Nalazimo se iza najveće sportske dvorane u Banjaluci, kod velikog
kontejnera prepunog konzervi i plastičnih flaša od koncerta koji je tu održan
prethodnu veče. Dejan završava doručak „s nogu“ i prihvata se posla. Ne gubi
vrijeme. Tokom cijelog razgovora vadi flaše iz kontejnera, istresa preostali
sadržaj iz njih, ispušta vazduh i stavlja ih u vreće. Pored nas je parkiran njegov
bicikl, na kojem svakodnevno krstari banjalučkim ulicama, obilazeći kontejnere
i prevozeći sakupljenu ambalažu do kompanija koje je otkupljuju.
Objašnjava mi da iz svake flaše treba ispustiti vazduh i ponovo je zatvoriti
da bi ona zauzela što manje mjesta u kontejneru ili kod ljudi koji sakupljaju
reciklažni otpad. „Tako počinje kampanja, osnovnim stvarima. Ako neko želi da
osvijesti ljude da pomažu, treba da nauče osnovno“, kaže ovaj 46-godišnjak,
koji već u prvih par minuta razgovora razbija sve predrasude koje većina nas
ima o ljudima koji sakupljaju sekundarne sirovine. Odaje utisak obrazovanog i informisanog
čovjeka.
Iz daljeg razgovora saznajem da je srednju elektrotehničku
školu započeo u Banjaluci, a završio u Podgorici, gdje je zatim završio i višu računarsku školu, što potvrđuje moj prvi dojam
da pred sobom imam zanimljivog sagovornika.
Dejan je godinama živio na relaciji Podgorica-Banjaluka, radeći u
firmama koje su prodavale računare ili se bavile razvojem softvera, kao
programer i serviser računara. Kada je, prije nekoliko godina, ostao bez posla
i više nije mogao naći posao u struci, počeo je da se bavi sakupljanjem reciklažnog
otpada. Prva stvar koju je našao
i prodao bio je stari bojler.
„Nisam znao, nisam bio naučen. Čovjek ako nije naučen na nešto, on
će sjediti i umrijeće od gladi, zato što ne zna, zato što nije naučen. A uvijek
postoji opcija“, kaže Dejan, govoreći o sebi, a zapravo šaljući snažnu poruku
svima nama.
Njegova „poslovna filozofija“ zapravo je ključ svakog uspješnog biznisa.
„Radim samo poslove koje niko drugi ne radi“, kaže Dejan, sumirajući suštinu bilo
kojeg popularnog priručnika o preduzetništvu.
Novac koji zaradi od plastičnih flaša jedini mu je prihod. Od toga se,
kaže, ne može se živjeti, ali mu je dovoljno „za džeparac“. U Banjaluci živi
sam, u kući koju je naslijedio od roditelja, hrani se u javnoj kuhinji Crvenog
krsta, a ponekad mu pomognu i sestre.
Uprkos malim primanjima, Dejan je uspio uštediti dovoljno novca za polog u banku, na
osnovu čega je dobio kreditnu karticu. To mu omogućava da kupuje na rate, ali i da, kako kaže,
“čuva pare od samog sebe”.
“Svaki čovjek koji želi sebi da prizna kakav je mora to da
shvati, da moraš od samog sebe da čuvaš svoje pare”, kaže moj sagovornik, opet jednom rečenicom pogađajući pravo u samu srž savremenog potrošačkog društva.
Govoreći uopšteno o reciklaži, Dejan kaže da se i tu, kao i u
svemu, sve vrti oko novca. I tu je najveće poslove preuzela „mafija“, koja ima
monopol nad svime što je profitabilno.
„To je problem današnjeg vremena, šta god da se radi, ljudi to
pretvore u biznis i onda to ode na profit. Čim je u pitanju profit, znači da krajnji
cilj nije važan, da je važan samo profit.“
Na moje pitanje koliko ljudi u Banjaluci razdvajaju otpad, Dejan odgovara još jednom preciznom dijagnozom današnjeg društva: “Problem je što je čovjek neodvojiv od koristi. Ako
ne vidimo ličnu korist u nečemu, mi to nećemo raditi.”
U istom kontekstu, htio je, kaže, da mi pokaže
kontejnere ispred studentskog doma. “Ovo je stanje svijesti studenata“, kaže Dejan, pokazujući mi fotografije na kojima je otpad razbacan svuda oko kontejnera, a oni namijenjeni za reciklažu pretrpani su miješanim otpadom.
“Iz tih kontejnera se može vidjeti naša budućnost.
To su mladi ljudi koji će sutra odlučivati o našem životu, a način na koji oni
danas ostavljaju svoj otpad pokazuje kakva nas budućnost očekuje sa takvim
mladim ljudima.”
Nastavljamo razgovarati o klimatskim ciklusima, solarnim
olujama, robotima koji će, kako kaže, u budućnosti preuzeti njegov posao, energiji dobijenoj iz obnovljivih izvora i drugim temama, o
kojima moj sagovornik zna daleko više od mene.