Odrastao je uz najtežu stigmu u bosanskom društvu – kao dijete rođeno iz ratnog silovanja. Umjesto šutnje, odlučio je da o tome govori javno i da svoju priču pretoči u knjigu Ja sam Alen.
U njoj piše o odrastanju, bolnim susretima s biološkim roditeljima, nepravdi sistema i borbi za dostojanstvo djece čije postojanje podsjeća na najmračnije ratne zločine.
U razgovoru za BUKU ističe da ga je upravo neprihvatanje i vrijeđanje okoline učvrstilo u odluci da svoju priču zabilježi i da generacijama koje dolaze ostavi svjedočanstvo: „Prošlost nam ne može donijeti ništa dobro, želim nam donijeti bolju budućnost.“
BUKA: U nekoliko gradova je održana promocija tvoje knjige. Sada razgovaramo uoči promocije u Sarajevu, reci mi, kako se osjećaš? Osjećaš li tremu, uzbuđenje, radost?
Pa iskreno, uzbuđen sam zato što se Federalno ministarstvo rada i socijalne politike uključilo u promociju ove knjige, što znači da je ona mnogo bitna za ratnu temu, pogotovo za naše majkei našu djecu.
Uzbuđen svakako jesam, zato što će biti velika promocija, zato što će biti jako veliki broj ljudi. Trema, možda je ima malo, ali prije bih rekao da sam jako ponosan. Bio sam, priznajem, više uzbuđen kada je bila promocija u mom Goraždu.
BUKA: U knjizi govoriš vrlo otvoreno o svom porijeklu, o tome kako si ti došao na svijet. Pretpostavljam da to nije lako, ali šta je bio ključni momentum zbog kojeg si se ti odlučio da ćeš tu priču podijeliti javno i dati ljudima priliku da čuju tvoju priču, kakvih u BiH ima još?
Kada ukucate ime i prezime Alena Muhić na Google-u, ili na YouTube-u, bilo kojoj društvenoj mreži, izbaciće vam na 100 intervjua ili emisija, posebno u ime udruženja “Zaboravljena djeca rata”. Međutim, ono što je u knjizi sažeto to nijedna kamera i nijedan mikrofon nisu mogli zabilježiti, onako kako smo se mi osjećali.
Ja sam htio najviše zbog svoje djece da napišem tu knjigu. Zapravo, to nije trebala biti knjiga, to je trebalo da budu moji spisi koje bi moja djeca vremenom pročitala. Međutim, spletom okolnosti desilo se to što se desilo, knjiga je izašla u javnost, i sada je jedna od najtraženijih knjiga u BiH, ali i šire upravo pregovaram sa Beogradom za moguću promociju.
BUKA: Dakle, zbog svoje djece si odlučio napisati knjigu. Djeca inače imaju million pitanja, radoznala su, a u knjizi su odgovori na sva pitanja.
Upravo tako, vjerovatno je tako sudbina htjela i urednik knjige Mladen Obrenović mi je izašao u susret rekavši da knjiga mora da dođe do onoga kome je zaista potrebna. U knjizi je sažeta svaka emocija iz čitavog mog života, sve je pisano konkretno, od potrage za identitetom do upoznavanja biološke majke, ali i dobijenih nagrada. Knjiga sadrži mnogo poučnog materijala ne samo za djecu i majke već i za ljude koji se bave traumama.
BUKA: Ti si na samom početku knjige krenuo odmah u srž, kažeš: – upoznah oca. Zašto je to odmah na početku knjige i je li to možda nešto što je jedan od ključnih događaja u tvom životu?
Pa, nije mi to toliko ključan događaj, veći je događaj što sam poznao bilošku majku. Mislim da sam tome najviše dao značenja i najviše ispoljio emociju, i to mi je bilo najteže pisati. To je bila ideja urednika, ona treba da bude i udžbenik, ali i da drži pažnju. Da sam počeo sa: Ja sam Alen Muhić, bila bi to obična biografija. Kada počneš sa nečim ovako bolnim, taj dio života o upoznavanju oca, onda je to dobar pregled bolnog života.
BUKA: Iako to piše u knjizi, ali evo zbog svih onih koji još nisu pročitali knjigu, možeš li nam reći jesi li zadovoljan susretom sa ocem i šta te najviše boli nakon tog susreta – je li to poricanje?
Što se tiče upoznavanja sa biološkim ocem nisam htio da ga upoznam što ga volim ili što sam ga željan. To je jednostavno bilo nešto jače od mene, jer sam htio da vidim koja je ta osoba koja mi je obilježila život. Jednostavno, igrom prilika, sasvim slučajno sam otišao tamo. Jednostavno, taj poriv u meni da ga upoznam je bio jači od mene. Nije bilo straha, možda je bila ludost, ne znam. Ispunio sam tu svoju misiju, upoznao sam osobu koja mi je podarila život.
BUKA: Očekivao si kajanje ili nešto slično, ali toga nije bilo.
