Evropska civilizacija je tokom svoje tromilenijumske istorije kreirala bezbrojne ideje, ideologije, političke, društvene, umjetničke i kulturne koncepte i teorije svih vrsta. Takođe je koncipirala i bezbrojne načine plasiranja tih koncepcija u društvenoj stvarnosti. Možda i najingenioznija, a svakako najljepša, zamiso tog tipa je ideja Olimpijade. Sportski događaj koji svojom filozofijom višestruko prevazilazi samo rezultate koji se ostvare na terenima. Najvažniji sportski događaj uvijek je bio idealno mjesto gdje se plasiraju određeni svjetonazori i ideološke poruke organizatora. S obzirom da su zadnje dvije olimijade održane u Evropi: ljetne u Parizu 2024. i Zimske u Milanu ove godine, zanimljivo je vidjeti ideološki zaokret koji se dogodio u Evropi u jednom tako relativno kratkom vremenu.
“Satanizam”, “pederastija” i druge “blasfemije” Pariza 2024.
Otvaranje igara u Parizu izazvalo je masovnu histeriju, skandal, i do danas je ostalo predmet žuči. Imajući u vidu Makronove ambiciozne pokušaje da Francuskoj vrati ulogu geopolitičkog igrača očekivali smo nešto nalik militarističkog sleta a-la “štafeta mladosti” u bivšoj Jugi, gdje hiljade uvježbanih statista simbolički poručuje da su samo šrafovi u moćnoj mašineriji svoje države. Nešto tipa onog što su demonstrirali Kinezi otvarajući igre u Pekingu 2008. No, Francuzi su nas sve iznenadili i ponudili sasvim drugo i neočekivano: prikaz istorije i filozofije Pariza, “grada grijeha”. To je izazvalo pravu lavinu negativnih komentara, koji su uključivali sve i svašta: od ekscentričnih optužbi za “satanizam” (šta god to bilo), preko pritužbi na antihrišćanstvo, pa sve do standardnih grijehova tipa promocije homosksualizma i LGBT “ideologije” (šta god to bilo). Kritičkim tonovima pridružili su se čak i takvi autoriteti za istoriju i kulturu Francuske Republike i ideje olimpijade kakve su Marija Zaharova i naša Anastasija Ražnatović, i već to samo po sebi znači da stvar treba uzeti zaozbiljno. Pogledajmo šta se zapravo promovisalo u Parizu 2024.
Prva optužba vezana je za promociju „satanizma“. Glavni „argument” za ovu tvrdnju je giljotinirana a pri tome multiplikovana Marija Antoaneta koja u ruci drži samu svoju glavu.
Zaista je teško razumjeti kako i zašto je neko ovo povezao sa “satanizmom”, jer u pitanju je zapravo jasan prikaz istorijskog događaja i aluzija kako je teško pobjediti autoritarizam, čak i kad mu skinete glavu.
Naročito u moderno doba gdje porobljeni podanici uistinu imaju Antoanetine kolače i ne muči ih oskudica. Ta zapravo sjajna izvedba, možda i ponajbolji dio programa, još je impresivnija jer je izvedena u Conciergerie – stvarnom kazamatu u kome je kraljica zatvorena, uz pjesmu “Ca Ira” – francusku revolucionarnu himnu iz 1790. U svakom slučaju “satanizam”-primjedba je toliko idiotska da se njome ne vrijedi baviti. Zanimljiviji su drugi prigovori.
