Podno Majevice, dok jutarnja magla obavija krovove, čuje se monoton huk vode i škripa kamena. Vodenica Anđelka Delića, jednog od posljednjih vodeničara ovog kraja sagrađena je, na rječici Janji, prije dva i po vijeka.
Vreća kukuruza odložena pored kamena. Ruke navikle na težinu, svakoga jutra pokreću točak, otvaraju branu i puštaju da voda udari u kolo, a miris svježeg brašna ispuni prostor.
Anđelko, u svojoj sedmoj deceniji, priča za BUKU o vremenu kada je na ovom području bilo nekoliko vodenica.
„Tokom Osmanske carevine, 1756. godine, ovo područje pogodila je kuga, pa je selo ostalo gotovo potpuno pusto. Sultan je tada naredio da se naseli i tada je moj daleki predak Gavro došao ovdje sa begom, koji mu je dao dozvolu da podigne pet-šest vodenica od Priboja do Mezgraja. Vodenice su se sa generacije na generaciju pravile, širile i obnavljale, sve dok ih 1914. godine rijeka Janja nije odnijela. Ja sam 2009. godine otišao u Muzej u Bijeljini da pronađem staru lokaciju na osmanskim i austrougarskim kartama i tako sam na mjestu gdje je i bila nekada, započeo gradnju, tačnije obnovu vodenice. Inače, nekada je na ovom području, duž rječice Janje pa i okolo, bilo mnogo vodenica. Samo u selu nas ovdje je biolo desetak. Danas sam ostao samo ja”, priča nam Anđelko.
Vodenica kao srce sela
Nekada su vodenice bile mnogo više od mjesta gdje se melje žito. One su bile “srce sela”. Ljudi su čekali svoj red, razmjenjivali priče, dogovarali poslove, mirili nesporazume. Vodeničar je bio i sudija, i savjetnik, i hroničar.
Vodenice su oduvijek bile okružene i velom tajanstvenosti. Njihova povezanost s vodom i prirodom stvorila je plodno tlo za brojne legende, praznovjerja i narodna vjerovanja. Izolovane na obalama rijeka, često daleko od naselja, postajale su mjesta gdje su se rađale neobične priče, od tajnih sastanaka mještana do mitskih bića koja noću plešu oko točka. Stalni žubor vode koja pokreće mlinove davao je dodatni misteriozni ton tim narodnim legendama.
“Ljudi i danas vjeruju u razne običaje i rituale povezane sa vodenicama. Skoro svake sedmice dolaze mi stariji mještani da im ukuvam čeketalom kolač, vjeruju da djeca tada lakše progovaraju. Neki bračni parovi koji žele djecu, traže i da prespavaju u vodenici, vjerujući da im to donosi sreću. Postoje i oni koji dolaze po vodu sa omaje, mjesta gdje mlaz udara u točak, navodno to pomaže zdravlju ali i nekakvim vjerovanjima za sreću u ljubavi. Jedna legenda kaže i da u noći punog mjeseca, ako stojite na obali Janje pored vodenice, možete vidjeti sjene starih vodenica kako plešu po vodi, dok se duhovi mlinara šale sa žuborom rijeke”, priča Anđelko za BUKU.
Vodenica je više od mjesta. To je čuvar tradicije, magije i ljudske mašte. Svako ko je posjeti, kaže nam Anđelko, osjeti dah prošlih vremena, a možda, ako dovoljno pažljivo sluša, može čuti i same priče koje rijeka Janja nosi od davnina.
„Kažu, ako kolo stane bez razloga ,sprema se nekakva nevolja“, prisjeća se Anđelko narodnog vjerovanja i dodaje-„A oko vodenice su, govorilo se, noću vile igrale kolo. Djeca su se bojala, a stari se krstili.“
Etnolozi beleže da je na prostoru BiH pedesetih godina prošlog vijeka radilo preko 3.000 vodenica. Danas ih ima manje od 50. Zajedno s njima, gasi se i dio kulture.
Naslijeđe koje opstaje
Danas Anđelku sinovi pomažu oko posla. Ljubav prema ovoj porodičnoj tradiciji, koju je i sam Anđelko naslijedio od svog oca, prenio je i na njih. “Drago mi je da se to održi, da oni to nastave. Prije su pomagali oni meni a sada ja pomažem njima. Puštam ih da preuzimaju posao, a ja sam tu,polako se penzionišem”, priča za BUKU Anđelko, ponosan što se lanac ne prekida i što znanje koje je išlo sa oca na sina vijekovima, neće ostati samo uspomena.