Nakon 20 godina jesam, pogotovo nakon čitanja presude i razloga zašto je on pred Sudom Bosne i Hercegovine oslobođen drugostepenom presudom. To je bilo škakljivo u početku, ali kasnije sam malo i istraživao, tražio sudske spise, da vidim zašto je oslobođen. Došao sam do saznanja da je sutkinja koja je bila predsjednica Apelacionog vijeća sa svojim kolegama kasnije osuđena na dvije i po godine zatvora zbog uzimanja mita, primanja dara, sakrivanja dokaza. Vidio sam da to nisu čista posla. Potvrdio sam svoje sumnje u pravdu u BiH. To mi je bilo najveće razočarenje jer vjerujem da je još 1000 takvih ljudi, nevezano da li on bio pravoslavac, pripadnik Armije BiH, ili VRS ili HVO-a. Mislim da je na stotine takvih oslobođeno.
BUKA: Koliko boli ta nepravda?
Pa boli zato što to direktno utiče na žrtvu, direktno otiče na naše majke koje su nas rodile, od kojih su neke bile prinuđene da nas ostave, neke su zadržale svoju djecu koje se nisu mogle odreći bez obzira na način nastajanja tog neželjenog djeteta. Veće posljedice ostavljaju transgeneracijske traume koje majke prenose na dijete, pa sa djeteta na sljedeće generacije. Tome treba da posvetimo više prostora, da se zaustavi transgeneracijsko prenošenje traume.
BUKA: U knjizi opisuješ susret sa majkom koji je bio hladan, i nije ispunio tvoja očekivanja. Kako gledaš na njen odnos prema tebi, vjerujem da ni njoj nije lako, da joj je možda tvoje postojanje retraumatizacija na kojoj nije radila. Nakon objave knjige, je li bilo kontakata? Jesi li taj odnos zatvorio ili se nadaš nečemu?
Ne nadam se više ničemu. Meni je drago što ona ima svoju porodicu, djecu i supruga koji je podržava i koji je je pomagao u liječenju. Posljednji put kad smo se čuli rekao sam da nije zdravo imati ovakav odnos, ne misleći na daljinu jer živi na drugom kontinentu. U suštini, kada taj dio mog života iz prošlosti mi počinje stvarati problem u mom porodičnom životu, mojoj sreći, onda je bolje prekinuti takvu komunikaciju.
Moj cilj je bio da je upoznam, ja nisam očekivao od nje ništa materijalno, da me grli, da me ljubi, da mi se izvinjava ili bilo što drugo, ali sam htio zatvoriti taj krug i zatvorio sam ga. Naravno, nisam ja ravnodušan, volio bih da imamo zdravu komunikaciju, ali ako ću zbog tog kontakta imati problem u privatnom životu da ne mogu da spavam, da maltretiram sam sebe,da razmišljam hoće li doći do sljedećeg susreta, ili ne, hoće li me vidjeti ili neće, onda to treba prekinuti. Ona je psihički labilna osoba, ima i dalje problema, teško je tu trauma prevazići, posebno jer sam ja stalno u medijima. Zato sam i htio da zaštitim njen identitet pa sam u knjizi napisao da se zove Ajka.
BUKA: U knjizi kažeš da roditelji nisu oni koji su tvoji biološki roditelji, nego i oni s kojima odrastaš, i kažeš da si shvatio da je tvoj baba onaj koji je bio s tobom kada si pao sa četvrtog sprata. Nije ti nedostajalo porodične brige, koliko ti je značila ljubav porodice Muhić posebno kad si shvatio da si usvojen?
Ja se nikada u toj porodici nisam osjećao drugačije dok nisam saznao da sam usvojen. Bio sam zaštićen od porodice. Dok sam bio manji bilo je provokacija na naš račun: usvojili ste četničko kopile, vodiš četničko kopile za ruku… Bilo je tu nekih pa skoro i fizičkih kontakata jer mama nije dala da me iko tako oslovljava. Okolina je bila gruba, ali vremenom se to mijenjalo. Te osobe su me natjerale da pričam o tome, posebno nakon prvog filma. Mene moja prošlost iskreno više i ne zanima, ali jednostavno želim da promijenim budućnost jer znamo da nam prošlost ne može donijeti ništa dobro, živimo u Bosni i Hercegovini, mi najbolje znamo kako je živjeti u malim sredinama, odrastati i razvijati se. Mi i dalje živimo u atmosferi rata tog nekog prepucavanja verbalnog, ko je veći musliman, ko je veći Srbin, ko je veći Hrvat. To je ono što ubija nas u Bosni i Hercegovini definitivno.
BUKA: Kao da nismo naučili lekcije iz prošlosti.
Očigledno da nismo, ja se trudim da te lekcije prošlosti nauče naše buduće generacije i da im se ugradi osjećaj empatije upravo prema ovoj kategoriji društva jer je to najosjetljivija kategorija.
BUKA: Čini se da je nedostajalo te empatije kad ste bili dijete, koliko su djeca bila okrutna?
U suštini jesu bila okrutna, pogotovo dječak koji mi je rekao da sam usvojen i da sam kopile. Ja se danas pozdravljam s tim momkom, pijemo kafe, idemo na zajedničke proslave jer imamo dosta zajedničkih prijatelja. Ja se na njega niakda nisam ljutio, pogotovo kad sam došao u tinejdžerske godine jer sam shvatio da odgoj kreće iz kuće. On je to čuo u svojoj kući, s prijateljima roditelja. On to nije mogao izmisliti, očigledno se to pričalo u kućama.