Banjaluka je moj grad i ona ne pripada, niti smije pripadati, toj skupini huligana. U ovom gradu živi mnogo dobrih, otvorenih i srdačnih ljudi.”
Ipak, smatra da je ovaj napad poslao jasnu poruku da svako ko je drugačiji nije dobrodošao. “Teško je ne primijetiti da su mnogi od onih koji su bili među napadnutima, ali i onih koji nisu direktno pogođeni, prestali dolaziti u Banjaluku poslije zločina iz mržnje prema LGBTIQ osobama. Ljudi koji su ovdje ranije često boravili sada izbjegavaju grad, jer ne žele biti izloženi potencijalnim neprijatnostima ili opasnosti.”
Posljedica toga je, kaže, da LGBTIQ zajednica u Banjaluci živi u strahu, što se vidi i kroz sve manji broj tematskih događaja koji su organizovani za ovu zajednicu, jer ljudi strahuju za svoju sigurnost.
Epilog o ovom slučaju i dalje izostaje, što Melani smatra dokazom da napad nije bio čin skupine huligana, već da su u njega bili umiješani i oni koji donose odluke.
“Sve je bilo organizovano. S pravom se postavlja pitanje: ko je sljedeći? Sljedeći može biti bilo ko, ti koji ovo čitaš, ili neko tebi blizak.Dokle god institucije ne budu ispunjavale svoju dužnost, za koju su plaćene od nas građana i građanki, ne možemo očekivati ni pravdu ni napredak. Ovo se ne tiče samo LGBTIQ zajednice, već svih nas. Sigurnost, pravda i jednakost trebaju biti dostupni svakome, jer dok god te osnovne ljudske vrijednosti izostaju, niko od nas nije potpuno siguran”, upozorava Isović.
Nasilje nad ženama
Melani dodaje da je u periodu koji je uslijedio nakon napada došlo do mnogih negativnih promjena u društvu, od kojih je možda najalarmantnija situacija vezana za Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama.
Podsjećamo da je pokušaj da se u Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama prvi put uvede termin femicid propao, zbog protivljenja jednog dijela nevladinog sektora u Republici Srpskoj. Dok broj ubistava žena u BiH raste, a načini postaju sve suroviji, istovremeno raste i uticaj organizacija koje brane patrijarhalno uređenje društva.
“Antirodne skupine su osjetile moć – onih 13 organizacija koje su pisale pismo predsjedniku i premijeru i gradonačelniku – što nas sve zajedno vraća unazad u borbi za ravnopravnost i zaštitu osnovnih ljudskih prava. Ove regresivne tendencije otežavaju napredak cjelokupnog društva i šalju opasnu poruku da su prava žena i ranjivih zajednica nezaštićena i podložna napadima. Bez odlučne reakcije društva i institucija, ugroziće dostignute standarde i vratiće nas u vrijeme kada su osnovna prava bila lako zanemarena”, zaključuje naša sagovornica.
Sloboda medija
Nikola Morača, urednik crne hronike u Srpskainfo, jednom od najčitanijih medija u Republici Srpskoj, i sam je često bio meta napada. U februaru prošle godine, Morača je saslušan u policiji i oduzet mu je mobilni telefon zbog istrage u vezi sa informacijama koje je objavio. Policija je zahtijevala da im oda svoje izvore, uz prijetnju da će dobiti status osumnjičenog ukoliko to ne uradi. Nezakonito ophođenje policije naišlo je na osudu od strane novinarske zajednice, koja je izašla na ulice Banjaluke u znak protesta. U martu iste godine, u vandalskom napadu, Nikoli Morači i uredniku portala Buka Aleksandru Trifunoviću oštećeni su automobili. Trifunović je tom prilikom rekao je da su novinari označeni kao mete, jer najmoćniji političar u Republici Srpskoj, Milorad Dodik, novinare naziva pogrdnim imenima.
