Prilikom nedavne posjete Rab Film Festivalu, neočekivano smo sreli banjalučku umjetnicu Anu Banjac. Još više nas je iznenadila vijest da Ana trenutno radi na Rabu kao pomoćna kuharica u renomiranom hrvatskom lancu hotela Valamar. Neobičan zaokret u karijeri naše sugrađanke nas je zaintrigirao, pa smo sa njom uradili intervju o ovoj hrabroj životnoj promjeni i o tome kako se snalazi u potpuno novom okruženju.
Ana Banjac, poznata i kao Jackie Ford, akademska je slikarka koja je svoju posljednju izložbu BROКE $ FAMOUS održala u Banskom dvoru u Banjaluci 2022. godine. Tada su njeni radovi opisani kao “spontano, nepretenciozno umjetničko iskustvo, oslobođeno potrebe da se svidi publici.” Sličnim riječima mogla bi se opisati i sama umjetnica – impulzivna, slobodna, iskrena, Ana radije bira život na marginama umjetničke scene, nego da se povinuje konvencijama i odrekne svoje autentičnosti.
“Banjaluka, ali i BiH, struka uopšte, nije prepoznala, niti postoji neka inicijatva da se organizuje neka veća izložba mojih radova, jer moja produkcija ne jenjava već godinama i imam preko 400 radova”, priča Ana, podsjećajući da je njena posljednja samostalna izložba održana prije dvije godine. “Scenu ne zanima ništa novo, progresivno i svježe, već kao da se drže nekih ‘sigurnih’, da ne kažem ‘bajatih’, poznatih estetika”, dodaje ona, konstatujući da je to “tužno”, ali da je ne dotiče previše, jer njeno stvaranje ne zavisi “ni od struke, ni od države”.
Ana je izabrala da bude underground umjetnica i taj vid djelovanja je, kako kaže, “spas u ovim mračnim vremenim devalvacije svih vrijednosti, kada je društvo na svim nivoima izmučeno i isprepadano”. U takvim okolnostima, važno joj je jedino da njeni bliski prijatelji i umjetnici cijene njen rad i trud, a posebno izdvaja podršku koju joj je pružio afirmisani bh. umjetnik Radenko Milak. “On je bio moj nezvanični stručni saradnik i velika podrška u JF produkciji. ‘Samo gas, Anči’, često bi komentarisao radove kojima ga zatrpam u nekim intervalima produkcije. Hvala, Milak, puno mi to znači, vjetar u leđa.”
Odluka za promjenom: Potrebni su strast i “muda”
Ipak, nakon godina provedenih u marketingu, na poslu koji je “plaćao račune”, ali joj nije donosio istinsko zadovoljstvo, Ana je osjetila potrebu za korjenitom promjenom.
Nakon odlaska iz firme u kojoj je radila dugo godina, Ana je bila u potrazi za poslom u Banjaluci. Međutim, uprkos bogatom iskustvu i na polju umjetnosti i u marketingu, nije joj pružena odgovarajuća prilika. “Nakon par neprijatnih iskustava i odbijenica, odlučila sam se za nešto drastičnije, veći rez – okušati se u sferi koju volim cijeli život sa strašću, a to je kuhanje i dislocirati se iz Banjaluke! Bingo! Strast plus ‘muda’”, priča Ana, dodajući da je iz ove perspektive zahvalna za odbijenice, jer bi drugačije ostala uskraćena za nevjerovatno iskustvo.
Iako bez formalnog iskustva u kulinarstvu, kuhanje je oduvijek bila njena skrivena strast. O tome, kaže, mogu posvjedočiti njeni najbliži prijatelji, kojima je znala praviti delicije i u tri sata iza ponoći. “Par ljudi koji me jako dobro poznaju bilo je uvjereno u moj uspjeh na ovom ‘sezonac kuvar projektu’, jer su jeli moje ‘teleće šnicle u gaćama’ ili sirnicu koju bih brzinski razvila u 3:00 na afteru u mojoj gajbi. Zahvalna sam za tu vrstu podrške, jer to mi je trebalo na početku”, priča Ana, koja se za posao kuharice u Hrvatskoj prijavila gotovo kao da kupuje loto tiket – bez velikih očekivanja, ali sa željom da iskuša sreću i nadom da će joj ta odluka promijeniti život.
