Prema onome što se zaista dešava, ako govorimo iz jednog ugla
objektivnog komentarisanja ili iznošenja nekih subjektivnih stavova i
mišljenja, mislim da je brže razvijanje društvenih mreža nego što ih
prati društvena praksa i određeni oblik edukativne sposobnosti ili
prenošenja određenih informacija do konzumenata, rekao je u intervjuu za
Anadolu Agency (AA) Čedomir Novaković, klinički psiholog.
“Čitav
svijet je svjedok ubrzanog tehnološkog razvoja u svim granama, pa tako
pogotovo društvenim mrežama gdje su aspekti tehnološko-tehnički jako
uznapredovali. Nauka ide naprijed. Vrlo je bitno istaknuti dva osnovna
elementa. Jedan taj pozitivni, koliko je to korist za sve one osobe koje
na neki način su u kontaktu preko društvenih mreža ili sa društvenim
mrežama, ako gledamo sa aspekta edukativnosti, sa aspekta podizanja
svijesti, opšte kulture i pogotovo u informisanosti. Takva mogućnost
komunikacije u čitavom svijetu je gotovo dignut na najviši mogući nivo.
To ne znači da se neće još razvijati i da tu postoje još neke mogućnosti
koje će unaprijediti i ta tehnološka dostignuća. Ili će lakše doći do
konzumenata bez obzira na pol, uzrast ili bilo koju drugu kategoriju. To
su ti pozitivni aspekti”, navodi Novaković.
Vrlo je, kaže, diskutabilno ili je nešto što ako ga smatramo faktorom rizika, ko se služi društvenim mrežama.
“Da
li su svi konzumenti ravnopravni. Ja bi ih podijelio na dvije osnovne
kategorije. I to na kategoriju odraslih, tamo gdje je na neki način
završena nekakva intelektualna edukacija, da je tako nazovemo, odnosno
gdje inteligencija funkcioniše i nominalno i funkcionalno ili
prediktivno. I populaciju koja je još uvijek u fazi razvoja, mislim
prvenstveno, na mlade ljude u fazi razvoja gdje ne postoji mogućnost
pretpostavki, kao što je kod odraslih ljudi koji imaju neko iskustvo.
Sada je to problem koji društvene mreže imaju u svom opisu posla, tako
da kažem, da su što češće prisutne, da su prihvaćene, da se što veći
broj konzumenata služi njihovim uslugama i njihovim mogućnostima. Tu je
ta kritična granica gdje je počesto i prostor za jedan vid zloupotreba.
Ako se sjetimo pisanja medija kada su počele te društvene mreže, rekao
bih da je najrizičnija među njima bila ta TikTok mreža, gdje se
otprilike birala populacija manje opreznih ljudi, to su mladi ljudi sa
logikom da će se lakše prihvatiti i služiti tom mrežom”, naglašava
Novaković.
– Velika količina negativnih situacija proizvodi loše pojave u društvu –
Imamo
zato, kaže, i veliki broj raznih incidenata gdje su mladi ljudi po
prirodi svog postojanja, načina življenja manje oprezni, više radoznali,
a ne postoji mogućnost nekakvog intelektualnog pretpostavljanja ili
predviđanja posljedica i slučajeva da neko prihvatanje nekritičko ili
sugestibilno može da donese velike probleme.
“Ako pratimo ukupnu
situaciju u svijetu očito da je i porast kriminala, to su ti negativni
aspekti, određenih informacija i mogućnosti direktna posljedica koje
društvene mreže projektuju u eter. Odnosno situacije koje su dostupne u
različitim društvenim oblicima konzumentima, gdje svi konzumenti nisu ni
izgrađene ličnosti, ni osobe sa iskustvom, ni osobe sa kritičkim
osvrtom ili sa nekim oprezom. Dapače, često se dešava da su to osobe
koje su poprilično sklone riziku. Znamo iz iskustva da i u našoj kulturi
čak i sve ono što je na neki način zabranjeno ili malo rizično da je to
u neku ruku i privlačnije od onog standarda. To pogotovo za populaciju
mladih ljudi, gdje je energija daleko veća, a rizik i oprez daleko manji
nego kod odrasle populacije”, smatra Novaković.
Govorio je o tome
i jesu li društvene mreže više korisnije ili produžetak svađalačkog
prostora, mjesta na kojim se iznose negativnosti, eksplicitni sadržaji i
druge devijantne poruke.