Policija je vrlo brzo pronašla počinioca ovog napada, ali pravosuđe još nije dalo konačnu riječ o ovom slučaju, kaže Morača. „Tačnije, proces nije ni počeo. Znam da je Osnovni sud u Banjaluci, koji je nadležan za vođenje sudskog procesa protiv optuženog, zatrpan predmetima i da se na zakazivanje suđenja i u težim slučajevima čeka dvije godine”, pojašnjava on, dodajući da pravosuđe generalno izriče kazne koje se vrte oko zakonskog minimuma, tako da ništa više ne očekujem ni u svom slučaju.
Zataškavanje hapšenja i zloupotreba droga među mladima
Ono što njega najviše zabrinjava jeste, kako kaže, “spremnost određenih struktura unutar policije da se zataškavaju hapšenja ‘povlaštenih’. “Ovo je jako loša poruka i apsolutno narušava povjerenje građana u policiju, a bez povjerenja građana policija je ništa. O tome koliko takav način rada utiče na one poštene policajce, ne želim ni govoriti. Pitam se šta se želi postići zataškavanjem i šta bi se dogodilo u slučaju da takvi, ‘povlašteni’ izvrše teško krivično djelo, da li bi oni odgovarali ili neko drugi, umjesto njih?”, pita se Nikola.
Kao urednik crne hronike, Morača ocjenjuje da je stopa kriminala u gradu “u normalnim granicama”, ali ističe problem raširene upotrebe droga, naročito među mladim ljudima.
“Neko će reći da u Banjaluci i nema teškog kriminala, jer sve kontroliše jedna struktura ljudi, ali kao gorući problem bih ovdje naveo porast zloupotrebe droga među mladima, konkretno kokaina. Banjaluka je puna kokaina”, upozorava Morača.
I pored svega navedenog, Nikola ocjenjuje da je bezbjednost građana u Banjaluci generalno “na daleko većem nivou nego stanovnika zapadnoevropskih gradova, odnosno daleko uređenijih sistema od ovog u kojem mi, nažalost, živimo”.
Sa ovom ocjenom slažu se i građani koje smo pitali za mišljenje o bezbjednosnoj situaciji u Banjaluci.
Bezbjednost u saobraćaju
U aprilu ove godine, na Rebrovačkom mostu u Banjaluci, u saobraćajnoj nesreći tragično je preminula Milana Koprena, pedagog Osnovne škole “Branko Radičević.” Ova dionica Istočnog tranzita već je bila poprište nekoliko nesreća sa smrtnim ishodom, što je izazvalo proteste građana koji su od nadležnih institucija zahtijevali hitne mjere za povećanje bezbjednosti na ovoj opasnoj saobraćajnici. Nakon toga, na mjestu nesreće postavljan je radar, kao jedno od rješenja za obuzdavanje brzine vozača.
Gužve u saobraćaju, koje su za Banjalučane postale svakodnevnica, svakako doprinose većem riziku od saobraćajanih nezgoda. Gradonačelnik Draško Stanivuković kaže da je u toku “saobraćajna revolucija,” čiji je cilj udvostručiti broj korisnika javnog prevoza i smanjiti broj automobila na ulicama. U okviru tih planova realizuju se infrastrukturni projekti, uključujući izgradnju novih kružnih tokova i mostova. Međutim, kritičari nisu zadovoljni trenutnim rezultatima, tvrdeći da su gužve ostale nepromijenjene, a da je istovremena realizacija više projekata dodatno zakomplikovala situaciju u gradu.
“Trenutno stanje takozvane saobraćajne revolucije možemo porediti s pacijentom kojem se odjednom operišu svi organi. U Banjaluci je registrovano oko 90.000 vozila, a godišnje se taj broj povećava za oko 2.000. Nažalost, infrastruktura nije pratila ovaj trend, pa sada imamo saobraćajne gužve koje traju i do deset sati dnevno,” istakao je Milenko Jaćimović, predsjednik Udruženja za unapređenje sigurnosti saobraćaja Republike Srpske.
“Još jedan ozbiljan problem predstavlja sve veći broj mladih vozača pod uticajem kokaina”, upozorava novinar Nikola Morača. “Činjenica da nema više saobraćajnih nesreća s tragičnim ishodima može se smatrati čudom. Iako policija provodi redovne vikend akcije i racije u lokalima, to nije rješenje za problem koji zapravo počinje unutar porodice”, zaključuje Morača.