Međutim, ta sjajna vijest proizvela je iznenađujuću rekaciju:
pojedini naši sugrađani našli su se uznemireni zbog tog gostovanja. Razlog
njihovog nemira nije Vrećin prefinjeni glas, već način života. Što je eskaliralo do mjere da se sve glasnije
zagovara zabrana nastupa tog umjetnika u našem gradu.
Nažalost, to je samo
jedan od takvih zahtjeva za zabranom nastupa pojedincima čiji se lik ili djelo
ne dopada našim dušebriznicima. Da bi dobili uvid u razmjere ovog cenzurisanja
nije zgoreg da se podsjetimo šta smo sve u zadnje vrijeme uskratili sami sebi u
našem, nekada otvorenom, gradu.
1.
Koncert „Desingerica i pjugica“
Najsvježiji primjer je
koncert nekakvih „Desingerica x pljugica“. Prvi čovjek našeg grada pokrenuo je
pravu inkvizicijsku hajku na ove likove, ne libeći se da zaprijeti svima koji
bi eventualno željeli da im iznajme prostor za nastup. Šta god mislili o ovim
likovima, činjenica je da su prodali 4000 karata za nastup govori da je 4000
naših sugrađana željelo da prisustvuje njihovom nastupu. Gradonačelnik je dao
sebi za pravo da uskrati ovim ljudima da ZA SVOJ NOVAC slušaju ono ŠTO ONI
HOĆE. Već mogu slušati samo ono što im
on dopusti.
2.
Koncert Jala i Buba
Slična sudbina zadesila
je svojevremeno i kontraverzni dvojac „Jala i Buba“. Pravi hit u njihovom slučaju
predstavlja nevjerovatno obrazloženje, koje kao da je prepisano iz pravilnika
neke totalitarne distopije: „takva vrsta muzike i performansa promoviše
nasilničko ponašanje, prostituciju, upotrebu droge i oružja i sve ono što naše
društvo ne treba da prihvati“ – kako je to u pravom
gebelsovskom maniru objasnio Neven Stanić, gensek Ujedinjene Srpske. Šta god
čovjek mislio o dvojcu Jala/Buba, činjenica da neki stranački gensek propisuje
„vrstu muzike“ koju „naše društvo treba da prihvati“,
je nedvosmisleno svjedočanstvo do koje mjere smo zastranili.
3. NeSklad
Da naši dušebrižnici nisu ograničeni samo na audio uticaje pokazuje nam
sudbina dvije izložbe. Prva je umjetnički performans iz Galerije+: “ne(SKLAD)
oslobođenih tijela” autora Darka Kačamakovića.
Ovaj zaista izvanredni performans – inače autorov
master rad na godišnjoj izložbi Fakulteta likovnih
umetnosti u Beogradu, postavlja čitav niz suštinskih pitanja: od problema
gojaznosti pa do odnosa mušarac-žena u kontekstu tjelesnosti.
Naši
pak domaći cenzori, dušebrižnici i čuvari seljačke moralnosti, našli su se zgroženi
činjenicom da se u sred našeg ćudorednog grada (inače nadaleko poznatog po moralnosti
i vrlini) izlaže takva “golotinja”, pa su umjetnika prijavili za “narušavanje
javnog reda”! Očito je da čuvari BL morala nikada nisu zavirili u neku od
svjetskih galerija, inače bi tamo vidjeli da je nago ljudsko tijelo tema svake
umjetničke epohe – od antike do danas. Sreća pa Mironov “Diskobol” ili
Mikelanđelov “David” nije u BL, inače bi vrlo brzo bio pokriven i sklonjen od
očiju javnosti.
4.
“Šta da radimo sa svom ovom slobodom?”
Bolje sreće nismo bili ni sa izložbom Milene Ivić (takođe u Geleriji+) sa baš primjerenim i
indikativnim naslovom: “Šta da radimo sa svom ovom slobodom?”
Vjerski fundamentalisti
našli su se pogođeni načinom na koji umjetnica predstavlja hrišćanstvo, te su
zaprijetili napadom na Galeriju+. Naočigled MUPa RS, i zahvaljujući pasivitetu
nas banjalučana, ova prijetnja upotrebe sile protiv naših sugrađana urodila je
plodom i izložba je nakon svega 18 sati povučena.