“Kao sve u mom životu i ta odluka da se probam u kulinarstvu je bila spontana i intuitivna”, odgovara Ana na naše pitanje kako je akademska slikarka, sa dugogodišnjim iskustvom rada u marketingu, odlučila da napusti sve što je do tada izgradila i otisne se u nepozato. “Probati nešto novo, usuditi se, vjerovati sebi da je to moguće ili, kako moja mama kaže, ‘bućnuti se’ je zaista neophodno nekad u životu i, evo, isplatilo se. Nema odustajanja.”
Prvi izazovi: Mislila sam da ću da crknem!
Na pitanje kako se snašla u posve drugačijem okruženju hotelske kuhinje, Ana kaže da je na početku mislila da će da ”crkne od svega: fizičkog napora, klime, ljeta, adaptacije na posao, ljudi, smještaja”. Jedini spas joj je prvih dana bilo more: “To mi je baš trebalo, plivanje, plutanje i vitamin D”. “Najveći izazov mi je bila kondicija i ta fizička nespremnost – pedeset stepenica do posla i nazad još toliko, kretanje tokom posla u ogromnoj kuhinji i restoranu za oko 250 ljudi, tokom 8-11 radnih sati, pređem oko 15000 koraka”, priča naša sagovornica, izračunavši da svakodnevno pređe po 10 kilometara. “Nije mi bilo lako! Jedva sam, ali jesam! Sad sam kao pero, mogu i na maraton”, zaključuje kroz smijeh.
Sljedeći izazov je, kaže, bio sociološko-kulturološki: smještaj i dijeljenje prostora sa nepoznatim ljudima iz svih krajeva Balkana, ali i sa dalekih Filipina i iz Indije. “Na početku sam bila sama u sobi i nadala sam se da će tako ostati, ali nije. Onda dobijam cimija (cimerku, prim.aut.) Jelenu, mog cara iz Slavonskog Broda, koja zaspi čim nešto pojede, jer joj padne pritisak. Obožavam cimija, svilena, divna duša, a tu je i Ivana, jedna ozbiljna i mudra, najdivnija žena, i često moj “psiholog” u kući, jer smo mnogo pričale o svemu i svačemu – spas. Jako sam sretna što sam je srela u ovom životu”, priča Ana o nenadanim prijateljstvima koja je stekla za cijeli život .
“O svom iskustvu napisaću sitcom“
“Dnevna soba u smještaju je posebna priča i imam tu umjetničku ideju o ovom iskustvu na sezoni i to u formatu sitcom-a, scenarija imena ‘Sezonac’, sa svim likovima iz kuće – jer na sezonu ne dolaze ‘normalni’ ljudi. Osim finansija, tu su drugi razlozi i to mi je sociološki jako zanimljivo iskustvo”, otkriva Ana, ističući da je u novom okruženju testirala i sopstvenu odlučnost. “Važno iskustvo je i upoznavanje same sebe u socijalizaciji u zadatim okvirima. Moja prednost u ovom slučaju je što sam došla psihički spremna, pa su svi izazovi riješeni i nisu me puno omeli u krajnjem cilju – početi novu karijeru od nule, a pri tom izdržati mentalno i fizički, smršati i možda nešto zaraditi.”
“Ovdje sam prijavljena i zdravstveno osigurana, što nije bio slučaj u mojoj državi“
Novo iskustvo promijenilo je njen pogled na karijeru i život. Pred njom su sada konkretne prilike i velike mogućnosti, a sve zahvaljujući sopstvenom trudu i radu. “To me čini ponosnom na samu sebe – i nije to samo iz nekih ambicioznih, karijernih, materijalnih ili ne znam kojih razloga, već što sam izašla iz zone komfora i prevazišla samu sebe. Neprocjenjivo, zaista”, kaže Ana, ističući da je na sadašnjem poslu prijavljena i zdravstveno osigurana, ”što nisam bila gotovo nikad u svojoj državi”.
