“Djeci sa poteškoćama u razvoju je, kao i svima nama, potrebno da budu fizički aktivni, da se izmore, ali oni nemaju toliko prilika za tu vrstu aktivnosti, osim sa roditeljima. Nisu dovoljno uključeni u društvene aktivnosti, poput planinarenja, i imaju malo ili skoro nimalo organizovanih fizičkih aktivnosti na otvorenom, što je neki vid segregacije i diskriminacije”, kaže za Buku Aleksandar Balaban, vodič u Planinarskom udruženju “Abonos” iz Banjaluke, koje je u svoje aktivnosti u proteklom periodu uključilo i djecu sa autizmom i Daunovim sindromom.
U želji da djeci pruže priliku da provedu kvalitetno vrijeme u prirodi, banjalučki planinari su, u saradnji sa Udruženjem za pomoć osobama sa autizmom “Djeca svjetlosti”, osmislili i realizovali niz planinarskih radionica za djecu i roditelje iz ovog Udruženja, pod motom “U prirodi nema razlika”.
“Cilj je prvenstveno bio inkluzija djece, da se djeca koliko je moguće uključe u grupne aktivnosti na otvorenom, da se oni međusobno upoznaju, da se svi zajedno družimo i provedemo kvalitetno vrijeme u prirodi. Takođe, ideja je bila da pružimo i roditeljima saznanje o nekim novim stazama oko Banjaluke, osim ovih standardnih koje su im već poznate, tako da ih mogu dalje koristiti za šetnju sa djecom”, kazao je Balaban.
Obzirom da je djeci bila potrebna roditeljska pratnja, planinari su se potrudili da i roditeljima bude zanimljivo, te da saznaju nešto novo, što će kasnije moći koristiti zajedno sa svojom djecom. “Ideja je bila da pružimo i roditeljima saznanje o nekim novim stazama oko Banjaluke, osim ovih standardnih koje su im već poznate, tako da ih mogu dalje koristiti za šetnju sa djecom. Otkrili su lokacije u prirodi koje bi im mogli biti zanimljive”, objašnjava Balaban, dodajući da su i djeca i roditelji pozitivno reagovali na sve aktivnosti.
“Za našu djecu učešće u aktivnostima u prirodi i družnje sa planinarima i drugom djecom bilo je divno iskustvo. Organizotori iz planinarskog društva “Abonos” su bili sjajni, u potpunosti posvećeni djeci s poteškoćama, kojoj su pristupili s puno empatije i podrške, što je zaista za svaku pohvalu. Djeca su zaista uživala u druženju, radionicama i šetnjama, ali i mi roditelji. Nadam se da ćemo se sa ovim divnim ljudima družiti i dalje”, kazala je za Buku Slavica Popović, majka dvojice dječaka koji su učestvovali u radionicama.
Ovakav vid podrške im, kaže Slavica, mnogo znači, jer djeca, nažalost, nemaju puno mogućnosti kada su u pitanju aktivnosti ovog tipa. “Uglavnom se sve svodi na par aktivnosti u okviru naših matičnih udruženja roditelja djece s poteškoćama, ali to definitivno nije dovoljno. Zato nam ovakvi projekti mnogo znače da našoj djeci omogućimo da uživaju u prirodi, da kroz zabavu i igru nauče nešto korisno i zato bismo voljeli da ovakvih aktivnosti u našem gradu bude što više”, kazala je Slavica.
U sklopu planinarskih aktivnosti, djeca su pohađala kurs markacije, koji je za njih organizovao Planinarski savez Republike Srpske, zatim su na Planinarskom domu “Šibovi” sadili drveće, a članice Planinarskog udruženja Abonos za djecu su osmislile i vodile radionice slikanja, crtanja, pravljenja fotoalbuma i slično. Na kraju svake radionice, djeca su išla u šetnju po nekoj od planinarskih staza oko Banjaluke.
“Klinci su super, druželjubivi su, vole da se smiju, da se zezaju, tako da stvarno nije bio nikakav problem da se radi sa njima i saradnja je bila poprilično lagana”, kazao je Balaban, dodajući da je boravak u prirodi i povezivanje sa prirodom izuzetno važno za jačanje fizičke kondicije, ali i za bolje mentalno zdravlje ove populacije. “Znamo koliko je priroda ljekovita, svaki boravak na otvorenom, gdje se djeca fizički umore, gdje aktivno učestvuju u nekim zadacima njima dobro dođe, a vjerujem i njihovim roditeljima, jer su mogli provesti zajedno lijepo vrijeme u prirodi”, kazao je Aleksandar Balaban.
Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju nemaju adekvatnu sistemsku podršku, ali situacija je svakako bolja nego što je bila ranije, kaže Slavica Popović. Ipak, najveći problem nastaje kada djeca odrastu i izađu iz sistema školovanja, jer tada podrška i djeci i roditeljima gotovo potpuno izostaje.
“Preostaje nam jedino da dijete na nekoliko sati u toku dana smjestimo u neki od dnevnih centara koji postoje u Gradu Banja Luka, a njihovi kapaciteti svakako nisu dovoljni. Porodice su tada maltene prepuštene same sebi, roditelji su već iscrpljeni od dugogodišnje brige i njege djeteta, ako su i zaposleni, moraju da napuštaju posao i često nemaju dovoljno resursa i mogućnosti da pruže odrasloj djeci sa autizmom svu dalju potrebnu podršku i brigu”, kazala je Slavica.
Zbog toga su, zaključuje ona, inicijative poput ove banjalučkih planinara još značajnije.