Jedan od njih je tvrdnja da organizatori forsiraju uvredljive “antihrišćanske” narative. S obzirom da je Olimijada paganski izum i u svojim najljepšim momentumima jedan kroz jedan paganska manifestacija, ovo zapravo ne bi ni trebala biti tema za raspravu. Uostalom sama Francuska Republika je sekularna država koja od 1789. snažno insistira na odvojenosti crkve i države, i to drži kao jedan od važnih markera svog nacionalnog identiteta. Ipak, Francuska je vijekovima bila poznata kao “najstarija kćerka katoličke crkve” i u tom smislu stvar donekle iznenađuje. Ono što je uznemirilo hrišćanske duhove je navodni prikaz “Tajne večere” na nekorektan način:
Mora se priznati da ovo zaista djeluje kao alegorija večere, premda se broj “apostola” ne podudara. Nije pomoglo to što su jadni organizaotori odmah izašli sa obrazloženjem da fešta nije “Poslednja večera” – već dionizijske bahanalije, što bi valjda trabalo biti očigledno i samo po sebi. Nije pomoglo ni to što je lik koji je osmislio scenografiju netom objasnio da je prikazao scenu iz “Pira bogova”, djela holandskog slikara van Bijerta, koja se čuva u muzeju u Dižonu. U centru nije Isus, već krunisani Apolon, a u prvom planu je opruženi Bahus.
No ništa nije pomoglo. Cio slučaj bio je školski primjer masovne histerije gdje nikakvi racionalni argumenti i činjenice ne pomažu pred razularenom masom: pod pritiskom javnosti nekoliko sponzora je otkazalo svoju podršku Olimpijadi. Kulturni Francuzi izvinili su se hrišćanima, uz suvišno obrazloženje da im nije bila namjera uvrijediti nikog.
Ipak, najveći hit u masovnoj histeriji vezanoj za OI Pariz 2024. je optužba za „promociju homoseksualizma” uz dodatni šlag na tortu kako to vrijeđa “duh olimpijade”. Šta reći? Svako ko zna išta o izvornoj Grčkoj ideji olimpijade i tzv. “dorskoj homoseksualnosti” može se samo u čudu čuditi neznanju današnjih gledalaca.
No iako ove i slične primjedbe površnih gledalaca objektivno ne stoje, a uglavno su i apsurdne, Olimpijada u Parizu 2024. ostala je markirana kao svojevrstan klimaks forsiranja tzv. Woke ideologije, i uz notornu Evroviziju i američki Super Bowl, označena je kao udarni kultni masmedijalni događaj Woke kulture.
Bezbrojna plejada antievropskih i antizapadnih teoretičara zavjera svih vrsta i fela do danas ne prestaje da koristi otvaranje OI 2024. kao krunski dokaza “liberalne” zavjere “radikalnih globalista” protiv ljudske prirode.
Klasicizam Milana 2026.
Nešto sasvim drugačije vidjeli smo ovih dana u Milanu. Mnogi su u tome prepoznali zahtjev za anti-Woke zaokretom Evrope od strane desničarske vlade Italije. Međutim „desničarka“ Meloni uradila je mnogo više od toga: ona je predstavila jednu viziju Evrope koja sebe utemeljuje u stilu visoke klase, stilu koji je izgrađivan više od 2500 godina, i ne skreće u banalnosti Woke liberalizma, ali ni jeftinog kvazidesničarskog rasizma i nacionalizma. Scena u kojoj Vittoria Ceretti, prelijepa i do grla zakopčana u Armani, predaje nacionalnu zastavu gardisti sama je srž poruke o Evropi, i uopšte zapadnoj civilizaciji, koju italijanska premijerka želi i vidi u budućnosti.
Meloni je sama, vrlo jasno i poentirano definisala da želi „Zapad“ 21. vijeka utemeljen na tri stubišne evropske vrijednosti: „grčka filozofija, rimsko pravo i hrišćanske vrijednosti“. Sve one jasno uključuju antirasizam fake desničara. Zato smo u povorci koja simbolizuje italijansku zastavu mogli vidjeti i ljude druge boje kože:
Zato smo takođe mogli vidjeti i jasno demonstriran antitrampizam. Američki sportisti dočekani su ovacijama ali je Potpredsjednik SAD J.D.Vance gromoglasno izviždan. Italija nam tako poručuje da trampizam nije poželjan u Evropi, a kiselo rukovanje Meloni sa Venceom, i odluka da sa njim progovori na talijanskom jeziku, nonšalantno dodavši kako „on vjerovatno ne razumije šta ona govori“, šlag je na torti prezira koju ovih dana evropljani pokazuju prema trampistima. Tako nam kroz otvaranje Olimpijade premijerka Meloni poručuje da se Evropa vraća svojim klasičnim utemeljenjima, ali neće skrenuti u petparačke populizme i desničarska zastranjenja trampističkog tipa.