“Ako gledamo sa aspekta mogućnosti, s
jedne strane, a s druge strane ako gledamo, nazovimo ih
marketinško-propagandne pretpostavke očekivati je da će svaka društvena
mreža u svom djelovanju nastojati da bude opšteprihvaćena i da ima što
veći broj pratilaca koje zanimaju njihovi sadržaji. Svijet je
crno-bijeli. Koliko je pozitivnih stvari, toliko je i negativnih. Sjećam
se nekih teorija. Od svih teorija koje sam pročitao i čuo Hajderova
teorija balansa je ponajadekvatnija. Gotovo da je naslonjena na prirodnu
raspodjelu – četiri su strane svijeta, dan i noć… Čovjek je postavio
teoriju balansa otprilike da koliko je i pozitivnih stvari u svijetu
toliko je i negativnih. To je neki zakon ravnoteže koji je vjerovatno
došao kao posljedica izučavanja svih oblasti, a ne samo psihologije ili
zakona fizike ili nekih drugih naučnih disciplina. Ako smo svjedoci da
je jako narastao negativni broj događaja, ako smo svjesni da je sve veći
broj društveno negativnih situacija, bilo da li su to situacije koje
proizvode ljudi ili situacije koje su posljedica neadekvatne
pretpostavke kako se jedna pozitivna stvar može okrenuti naglavačke pa
da bude apsolutno kontraproduktivna i da ima probleme te vrste”, ističe
Novaković.
Ako gledamo, kaže, sa aspekta prihvatanja društvenih
mreža ili prihvatanja popularnosti očekivati je da u svakom programu ili
u svakom projektovanju njihovog sadržaja ima i te namjere da to bude
prihvaćeno.
“Vjerovatno brojnost čini određenu popularnost. To je
jedna čisto kvantitativna kategorija koja se može dijagnosticirati kroz
određene komentare. Vrlo je bitno da je većina društvenih mreža i po
sadržajima više usmjerena na populaciju koja nema kritično mišljenje,
govorim o mladim ljudima, o osobama koje su na neki način u nekoj vrsti
socijalne ili društvene periferije, odnosno nemogućnosti rješavanja
raznih ličnih ili kolektivnih planova i ciljeva. Sve veći broj ljudi na
svijetu je zahvaćen jednom vrstom frustracije, jednom vrstom stresa ili
jednom vrstom tjeskobe. Ne postoji neki opipljivi ili neke argumentirane
pretpostavke da čovječanstvo ide naprijed baš u svim segmentima
pozitivno. Uvijek imamo određene hibridne ili određene negativizme koje u
nekim situacijama dominiraju nad pozitivnim”, naglašava Novaković.
Smatra
da smo svjedoci da i na našim prostorima sve češće ili sve češće imamo
negativne pojave koje su u prvom planu, a u drugom planu je ono što bi
trebalo biti.
“Ljudi imaju očekivanja. Kada govorimo o populaciji
sa ovih prostora, mi smo obrazovani ljudi, mi smo socijalizirani ljudi,
mi smo bili građani prvog reda koji su imali apsolutno mogućnosti da se
razvijaju, da planiraju svoje živote, čak i na duže, a onda se
odjedanput sve to strovalilo i onda se gotovo svedu mogućnosti na
minimum ili ih nema nikako. Kao što je situacija koju imamo. Svi vidimo
društveno kretanje, svi vidimo gdje su greške, svi očekujemo da će se
pojaviti neko ili nešto da pomogne u rješavanju da jedno društvo ili
najveći broj članova tog društva usmjeri u pravom smjeru. Nažalost, sve
je to manje izvodljivo sve je to teže uraditi. Jer, vrijeme je
kategorija koja može da pomaže, ali je vrijeme i kategorija koja može i
da odmaže”, ističe Novaković.
– Mladi ljudi treba da žive od svog rada –
Dao
je i svoje mišljenje o tome kako studenta ili srednjoškolca uputiti na
to da je bolje i važnije da stiče diplome, da se takmiči, a ne da teži
ka lažnom lagodnom životu koje predstavljaju takozvani influenseri i
druge osobe putem društvenih mreža.
“Svjedokom sam i učesnik svih
situacija koje su posljednjih dvadesetak i tridesetak godina, pa i duže
prisutne na ovim prostorima. U svim zemljama ili u svim sistemima vrlo
je teško uskladiti teoriju i praksu. I u bivšoj Jugoslaviji mi smo imali
jako razvijene teoretske modele, ali je u praksi to bilo potpuno
drugačije ili čak nedovoljno. Mladi ljudi su skloni da budu malo
sumnjičavi. Sve mlađe generacije su inteligentnije od onih prethodnih,
jer su im mogućnosti veće. Kada govorimo o društvenim mrežama, danas
putem interneta sve što nas zanima iz bilo koje oblasti na svijetu
možemo vrlo brzo i na vrlo jednostavan način da provjerimo da li imamo
prave informacije, da li se raspolaže podacima koje možemo da ugradimo u
neki svoj životni plan i kredo, kako god. Jedno je teorija, jedno je
priča. Narod kaže pričom se niko nije udavio”, kaže Novaković.
