U školama, mjestima koja bi trebalo da budu svjetionici znanja, poštenja i pravde, dešavaju se i mnoge nepravde (svako će ih, već prema svom iskustvu, prepoznati) koje izazvaju opravdano ogorčenje i bunt roditelja i učenika.
Učenici imaju pravo i dužnost, kao i mi odrasli, da prepoznaju i osude nepravdu, bilo da se ona dešava u učionici, hodniku škole, ili na najvišim nivoima društva. Na časovima književnosti susreću se sa djelima velikih pisaca koji su, kroz humor, satiru, ili otvorenu kritiku, razotkrivali devijantnosti društva. Komedije „Revizor'“ N. V. Gogolja i „Sumnjivo lice“ B. Nušića, koje učenici čitaju već u prvom razredu srednje škole, jasno pokazuju izopačenost birokratije, zloupotrebu položaja, kao i trulež sistema utemeljenog na mitu i korupciji.
U tom kontekstu, moji učenici su u školskom eseju dobili zadatak da kritički promisle i odgovore na (nažalost, retoričko) pitanje: Da li su mito i korupcija naša svakodnevica?
Odgovor petnaestogodišnje učenice, koji ću ovdje navesti, samo je jedan od mnogih sličnih i vraća nadu da kritičko mišljenje u školi nije ugašeno.
Da li su mito i korupcija naša svakodnevica?
Moram priznati da mito i korupcija jesu postali dio naše svakodnevice. Gdje god da se okrenemo, čujemo za nekoga ko je nešto ”sredio preko veze” ili ”ubrzao postupak”.
To me iskreno rastužuje, jer uništava sistem i pravdu. Ljudi koji pošteno rade često su zanemareni, dok oni sa novcem napreduju. Najtužnije je što se mnogi više i ne bune, jer su navikli na to.
Ipak, vjerujem da se svijet može promijeniti, ako svako krene od sebe. Trebalo bi da odbijemo da budemo učesnici u korupciji i davanju mita. Promjene ne dolaze preko noći, ali mislim da bi svaka mala pobuna dovela do boljeg stanja u našem društvu. Ako stvarno želimo bolje društvo, moramo učiti mlađe da ne rade to isto. Osjećam razočaranje kada vidim da ljudi ostaju bez posla, porodica, i mnogih drugih za život bitnih stvari, zbog korupcije.
Voljela bih da se znanje i trud više cijene. Svi treba da damo svoj maksimum i pokušamo popraviti ovaj svijet. Takva nada nikad ne bi smjela da nestane.
Nadam se da će ove jednostavne riječi, pisane iz dječije duše i čiste savjesti, bar djelimično uticati na savjest svih koji rade u školi, a koji su na bilo koji način poslali pogrešnu poruku da istinski trud, znanje i zalaganje u školi nisu važni.
Ja ću se, u svoje ime, i u ime svih časnih kolega, koje sa ljubavlju i poštenjem rade sa mladima, izviniti što smo dozvolili da izgube povjerenje u školu.
Izvinite što ste dio društva u kojem se ne cijene vaš rad, trud, talenat, niti vaše mišljenje! Žao mi je, djeco.
Ali vjerujem u vas! Jer vas čujem kako mislite, čitam o čemu pišete. Vi ćete biti bolji, pametniji i stvoriti pravednije društvo!
Violeta Gluvačević, prof.