Ni 31 godinu nakon genocida u Srebrenici potraga za stotinama nestalih nije završena. Porodice i ove godine ukopavaju tek dijelove posmrtnih ostataka svojih najmilijih, nakon godina čekanja i teških odluka da više ne odgađaju dženazu.
Među deset žrtava koje će danas biti ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima je i otac Alnesa Alića. Kada je ubijen, Alnes nije imao ni godinu dana.
„Odlučili smo da ukopamo bar ovo što ima, da se smiri i on, a i mi. Da i ova djeca zajedno sa mnom mogu doći negdje da proučimo Fatihu, da znamo gdje je“, kaže Alnes.
Odluku je, priznaje, donosio godinama.
„Trebalo je dosta vremena. Bilo mi je teško da se odlučim zato što je ovo naš prvi i posljednji susret. Nisam ga upoznao. Imao sam nepunu godinu kada je poginuo. Znam ga samo iz majčinih priča i sa jedne fotografije koju i danas čuva.“
Do danas je pronađeno tek oko polovine očevih posmrtnih ostataka.
„Fali dio rebara i dio noge. Oko 50 posto je pronađeno. Nije sve pronađeno odjednom, nego u dva navrata. Posljednji put 2014. godine. Od tada nije pronađeno ništa.“
Kaže da više nije imao snage čekati.
„Prošlo je puno vremena. Odlučili smo da ukopamo ovo što smo pronašli do sada.“
I Nusmir Kunić danas će ukopati svog oca, nakon više od tri decenije traganja. Posljednji put vidio ga je 1993. godine, kada je imao 14 godina.
„Došao je po nas i rekao: ‘Pakujte se, idete za Tuzlu.’ Ubacio nas je u kamion. To je bio naš posljednji susret“, prisjeća se Nusmir.
Na pitanje čega se još sjeća, odgovara da su uspomene izblijedjele.
„Detalja se baš i ne mogu sjetiti. Znam samo da je imao kožnu jaknu.“
Od njegovog oca pronađeni su tek dijelovi tijela.
„Imamo oba stopala. Nema ruku. Nema glave. Ima jedna potkoljenica, par rebara, nekoliko pršljenova i dio donje vilice.“
Kaže da je čekanja bilo dovoljno.
„Dosta je više čekanja. Godine prolaze. Majka je još živa. Da dočeka i ona da ga ukopamo. Ne zna se šta nosi dan, šta nosi noć. Bar da znamo gdje ćemo doći, da proučimo Fatihu, da ima svoj mezar.“
Nusmirov otac imao je 42 godine kada je ubijen u genocidu 1995. godine, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2006. godine iz masovne grobnice Kamenica–Čančari.
Deset porodica odlučilo je danas da njihovi najbliži budu sahranjeni, ali stotine porodica i dalje traga za bar jednim dijelom posmrtnih ostaka.
„Mi danas još uvijek tragamo za oko 900 nestalih žrtava genocida“, kaže za Buku portparolka Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Emza Fazlić.
Najveći problem, ističe, nije nedostatak rada na terenu, već nedostatak informacija.
„Nedostaju tačne i relevantne informacije o lokacijama grobnica. To nije problem samo kada govorimo o žrtvama genocida, nego i o svim nestalim osobama u Bosni i Hercegovini.“
Fazlić upozorava da je potraga sve teža upravo zbog šutnje onih koji znaju gdje se grobnice nalaze.
„Svjedočimo da je u posljednje vrijeme tišina postala glasnija od istine. Namjerno se skrivaju informacije o grobnicama. Kada izađemo na teren, informacije koje dobijemo često se pokažu netačnim.“
Dodaje da Institut i porodice godinama slušaju svjedočenja da postoje ljudi koji znaju gdje su skrivena tijela ubijenih.
„Među nama žive oni koji tačno znaju gdje su grobnice, ali i dalje biraju da šute, ohrabreni atmosferom koju svi primjećujemo u našem društvu.“
Zbog te šutnje, tri decenije nakon genocida, stotine porodica još čekaju isti poziv – da su pronađeni posmrtni ostaci njihovih najmilijih.