Uzmimo za primjer Starčevicu, najveće naselje u RS. Koliko je u njemu moguće kvalitetno odrastanje i ispunjen društveni život? I najbitnije, koliko taj život uopšte zavisi od ljudi koji ga žive, a koliko od niza drugih “faktora”?
Govoreći o ovom naselju kao reprezentativnom, možemo da posmatramo cjelokupan život Banjaluke i uopšte RS, jer život u Banjaluci, ako nije bolji sigurno nije ni gori u cijeloj RS, misleći na kvalitet života mjeren socio-ekonomskim pokazateljima, ali i na ono što se dešava u duhovnim, kulturnim, sportskim i svim drugim sferama.
O čemu zapravo govorim? Naselje sa preko 30 hiljada stanovnika već dugi niz godina nema apsolutno nikakav teren za bilo koji sport, kulturni dom sa pozornicom, niti bilo šta drugo što bi se moglo nazvati primamljivim za omladinu i djecu, a da je pozitivno. Tu dolazimo do momenta kad istoj toj omladini, usljed nedostatka novca, a viška slobodnog vremena i neimanja prostora niti sadržaja kako bi ga potrošili, postaju primamljive druge “zanimacije” (droga, kriminalne radnje, devijantno ponašanje itd). U prilog ovome ide i činjenica da su lokane vlasti u Estoniji, Finskoj, Danskoj itd. još prije deset godina prepoznale strategiju za borbu protiv ovih neželjenih posljedica. Naime, oni su kroz brdo analiza shvatili da bi društvo jeftinije koštalo da preventivno djeluje kroz projekte izgradnje struktura za “krađu” slobodnog vremena (neformalno obrazovanje, sport, kulturna dešavanja itd.) i na taj način u velikoj mjeri onemogući širenje destruktivnosti i apatije, koje za posljedicu imaju velike društvene bolesti kao što su narkomanija, kriminal, prostitucija itd.
Da rezimiram, strategija ljudi koji već dugo vremena raspolažu našim novcima iz budžeta je, blago rečeno, promašena. Razlozi? Ulaganja u omladinski život ovoga grada, koji je nekada nosio epitet grada mladosti, su izuzetno nestručno planirana i sprovođena, namjerno ili nenamjerno.
Ako pričamo o perspektivi profesionalnog sporta u ovom gradu, predviđanja su jako loša, što je opravdano postojećim stanjem koje je takođe loše. Sav problem nije u tome, jer se to donekle može opravdati globalizacijom sporta, ali šta je sa amaterskim sportom, koji je po podacima UNDP-a, najefikasnije sredstvo za preventivno djelovanje u borbi protiv društvenih poremećaja kod osoba između 15 i 30 godina? Ako navodimo neke konkretne primjere kako bismo pokazali koliko je situacija apsurdna, onda treba navesti cijene projekata koji su često bili predmet čuđenja i snebivanja građana ovoga grada, a koji su slavno propali, i uporediti ih sa cijenama nekih “sitnih” ulaganja koja su potrebna da bi se riješio problem slobodnih aktivnosti velikog broja omladinaca ovoga grada (vanjski tereni, kancelarije za udruženja, akcije). Problem njihovog slobodnog vremena posljedica je nezaposlenosti i neimaštine, a rješavanja ovog problema lokalne vlasti često prebacuju na teret državnih vlasti i njihovih strategija.
Ako se pomirimo sa činjeničnim stanjem da jedan omladinac/ka nakon završenog obrazovanja nema posao u struci, a ni van struke, očekuje se bar da ima mogućnost da svoje slobodno vrijeme troši na koristan način, a da to nije ovisnost o “facebook”-u, besciljno lutanje ulicama, isprazno gubljenje vremena koje podrazumijeva neaktivnost i duha i tijela. Prema tome, imamo puno pravo da se zapitamo o ličnoj budućnosti i budućnosti onih koje ćemo donositi na ovaj svijet, predodređenih da žive u ovom gradu i u ovom vremenu. Na nama je valjda zadatak da se borimo da i sebi i njima obezbijedimo što bolje i kvalitetnije uslove za život, koliko je to u našoj moći. Moramo konačno da shvatimo da imamo mnogo veću moć odlučivanja i da počnemo da koristimo taj svoj udio u donošenju odluka.
Opet se sva priča svodi na spregu “vlasti-povlašteni”. Povlašteni se ne bune jer su sretni, a drugi misle da ništa ne mogu promijeniti, pa se zato ne bune. Prilikom razgovora sa ovima drugima, stičem utisak kako su zaista u pravu i kako su im argumenti uvjerljivi. Međutim, trudim se biti što realniji i stvari sagledati onakvima kakve zaista jesu, pritom ne želeći da se priklonim bilo kojoj struju ili strani, zato i polazim od ličnog okruženja i konkretnih primjera . Pokušavam da razumijem one koje javnost uporno osuđuje i opisuje kao propalice, kriminalce, narkomane, ološ, besposličare, jer je zaista porazno kako se svi nivoi vlasti “ograđuju” od svega i ne žele da prihvate odgovornost za probleme koji su ustvari samo posljedica propusta koje su oni sami napravili nestručnim vođenjem raznih “strategija” i nepreventivnim djelovanjem na populaciju o kojoj govorim. Često usljed pokušaja da se opravdaju situacije nastale propustima odgovornih institucija, na meti se nađu navijačke grupe, nesvakidašnja udruženja itd. Tako ljudi sa mnogo predrasuda traže način da opravdaju lične greške.
Uprkos tome, ili upravo zato, na nama je da radimo na buđenju svijesti građana, jer ako ljudi prepoznaju šansu u ličnoj nadogradnji, unapređenju porodice, lokalne zajednice itd., mislim da možemo promijeniti dosadašnju praksu monotonog, apatičnog i nezainteresovanog čovjeka. A onda tako probuđeni, možemo se uključiti i u rješavanje ostalih problema, jer, kako kažu, politika je ozbiljna koliko i oni koje ta politika treba da vodi. Možda izbor i ponuda na političkoj sceni i nije neka, ali ono najbitnije je da shvatimo koliko mi možemo kroz razne mehanizme da ih pritisnemo i tako doprinesemo da vlast bude u službi onih koji je postavljaju, a ne obrnuto!
VEZANI TEKSTOVI :SNSD izgubio najveću mjesnu zajednicu u RS