Banjalučanin Aco Nikolić među prvima u BiH izrađuje vrhunske gitare koje plijene kvalitetom

Banjalučanin Aleksandar Aco Nikolić svestran je, radan i preduzatan čovjek. Bavi se svojim privatnim biznisom, ali još od malih nogu u njega se utkala ljubav prema muzici i gitari. Sviranje, umjetnost, a u tinejdžerskim danima rokenrol toliko su ga okupirali da se kao mladić zainteresovao i za izradu električnih gitara. Svoju prvu gitaru izmajstorisao je davne 1991. godine i, kako tvrdi Aleksandar, tada je bio prvi u Banja Luci i okolini koji se bavio tim poslom. Interesantno je napomenuti da ni tada, a ni danas, on ne koristi nikakve mašine i strugove, poput CNC-a, već isključivo sve radi ručno, sa stolarskim alatom koji ne koristi nikakvu energiju osim one koju proizvodi čovjek. Zato su njegove gitare sto odsto hand make, to jeste ručna izrada, a samim tim su jako kvalitetne i za džep prihvatljive samo onima koji znaju šta je pravi instrument.

Novinar Buka magazina bio je u posjeti našega sugrađanina Ace Nikolića i popričao sa njim o njegovim počecima sviranja, nekadašnjoj banjalučkoj rokenrol sceni i, naravno, pravljenju električnih gitara.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

“Svoju prvu gitaru dobio sam na poklon kada sam krenuo u osnovnu školu. Majka mi je kupila gitaru Melodija Mengeš C-108 u zagrebačkoj Muzičkoj nakladi, koja se nalazila u Gospodskoj ulici. Ovu gitaru imam i dan danas. Moj prvi instruktor gitare bio je Dado Savanović koji je danas akademski muzičar i profesor. U početku sam učio klasiku, ali ubrzo sam otkrio rokenrol i bluz, pa sam se okrenuo na tu stranu svirke. Naravno prvi bendovi koje sam slušao i skidao bili su Azra, EKV i slični bendovi koji su bili aktuelni u to vrijeme. Od stranih slušali smo Cepeline, Dorse, Parple i žanrovski tu vrstu bendova. Tada, osamdesetih godina, klinci su mnogo više slušali i svirali rokenrol nego danas”, rekao je Aco na početku razgovora.

Govoreći o banjalučkoj muzičkoj sceni Nikolić je kazao da je prijeratna ovdašnja muzička scena imala mnogo odličnih autorskih bendova.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

“Tamo negdje sredinom i krajem osamdesetih muzičari su se okupljali u kafiću Heavy See u Boriku. Taj kafić je poslije promjenio naziv u Aqua, a nakon toga se zvao Kastra, gdje su se kasnije održavali koncerti raznih domaćih i regionalnih bendova. Tu se, dakle, okupljala ta neka mlađa generacija muzičara i odatle je krenulo druženje i stvaranje bendova. Ja sam tada svirao u bendu Hektik koji je zvučao jako dobro i obećavajuće. U tom bendu svirao je i Dalibor Mrša koji se danas bavi advokaturom. On i dan danas svira i osnivač je banjalučkog benda Subvezija. U Hektiku je svirao i Vedran Bekrić koji je danas akademski muzičar, a za bubnjevim bio je Davor Loš. Kasnije sam se pridružio bendu Glorija gdje sam svirao kratko, a u taj bend me doveo gitarista Željko Kasapović”, kazao je sagovornik.

U isto vrijeme postojala je i ona starija garda bendova poput Basdansa, grupe Radio, Svileni, Dinara i sličnih grupa koje su ostavile svoj muzički trag na banjalučkoj sceni.

“Ja pripadam toj generaciji koji smo počinjali svirke krajem osamdesetih. Svirali su bendovi Hektik, Glorija, Dahau, Dred, Kristijan, Petrogradski ludi đak i da ne nabrajam. Ti bendovi su oformili neku novu rock scenu koja je postala vidljiva negdje oko 1989. godine. Bila je to baš jaka scena i sviralo se svaki vikend na mjestima poput kluba Sebastijan, diskoteke Music Hall, KSET-a i još nekih mjesta. Tu je vladala odlična atmosfera, muzičari i bendovi su sarađivali, pomagali smo jedni drugima, ulijetali smo jedni drugima kao ispomoć kada neko ne može da svira, vladala je odlična rock atmosfera. U to vrijeme nije bilo privatnih vježbaonica, kao danas, koje se zakupljuju na sat. Snalazili smo se svako na svoj način. Vježbali smo po podrumima i prostorijama u kojima su nam dozoljavali roditelji i komšije da sviramo, jer ipak nije ni malo jednostavno trpiti lupu bubnjeva i glasne zvukove koji dopiru iz pojačala”, pojasnio je muzičar.

On je dodao da u to vrijeme nije bilo ni ovoliki broj prodavnica muzičke opreme, te da se i oko instrumenata i ozvučenja snalazio kako je ko bio u mogućnosti.