5. SARTR
Posebno je degutantan bio
nedavni slučaj sa gostovanjem SARTR-a u našem gradu. Tada smo opet svjedočili da se armija dušebrižnika i
fake patriota (koje inače nikada nisam vidio u publici u Narodnom pozorištu),
podigla da odbrani Republiku Srpsku od frontalnog juriša glumaca iz Sarajeva. Zašto je ovo
posebno gadan slučaj? Zato što smo tu imali priliku vidjeti na djelu tipičnu
kombinaciju šovinizma, zatucanosti i lažnog patriotizma kakve inače prate
kulturu cenzure u autokratskim sredinama.
6. Pride
Zabrane i represija protiv „nemorala“ proteže
se i van područja umjetnosti i već je duboko zašla u sferu napada na građane
koji ne dijele većinski svjetonazor. Najdrastičniji nedavni primjer je napad na
LGBT aktiviste i histerične reakcije na najavu Prajde šetnje u našem gradu.
Uvijek budni čuvari našeg
„tradicionalnog“ i „srpskog“ morala promptno su reagovali i isto veče napali
LGBT aktiviste, a populistički političari jedva su dočekali da ih u tome
podrže. MUP RS se i ovaj put ponašao u stilu „Ja nisam odavde“ i odprililke je
reagovao kao da se nasilje događa u zabitima Bangladeša, a ne njima pred nosem.
Itd. Ovo je, nažalost,
samo random napravljen spisak – stvarnost je mnogo gora. Stvar je kulminirala (zasad) sa
tzv “Zakonom o kleveti” – kojim smo, ničim izazvani, sami sebi drastično ograničili slobodu govora. U svakom slučaju jasno je da više ne možemo govoriti o ovim stvarima kao izolovanim incidentima, već kao jednoj zlokobnoj tendenciji ka kulturi
zabranjivanja i cenzure, i društvu jednoumlja.
Banjaluka
moje mladosti je bila veseo i otvoren grad, u kome su svi ljudi, nevezano za
njihove afinitete, stilove života i svjetonazore bili dobrodošli. Danas to
postaje zatvorena zabit u kojoj možete biti samo ako slušate Baju Malog Knindžu
ili Acu Lukasa. Ona sve više postaje kič i predmet sprdnje, jadno mjesto poput, recimo Pule, čiji gradonačelnik zabranjuje
nastupe „narodnjaka“, jer, jadan kakav je, u svojoj gluposti u tome vidi
kancerogeni srpski uticaj. Ili Beograda koji otkazuje nastup Dine Merlina. Ili
Sarajeva koje otkazuje prikazivanje filma o četnicima. Sva zatvorena društva
liče jedno na drugo kao jaje jajetu i primjenjuju iste metode.
Naročito je u ovom svemu zabrinjavajuće ponašanje naših
vodećih političara. Ljudi koji budu
izabrani da određeno vrijeme obnašaju neku javnu funkciju sve češće daju sebi
za pravo da igraju ulogu moralnih cenzora i određuju šta je ”normalno”,
“prirodno”, “dopušteno” itd. Iako nigdje u opisu njihovih funkcija, u Ustavu
Republike Srpske pogotovo, ne stoji da oni imaju te ovlasti. Zato su to pravi
uzurpatori koji pokušavaju da svoj vlastiti svjetonazor nametnu svima – čak i
onim građanima Srpske kojima se taj svjetonazor ne dopada, ili im se čak gadi.
Gradonačelnik BL i Predsjednik RS, kao i svi ostali koji ih u tim praksama
slijede, trebali bi (a ako žele da poštuju Ustav RS – i morali) prihvatiti
činjenicu da postoje mnogi građani BL i RS kojima se gadi Baja Mali Knindža, a
dopadaju Jala&Buba. To što su ti građani (možda) manjina irelevantno je:
bazična ljudska prava nisu podložna restrikcijama na osnovu volje većine. Ko
god išta zna o Ustavu zna da svaka takva država, koja dopusti da većina
određuje prava manjini, nije ništa drugo do puka tiranija. U ovom slučaju tiranija većine: Kao što jedan čovjek,
ili manjina, mogu biti tiranin, tako to može biti i “većina”.