Almasi Salihović u srebreničkom genocidu ubijen je brat.
Ona kaže da koliko god godine da prolaze uvijek je isto teško sjećati se toga što se desilo.
“Uvijek se vrate ista sjećanja, ista bol i ista osjećanja na 11. juli 1995. godine. Nažalost, sve se ponovo vrati. Ja sam tada imala osam godina, ali iako sam bila dijete pamtim sve. Veoma je teško, pogotovo na mjestu gdje gledate sve nišane i mezare ovih ljudi koji su imali ime, prezime i živote, sjećanja, snove, nade, a koji su baš tada prekinuti i to pod naredbom Ratka Mladića”, ističe Almasi.
Almasi kaže da uvijek bole riječi kad neko kaže da u Srebrenici nije bio genocid.
“Zdrav razum to ne može da shvati, da jedan čovjeka, koji je naredio toliko masovnih ubistva tolikog broja ljudi, koji je protjerao toliko stanovništva sa ovih područja, može nekome biti heroj, a ne ratni zločinac, da može biti dobra osoba, a ne zlikovac. Takve riječi uvijek će da bole i da me plaše. Ja vjerujem da svijet i budućnost ostaju na mladim ljudima. Plaši me to što mladi ljudi, pogotovo u Republici Srpskoj misle za Ratka Mladića da je heroj. Veoma je zastrašujuće kad imate mnoge ljude koji imaju takve uzore u životu, a ne neke druge”, rekla je Almasi.
Prisjećajući se, Almasi je rekla da je poslije genocida njena porodica živjela u Srebreniku i u drugim opštinama tuzlaske regije.
“Bilo je teško, to je nanovo život, sve morate ispočetka. Nemate krov nad glavom, nemate članove svoje porodice, ne znate da li su živi ili mrtvi. Nakon nekoliko mjeseci dolazi vam potvrda da su svi ubijeni. Nailazilo se na ljude koji su to razumjeli, ali i na one koji to nisu. To su iskustva koje je vrlo teško opisati”, istakla je ona.
Najteže joj je bilo kada su trčale prema autobusima, a nisu znale ni kud ni gdje idu i da li će uopšte doći živi na slobodnu teritoriju.
“Najteže je bilo kada je moja sestra, koja je bila sa bratom, zatvorena. Ona je došla sama i rekla da bratu nisu dozvolili da sa njom uđe u autobus. To je nešto najteže u mom životu”, rekla je Almasi.
Na kraju kaže da se nada da će mlade osobe, na kojima budućnost ove zemlje ostaje, jednom smoći snage i suočiti se sa prošlošću onakva kakva je bila.
“Da je ovdje počinjen genocide, da je u drugim opštinama počinjen ratni zločin protiv čovječnosti. Mi bez suočavanja sa tom prošlošću nećemo moći pričati o budućnosti ove zemlje”, rekla je ona.