Još jedna važna poruka je reanimacija moći i snage Evrope. Evropa je u svojoj suštini mirovni projekt, ali nakon povlačenja SAD i kraja „Pax Americana“ Evropa sada vidi svoj budući mir zasnovan na vojnoj moći. Militaristički aspekt poruke sasvim je jasan.
Shodno tome logične su i ovacije timu Ukrajine i jednako znakovit gromoglasni pljesak Kanađanima. Kanadski premijer nedavno je u Davosu, u ime „ostatka svijeta“ demonstrirao otklon od Trampa i jasnu odanost evropskim vrijednostima i konceptu Zapada kako ga je definisala Meloni, a Ukrajinci već pet godina stoje na prvoj liniji odbrane tog svijeta.
I odabir Charlize Teron još je jedan pun pogadak. Charlize izgleda kao raskošna i hladna Nazi Boginja i njena pojava djeluje kao čista promocija white supremacy. Kada je vidi čovjek i nehotice odmah poželi da čuje Wagnera i počne juriš na Rusiju. No poruka koju je poslala razuvjerila je sve koji su sumnjali da je u pitanju boginja mira.
Stajala je na bini pored simbolične figure goluba (tradicionalnog simbola mira na Olimpijadi) dok je pozivala sportiste i gledaoce da Igre vide kao podsjetnik na zajedničku ljudskost i citirala Nelsona Mandelu: “Mir nije samo odsustvo sukoba; mir je stvaranje okruženja u kojem svi mogu napredovati, bez obzira na rasu, boju kože, uvjerenja, religiju, pol ili klasu”.
Prezentovan nam je takođe i vrlo umjeren i pametan odnos prema nacionalnoj državi. Na sve strane dominirale su italijanske zastave, ali krovna poruka ostala je olimpijska i evropska: „ujedinjeni u razlikama“. Italija premijerke Meloni ne želi ukidanje nacionalne države, već stvaranje Evrope u kojoj bi nacionalne države bile jedno. Odabran je perfektan simbolizam za to poruku:
Evropska zastava na Slavoluku Mira. Arco della Pece podiže se za obnovu nakon godina rata. To je razumije se sama esencija Evrope: nacije ujedinjene u kooperaciji i uniji nakon vijekova nepovjerenja. Italijanska premijerka tako nam demonstrira da je svjesna i geneze priče i izazova aktuealnog trenutka i prezentuje nam jednu odmjerenu liniju koja se nalazi između globalističkih pretjerivanja i desničarskih zastranjenja.
Ona nam predstavlja upravo Evropu kakava treba biti i kakva je moguća. Armani studio, zaslužan za veliki dio koreografije, najbolje je objasnio poruku koju je želio poslati: „moćna slika jedinstva, elegancije i identiteta“. Može li biti boljeg opsa Evrope: klasi and stajliš, i pomalo aristokratski, jedno društvo svjesno svoje veličine, svoje istorije, i svojih vrijednosti, ali u krajnjim instancama otvorena zajednica.
Vidjećemo koliko Evropa ima kapaciteta da ostvari ovu filozofiju prezentovanu otvaranjem Igara u Milanu. Ali čini se da je prava mjera između različitih ekstrema – kako liberalnih tako i onih desničarskih, nađena i da sada pitanje nije više ideološko, već pitanje kapacitiranosti da se jedan svjetonazor odbrani i nametne.