Sveto Lukić, iz Priboja još donosi žito u Anđeljkovu vodenicu, za BUKU kaže: „Ja sam od ovog hljeba odrastao. i danas volim doći ovdje, sameljem brašno, proovorim sa Anđelkom, on je naša legenda i sa njim se uvijek može ispričati i čuti nešto zanimljivo.“
Vodeničar Anđelko s Majevice i njegova vodenica na rijeci Janji kod Priboja već dugi niz godina predstavljaju svojevrsni turistički simbol opštine Lopare i cijele Majevice. U vremenu društvenih nemira, nesuglasica i sveopšteg zasićenja, Anđelkova vodenica djeluje kao rijetki spoj tradicije i zajedništva, mjesto koje okuplja dobre ljude, čuva narodnu baštinu i podsjeća na vjeru u ljudsku dobrotu.
Čvorovi koji drže zajednicu
Nekoliko desetina kilometara dalje, u Bijeljini, u jednoj staroj radionici, čuje se škripa užadi, struganje vlakana, miris katrana. Tu radi Selim Šabanović, posljednji užar ovog kraja.
Umornih leđa i vedrog duha, uvijek spreman da razmijeni poneku šalu, anegdotu, sasluša sve one koji dođu u njegovu radionicu, kako bi pazarili ,ali i prekratili vrijeme i podijelili muku.
Svaki pokret mu je navika, usavršena rutina naučena od oca i djeda.
„Od konopa se nekada živjelo“, priča Selim za BUKU. „Uže je bilo potrebno svima: seljacima za stoku, ribarima, vojsci, ljudima u kući. Danas, ko traži uže? Ovi poslovi su postali prava rijetkost, takoreći, muzejski primjerci. Bijeljina je nekada bila grad zanata, danas sam ovdje ostao ja, nekako odolijevam vremenu i pritiscima. U ovoj radnji ništa nije promijenjeno evo šestu deceniju.Nekada je ovo držao moj otac, a ja sam kao dijete dolazio, zanimao se, pomagao mu. A onda je ovo postalo moje osnovno zanimanje. Do danas ova radnja nije mijenjala svoj izgled ni oblik, ostala je kao uspomena na njega i te dane. Ali teško se opstaje. Ovo nije posao koji danas zanima mlade, ja nemam kome prenijeti zananje. Ovo danas neće niko da radi. A o nametima da ne pričam, nemamo mi toliki promet koliko nam je nameta postavljeno, tako da se jedva opstaje. Ali eto, ta neka ljubav me još drži , pa dokle- vidjećemo”, priča za BUKU Selim.
Posljednji čvor
Užarska radnja Selima Šabanovića posljednji je trag jednog od brojnih zanata koji su vijekovima hranili porodice u Semberiji. Prema podacima Zanatsko-preduzetničke komore u Bijeljini, zanatlija je sve manje.
„Užasno je gledati kako nestaje ono što su generacije gradile“, kaže za BUKU direktor komore Mile Stević.
„Stari zanati nestaju zbog visokih nameta, zbog industrije, ali najviše zato što nema ko da preuzme znanje. Mladi neće ili odlaze, ili traže lakši hljeb. Nakon fiskalizacije imali smo drastičan pad broja zanatskih radnji. Uslovi rada su zaista teški, preduzetničke vode su zahtjevne, neizvjesne, ali i zahvalne. U neka vremena prije pandemije ,onaj ko je volio svoj zanat ulagao je u sebe, svoju opremu, bio je bogat, samosltalan ekonomski, sa sigurnom egzistencijom“, kaže Stević.
Iz zanatsko -preduzetničke komore već godinama pokušavaju da kroz radionice približe mladima stare zanate. Ali interesovanje je minimalno, kažu.
“U Bijeljini je, samo u januaru, zatvoreno 34 radnje. Ljudi ne mogu izdržati namete , izdvajaju mjesečno 34 KM samo za kase koje čak i ne rade kako treba “, kaže Stević za BUKU.
Simboli jednog nestajanja
Vodenica i uže, kamen i konop, dva su simbola koja su vijekovima držala zajednicu. Bez njih nema hljeba, nema krova, nema mosta ni staje. A sada oba nestaju pred našim očima.
Anđelkovo kolo i Selimov čvor nisu samo tehničke stvari. Oni su dio kolektivnog identiteta. U njima su sačuvane legende, vjerovanja, običaji. I dok se broj vodenica smanjuje, a užad postaje rijetkost, njihova posvećenost pokazuje da tradicija nije samo u stvarima koje prave ruke , ona je u pričama, u mirisu brašna i katrana, u smijehu i šali, u tišini i poštovanju koje traje. Ipak, dok postoje ljudi poput Anđelka i Selima, nada ne umire. Oni nisu samo čuvari starih zanata, oni su most između prošlosti i budućnosti, podsjetnik da kultura i tradicija opstaju dok ih ima ko voljeti i njegovati.