Ali, kada to treba prevesti u praksu, navodi, kada govorimo o mladim ljudima to je problem.
“Ako
se deset, petnaest godina ponavlja ista tema. Mladi odlaze. Mladi ljudi
su skloni da vještije od starijih generacija vide otprilike je li nešto
pravedno, je li nešto što obećava, govorim sa aspekta inteligencije,
neke procjene. Ako imate iz godine u godinu razočarenje u ono što
općenito, ne mora biti mlad čovjek, nego što ljudi očekuju, primjerice
uzmimo slučaj penzionera ili slučaj boraca, nezaposlenih koji su potpuno
od države zapostavljeni. A, tamo su hiljade mladih, sposobnih,
školovanih ljudi. Znači imamo jedan kapital koji je apsolutno sa aspekta
sadašnje prakse i politike potpuno zanemarljiv. Ne koristi se. Ako
dodamo tome da su mlađi ljudi i buntovniji, a praksa svjetska kaže da su
i inteligentniji jer su im mogućnosti daleko veće, normalno da će onda
tražiti šansu negdje drugdje. Ako traži šansu, godinu, pet godina, deset
godina ovdje i nema je, ne može biti toliko ograničen i glup da ne
pokuša nešto drugo, što ne mora da bude prikladno i usklađeno sa
društvenim očekivanjima”, stava je Novaković.
Možda od generacija koje dolaze, navodi, očekujemo da su oni po svom rođenju veliki patrioti.
“Ne
mora da bude tako. Od patriotizma živi samo određeni broj ljudi. Mladi
ljudi treba da žive od svog rada, od svoje sposobnosti i da stvaraju
višak, da tako kažemo, materijalne ili nekih roba koje mogu da koriste i
druge generacije. To je napredak. To je progres. Ovo vrćenje u krug
može samo da bude okidač da i oni koji nisu planirali da promjene mjesto
boravka i način života, ili da zloupotrijebi svoju sposobnost. Jer,
kako se registruju kriminalci, kako se registruje ili postaje društveno
negativna osoba, kako se postaje obiteljski i porodično negativna
ličnost. Nažalost, možda veliki broj ljudi koji su postali negativci su
godinama pokušavali biti pozitivni. I nisu uspjeli. I onda imate jednu
gotovo reaktivnu potrebu da, ako ne može normalno, ne može pošteno, može
možda na ovaj način”, poruka je Novakovića.
Cijeni da su apatija i beznađe koji su sve prisutniji veoma opasni za cjelokupno društvo.
“Zašto
je fraza ili izreka – nada posljednja umire prisutna u svim kulturama, u
svim zemljama svijeta. Jer, ako nema nade vrlo je teško živjeti sa
osjećajem otpisanosti ili sa osjećajem nemogućnosti. To je prostor koji
može da bude i koji je vrlo često prostor za zloupotrebe. Ako ne mogu
biti pozitivan, ne da mi ovo ili ono, ja ću izabrati da budem negativan.
U ljudskoj prirodi je potreba da je neko ili nešto. E, ako niste ni
neko ni nešto znači onda ste ništa. Ljudi se ne mire sa osjećajima – ja
sam nula. Onda će pokušati da svoju energiju i svoju nulu nekako
isprojektuju kroz minuse, neki tamo osjećaj, ali će nešto uraditi sa
sobom. Najgore je to stanje beznađa ili stanje apatije koje je jedna
vrsta prelazne bolesti”, navodi Novaković.
Svjedoci smo, kaže, da
možemo u svakom mjestu od sela, pa do velikih gradova vidjeti da su
ljudi na ulicama poprilično zabrinuti, nema više glasnog smijeha, nema
više šala, niko ne priča viceve.
“Niko nije sretan, jer je veći
broj onih koji su nesretni, koji su depresivni i nemaju šansu. Po logici
kako nekada stvari idu, nije to samo kod nas u BiH, nego i u velikom
broju drugih država ili društava ne može čovjek biti sretan među
nesretnima, ako ima imalo odgovornosti, ako ima imalo funkcije mozga. Mi
svi počesto ili sve češće gledamo i lijevo i desno i nastojimo da se ne
izdvajamo baš previše ako ne moramo. Međutim, kada dođe vrijeme ili
situacija da osobe koje ili se izdvajaju ili koje izbijaju u prvi plan
to rade vrlo tendenciozno i sa rentom. Vrlo je bitno rentno ponašanje
koje u svim krizama ima svoje opravdanje. Važno je preživjeti. Svjedoci
smo posebno oni koji imaju priliku da svaki dan čuju različita
mišljenja, mogu da vide koliko je život postao težak i naporan i koliko
je teško pomoći i sebi, a pogotovo pomoći drugima. Ako o nekom moralnom
kodeksu, ako govorimo o nekom ljudskom obziru gdje jedna osoba ne može
da ima sve i svašta, a da njegove prve komšije, prvi susjedi ili slično
nemaju ništa”, navodi Novaković.
