Negdje nakon pete novogodišnje rakije, dok sa televizije ide kafanski miks Duška Kuliša, počinje priča. Preko puta mene sjedi moj dobri prijatelj Mirza. Uspješan, pametan, COO velike firme koja vrti ozbiljnu lovu. Pričamo, onako baš balkanski, o „AI transformaciji“. On usput objašnjava kako će vještačka inteligencija pojesti dobar dio poslova u firmi. I to ne poslove radnika u hali, već one u HR-u i menadžmentu, poslove ljudi koji su do jučer vjerovali da su sigurni jer „misle, a ne lome leđa“. Klimam glavom, smijem se, dobacujem pokoju masnu šalu koju ovdje nije pametno zapisivati. I onda, sasvim nenajavljeno, kroz glavu prođe misao. Ista ova scena se upravo sada dešava u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Skoplju. Svuda isto. Jedemo, pijemo, slušamo Duška Kuliša i ležerno razgovaramo o kraju svijeta kakvog poznajemo, a da toga nismo svjesni.
Ako postoji filozofija Balkana, onda je to filozofija normalizovane propasti. Kod nas se apokalipsa ne dočekuje sirenama, nego mezetom. Ne dolazi sa strahom, nego sa rečenicom: „Ma biće nešto, j*** mu mater.“ Egzistencijalisti su tvrdili da čovjek mora pogledati apsurd u oči da bi bio slobodan. Balkanski čovjek je otišao korak dalje. Pogledao je apsurd, slegnuo ramenima i natočio još jednu.
Svijet se, očigledno, preslaže. Granice ponovo mirišu na promjene, sile se ponašaju kao da su međunarodni ugovori fusnote, a lideri govore o državama kao o parcelama koje se mogu „uzeti“, „vratiti“ ili „zaštititi“. Na zapadu takve rečenice izazivaju paniku. Kod nas izazivaju još jednu turu pića. Jer Balkan zna jednu stvar koju Zapad tek uči: stalna kriza otupljuje strah. Kad si već generacijama na ivici, ivica prestaje da izgleda kao ponor, a počne ličiti na balkon.
U tom svjetlu, vijesti o američkom „preuzimanju“ Venecuele pod Trumpovom „novom Amerikom” zvuče gotovo banalno, kao neka loše režirana adaptacija filma koji smo gledali kasnih devedestih i ranih dvijehiljaditih. Retorika dobro poznata: malo „stabilnosti“, malo „slobode“, malo „nacionalnog interesa“. Isti rječnik iz Afganistana i Iraka, samo s novim grafičkim dizajnom, pojačanim Nvidijinim čipovima. Ako vam to zvuči poznato, to je zato što jeste. Istu retoriku smo slušali kada je Rusija objašnjavala zašto Ukrajina, zapravo, i nije baš Ukrajina. Razlika je samo u jeziku i vrsti narcisoidnog egomanijaka iza govornice.
U tim situacijama dolazi do izražaja jedna specifično balkanska vještina. Prepoznavanje obrasca bez ikakve iluzije da se na njega može uticati. To Zapad još nije savladao. Stoljeća stabilnosti njih su naučila da vjeruju narativima, dok su stoljeća haosa nas naučila da ih čitamo kao Top Shop reklame. Kad se Venecuela „spašava“, a Ukrajina „denacifikuje“, razlika nije moralna, više je tehničke prirode. Sve se svodi na to ko ima jaču vojsku i veći budžet da ide do kraja. A mi to komentarišemo kao sportski rezultat, ali bez osjećaja da smo mi ti na terenu.
U sav taj već narušeni svjetski pejzaž ulazi vještačka inteligencija. Poput savršenog činovnika bez savjesti. Kao sistem koji ne postavlja pitanja i ne osjeća nelagodu dok izvršava naredbe. Ako je dvadeseto stoljeće pokazalo kako zlo može biti banalno, dvadeset prvo ga je digitaliziralo. Vještačka inteligencija ne ruši svijet u kojem djeluje, ona ga čini bržim. Automatizuje nepravdu, dok loše namjere pretvara u efikasne procese. U tom smislu, najveći tehnološki napredak našeg vremena ne leži u kreaciji novog svjesnog bića, daleko smo mi od toga još uvijek, nego u eliminacija savjesti kod starih bića. A to je vrsta inovacije kojoj bi se Eichmann, da je živ, vjerovatno divio.
I tako, niko nije stvarno iznenađen. Sve se zna, sve se analizira, sve se komentariše. Balkanski čovjek će ti, uz cigaretu (sve češće IQOS) i rakiju, dati sasvim solidnu geopolitičku analizu i precizno objasniti zašto će „ovo sve otići u tri lijepe“. I onda će, bez ikakvog unutrašnjeg konflikta, nastaviti živjeti kao da je to vremenska prognoza za narednu sedmicu. Kod nas znanje rijetko vodi akciji, već ono služi kao dokaz da smo, kad se slegne sve, ipak bili u pravu.
Tu se negdje krije prava ironija. Svijet se fundemantalno mijenja, ali navika na nemoć pred tim promjenama ga vraća u poznate okvire, pa makar samo prividno. Moglo bi se reći da je to već neki vid Darvinovske adaptacije. Navika da se katastrofa racionalizuje, da se nemoć maskira humorom.
I tako se novogodišnja večer zahukta. Neko pojača muziku, Duško Kuliš zapjeva Halida i sva filozofija, geopolitika i apokalipsa nestadoše kao rukom odnesene. Ostade samo mamurluk i nova 2026. godina.
Nek je sretna. Trebat će nam.