Rab je ostrvo sreće
Rab je, kaže, odabrala sasvim slučajno. Valamar, lanac hotela za koji radi, ima više objekata na hrvatskoj obali, a listajući Instagram tog dana, iskočio joj je baš taj oglas za posao. “Za minutu sam se prijavila, iako bez previše traženog iskustva. Prošlo je mjesec dana, mislila sam da od tog neće biti ništa i zaboravila na to – do dana kad me je nazvao šef Toni da pita: Je l’ želite raditi u kuhinji? Najbolji poziv 2024., definitivno”, prisjeća se naša sagovornica.
“Rab je, kažu, ‘happy island’, i jeste to za mene – toliko sam dobrih ljudi upoznala, napravila neke konekcije koje će trajati, ismijala se, isplivala, smršala, savladala posao, dobila najbolji nadimak ikad od mog dragog prijatelja Paola, koji me zove Lučki – što znači radnik, ali i banjalučki – jer kad bi se on proderao u kuhinji kad ja nešto radim – u goloj sam vodi, jer je 657 stepeni – i bodrio me sa ‘ajmo, Lučki, bravo, Lučki’, ja bih crkla od smijeha, ali i sa lakoćom uradila to što trebam”, dočarava naša sagovornica kroz smijeh atmosferu iz hotelske kuhinje.
Svoj umjetnički identitet i svoju kreativnost njeguje i na novom poslu. “Veza između svih mojih dosadašnjih poslova i moje umjetnosti je neraskidiva. Prosto, to se ne može odvojiti jedno od drugog – čim se vratim kući ulazim u studio i krećem sa produkcijom novih radova, ne znam šta ću prije! Na ostrvu bilježi svakodnevne situacije i zanimljive ljude koje je upoznala: “Ovih dana dok sam još na Rabu, imam photo session sa Lori, mojom najboljom prijateljicom iz kuhinje, koja inače trenira kick box. To malo slatko biće ima tako dobru i ludu energiju da moram da je slikam!” Život na ostrvu će ostaviti trag na svakom njenom sljedećem djelu, kaže ona. “Ni ja više nisam ista nakon ovog iskustva. To će se integrisati na sljedećoj Jackie Ford art seriji, pa i ja jedva čekam da vidim šta će se dešavati u studiju ove jeseni i zime”, najavljuje Ana svoje nove umjetničke projekte inspirisane iskustvom na Rabu.
Pitamo je koji savjet bi dala ljudima koji se možda i sami bore sa idejom da naprave velike promjene u karijeri ili životu. “Karijerni savjet, primjenjiv i u životu uopšte, možda brutalan, ali od srca: Nema odustajanja i predaje! Potrebna su muda, plus da sebi kažete znate reći ‘ne seri’. Fokusirajte se na ono što želite. Moguća otežavajuća okolnost je strah, najveći neprijatelj svih nas. Ono što svakako morate učinite jeste odjeb nekih ljudi iz svog života. Kad sve nabrojano riješite, biće vam divno! Obećavam.”
Jedna sezona je gotova, kuda dalje, pitamo našu umjetnicu na kraju razgovora. “Umjetnost nikad ne napuštam, niti ovaj put. Čak jedan od razloga zašto sam se odlučila na ovaj poduhvat je da bih svoju umjetnost razvijala još dalje! Marketing – to bih da napustim zauvijek, pogotovo taj neki lokalni mainstream pristup koje se u BiH njeguje, za te neke bogate i polupismene klijente, vlasnike posla, privatnike, koji misle da se novcem i poltronima može sve – a to kažem s punim pravom, jer iskustvo iza mene je najbolji dokaz. Dosta je bilo, lekcija naučena, idem dalje.” Što se tiče karijere u kulinarstvu, otkriva nam da se prijavila za posao u novom luksuznom resortu koji njen sadašnji poslodavac gradi na Rabu. “Moja karijera kuharice tek počinje. Jedan od razloga je šef Toni, koji je opravdao sva moja ocčkivanja i vratio vjeru u hospitality industriju. Ne znam šta život nosi. Vidjećemo. Daleko je juni 2025., ali ja to želim – javim vam.”