– Otpori, posebno oko pametne osobe prouzrokuju individualne katastrofe –
Govorio
je o tome i je li rješenje svih problema, posebno mladih ljudi počiva
samo u porodici ili je potrebna i potpora obrazovnog sistema, države,
odnosno društva u cjelini.
“Porodica ili obitelj uvijek je bila
sredina koja podrazumijeva pozitivnu psihološku klimu. Šta god da radite
i čime god da se bavite, koliko god da je neki posao i odgovoran i
naporan i složen, veliki, odnosno najveći broj ljudi je nalazio
regeneraciju u porodici. U tom ambijentu gdje može da komunicira, može
da se odmara, može da planira i slično. Međutim, nekada se desi da imate
negativnu konstalaciju negativnih faktora kao što je to na ovim
prostorima, da smo izašli iz vrlo teškog i razornog rata, da se veliki
broj porodica raselio, raspao se. Još se nismo oporavili ni emocionalno
ni socijalno, a pogotovo ne ekonomski, a naišla je neka gotovo
neobjašnjiva bolest (pandemija COVID-a, op. a.) koja je dodatno
zakomplikovala život svim ljudima. Takva su tumačenja, takve su i nauke
ili nema čak nikakvog tumačenje. A, onda uz to imamo te lokalne
negativne epizode koje dodatno otežavaju i usložnjavaju život”, stava je
Novaković.
Mi smo, kaže, u fazi prolaska kroz sve te vremenske
periode i sve te nedaće i jako je teško opstati u funkciji, ili jako je
teško biti normalan.
“Uvijek je, pratim nekakva istraživanja
pametnih ljudi, teško biti dobra i pozitivna osoba. U situaciji kada
nemate gotovo ništa da možete iskoristiti za svoju dobrotu, da
izbalansirate svoj položaj koji će biti prihvatljiv široj društvenoj
zajednici, a pogotovo prihvatljiv vlastitoj obitelji ili samom sebi.
Imate sumnju, imate pad svih vrijednosti. Ako tome dodamo još i da je
devijacija morala i društvenih normi potpuno suprotna od onoga što smo
mi pedeset godina prakticirali i kako smo odgajani i kako smo školovani
odjedanput imate to potpuno naopako. I dolaze situacije ili se
postavljaju norme koje uvode nekakav novi poredak, koji je za veliki
broj ljudi koji nisu pripremljeni za traj poredak apsolutno stran i neće
ga prihvatiti. Svako društvo ima zakone, neovisno jesu li oni moralni
ili su državni, kakvi su. Ali je u velikom broju sredina prihvatanje
jednog zakona ili ponašanje po unaprijed propisanim pravilima sve više
ima otpora. Mi imamo izvrsno zakonodavstvo, to je ona teorija. Ali,
hajde da vidimo da li u praksi ta teorija donosi rezultate kako su
autori, odnosno kako je autor predvidio. Nema šanse”, cijeni Novaković.
Teško ćemo, u ovakvom društvu, navodi živjeti i u budućnosti ako ga ne budemo izgrađivali u boljem smjeru.
“Kako
bi rekli pjesnici, neka bude borba neprestana. Natrag nemamo kuda. To
je ona ja bih rekao hazarderska emocija, da prođem ovuda pa ako prođem
prošao sam. I kao društvo i kao pojedinac imate vrlo često situacije da
ljudi rizikuju. Rizik je uvijek bio jedan od motiva ili jedan od
pokretača napretka. Ali, ako su ti rizici učestali, ako iz jednog rizika
idete u još veći rizik e onda je to samoubojstvo. Da li je ono
individualno ili je kolektivno. Imamo i među nižim vrstama, pratimo
ponekada, da životinje idu u samoubojstvo iz neobjašnjivih razloga, kao
što je pomor kitova, delfina… A, ljudi imaju mogućnost planiranja
imaju mogućnost govora i opisa, ne rade instinktivno. I ako ima
instinkta nekada je dobro da se čovjek osloni na njega, a da
inteligenciju gurne u drugi plan. Ali, ako to baš gdje god krenete imate
problem ili rizik i ne možete baš onda imati visoko samopouzdanje.
Pogotovo trebam napomenuti, ako još imate otpore, koji su organizirani
oko vas, pa vam ne daju, a pametan ste čovjek, pametna ste osoba, imate
individualne katastrofe koje se završavaju suprotno od željenog. Vrlo
često suprotno od očekivanog. Pa onda imamo faktor iznenađenja ili šta
im bi ili šta mu bi, kako god se okrene. Pitanje koje je obično epilog.
Kasno je”, rekao je Novaković.