“Ja lično i nisam bio u problemu da nabavim opremu ali većina mojih kolega jeste. Sviralo se na svakakvim gitarama i pojačalima. Svirali smo većinom autorsku muziku, mada se na svirkama mogla naći i pokoja obrada. U to vrijeme je i bilo normalno da se svira svoja muzika i pjevaju svoje pjesme. Tada su i u regionu počinjali da sviraju bendovi koji su danas jako popularni, tako da su to bila jako dobra i inspirativna vremena za muzičare i muziku. Ja tvrdim da bi i naša banjalučka rock scena postala vrhunska da nije izbio nesretni rat”, istakao je sagovornik.

Nakon rata, kako tvrdi Aco, muzičari njegove generacije su pokušali da koliko toliko obnove tu scenu, ali ih je u mnogome sprečavalo to što su se mnogi okrenuli nekim drugim poslovima i egzistenciji.

“Ipak, mogu reći da se sada u zadnjih pet-šest godina dešava da su se i ljudi iz moje generacije pomalo pokrenuli koliko toliko uspješne bendove. Tu je naprijmjer Dado Mrša sa svojom Subverzijom, a evo i ja sam pokrenuo svoj Antibend sa kojim snimam pjesme i kačim video klipove na YouTube-u. Taj Antibend je nekakav nastavak moga bavljenja muzikom i tu na neki način pokušavam da ostvarim i taj svoj dječački san. U međuvremnu sam sa Antibendom snimio album Sloboda PK. Muziku stvaram uglavnom ja, a tekstovi pjesama su pisani tako da imaju suprotno značenje od onog o čemu na prvi pogled pjevamo. Bend smo pokrenuli Vojislav Kopanja i ja, a pridružili su nam se pjevač Miroslav Miki Nikolić, basista Milovan Mića Gaćeša i legendarni perkusionista Aleksandar Čorbić Čorba. Ipak, moram da kažem da sviram isključivo za svoj ćejf i da me ne zanima profesionalna karijera, dok se moje kolege uporedo sa Antibendom bave profesionalno muzikom i sviraju po lokalima širom regiona”, objasnio je Aco.

U godinama koje su bile pogubne za banjalučku rock scenu, a to su ratne godine kada su počele razne restrikcije pa tako i nestašice električne energije, Aleksandar je došao na ideju da napravi svoju prvu gitaru.

“Zamislite samo, u godinama kada je nestajalo električne energije ja sam počeo praviti električnu gitaru. Bila su to vremena kada je vladao i nesrećni policijski čas i kada smo oskudjevali u svemu. Ja, iskreno da kažem, i nisam imao ništa pametnije da radim nego da započnem svoj rad na električnoj gitari”, pojasnio je Aco.

Njegova prva gitara bila je završena 1991. godine i važno je istači da ju je uradio ručno, ali u pravom smislu te riječi.

“Za izradu gitare koristio sam samo svoje ruke i alat koji je isključivo manuelni. Nisam imao pomoć od nikoga, niko mi nije bio mentor u tom poslu i cijeli proces izrade zavisio je od moje vještine, znanja i volje. I svu dodatnu opremu sam ja izradio, od kobilice do pikapova. Zanimljivo je i to što, kada sam napravio tu gitaru, nisam je mogao dvadeset dana isprobati jer nije bilo struje”, prisjetio se Aleksandar.

Aco i dan danas ne koristi mašine poput CNC strojeva i cijeli proces izrade je kao u stara vremena kada električna energija i nije bila otkrivena.

“Od opreme koristim alat poput bušilice, dihtaricu koristim da svedem ravninu zavisno od konstrukcije instrumenta, a sve ostalo su alati poput noža, glijeta, čekića, sjekire, šarafcigera i ručne testere. Ja vodim računa o godu drveta, jer radi se o prirodnom materijalu i ono ne može da se sječe nekim laserima i alatima koji ne poštivaju samu strukturu drveta. Osnovna stvar je da drvo raste iz zemlje prema nebu, kao što svi znamo, i samim tim ono je pri dnu deblje što je jako važno kada biramo određene dijelove drveta za pravljenje određenog dijela gitare. Veoma je važno izabrati kvalitetnu drvenu dasku a da je isječena na pravilan način kako bi izrada instrumenta bila kvalitetna. Isto tako i lak je bitan da bi završnica izrade bila onakva kakva treba da bude i da bi zvuk gitare bio zadovoljavajući. Ja o svemu vodim jako računa zato moji instrumenti nisu ni malo jeftini. Do sada sam izradio tridesetak gitara i na njima sviraju mnogi muzičari širom regiona i svijeta. U mom vlasništvu ostale su samo tri gitare. Moje gitare, inače, nisu ispod 6000 maraka a neke sam prodao i preko deset hiljada. Ali oni koji prepoznaju vrhunsku kvalitetu instrumenta znaju da je to i realna cijena, jer slabo se ko od majstora gitare može pohvaliti da na tako predan način izrađuje svoje instrumente”, kazao je Aco na kraju razgovora.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije