Vladan Vukliš, istoričar iz Banjaluke, završio je analitički pregled nove baze podataka stradalih pripadnika NOV/PO i saradnika NOP iz užeg urbanog područja Banjaluke prema današnjim katastarskim granicama. Dok čeka objavu tek napisanog članka, za sada je za javnost izdvojio nekoliko ključnih zaključaka:
“Osnovano možemo pretpostaviti da je ukupna teritorija Grada Banjaluke u Drugom svjetskom ratu pretrpjela bar 5.700 ratnih žrtava, od čega oko 2.200 iz najužeg urbanog područja. Taj uži gradski atar takođe je dao i preko hiljadu boraca NOV i saradnika pokreta. Na osnovu više vrsta izvora i evidencija, ovim istraživanjem ustanovljena je baza podataka od 492 imena palih boraca NOV/PO i saradnika NOP. Od 447 onih kojima smo ustanovili Banjaluku kao mjesto boravka, 337 (75,4%) upisano je u najveću evidenciju, ratni cenzus SZS (Savezni zavod za statistiku) iz 1964. godine i revidiranu bazu MŽG (Muzej žrtava genocida), dok je ostalih 110 (24,6%) pronađeno u drugim izvorima, uglavnom u evidenciji lokalnog SUBNOR-a. Od 492 stradalih, Srba je 201 (40,9%), Muslimana 186 (37,8%), Hrvata 65 (13,2%) a ostalih 40 (8,1%). Ritam stradalih po nacionalnostima, iako ima jasan trend (ukoliko ne računamo prvu godinu), nema značajnije amplitude, pa Hrvati i Muslimani čine 45,8% stradalih u 1942. godini, što je drastično drugačije od istog procenta za čitavu Bosnu i Hercegovinu (8% prema evidenciji MŽG). Što se tiče identifikacije Muslimana, tokom istraživanja se pojavio problem neujednačenog nacionalnog izjašnjavanja u različitim evidencijama (četvrtina popisanih 1964. zavedena je pod drugim nacionalnim imenima), što ukazuje na mogućnost izvjesnih odstupanja ukoliko se postojeće evidencije podvrgnu reviziji.
Naša evidencija pokazuje da žene čine 9,8% kontingenta (njih 48). Za 480 (97,6%) stradalih poznata je godina rođenja, a njihov prosjek starosti početkom rata iznosio je 21 godinu. Za 190 (38,6%) znamo da su rođeni drugdje, ali im je Banjaluka upisano mjesto boravka prema jednoj od evidencija, pri čemu je razvidno da su Muslimani dominantni u domicilnoj grupi, među kojom čine nešto više od polovine upisanih. Od 492 stradalih, za 267 (54,3%) poznata je godina pristupanja partizanima, a za još 47 (9,6%) godina uključenja u pokret prije hapšenja u gradu ili izlaska na slobodnu teritoriju. Među prvih 267, daleko najviše njih, 129 (48,3%), stupaju u partizanske jedinice u 1941. godini. Ovim prvoborcima možemo dodati još 50 lica koja su kao aktivisti NOP do kraja godine ostala u gradu, a kasnije stradaju u borbi ili u internaciji. Dobijena evidencija, u kombinaciji sa imenima koja se ponavljaju u literaturi, ukazuje nam na činjenicu da je Banjaluka do kraja 1941. godine uputila „u šumu“ najmanje 200 ljudi, a da ih je bar stotinak tada ostalo u gradu u svojstvu aktivista KPJ–SKOJ, odnosno saradnika NOP. Od 492, za 487 (99%) poznata je godina stradanja. Najmanje boraca i saradnika pokreta palo je 1941. godine, 23 (3,7%), dok ih je najviše stradalo u 1942. godini, 144 (29,6%). To se da objasniti posebno teškim periodom na svim krajiškim frontovima: prvo, raskidom i ratom sa četnicima, drugo, pojačanom represijom od strane novih policijskih organa u Banjaluci (Zaštitno redarstvo UNS-e), i treće, neprijateljskom ofanzivom na Kozaru i pratećim operacijama do kraja godine. Od 459 (93,3%) palih za koje znamo ili pretpostavljamo mjesto stradanja, posebnu kategoriju čini 51 (9,3%) osoba koja je stradala u logorima i zatvorima NDH, a koja će se daljim istraživanjima – uzevši u obzir veći okvir logorisanog stanovništva – sasvim izvjesno povećavati”.