“Potreban asistent za rad u nastavi sa Sergejem, OŠ Borisav Stanković Banja Luka, najkasnije od 06.09.2021. Radno iskustvo nije potrebno, samo volja i dobro raspoloženje”, post je koji gotovo svake godine moraju postaviti Sergejovi roditelji, Vanja i Igor Todorović, kako bi on mogao pohađati nastavu.
Ove godine Sergej će dobiti četvrtog asistenta, priča za BUKU Vanja i prisjeća kako ju je sin prošle godine, nakon što se prvog dana vratio iz škole sa novim asistentom, pitao ko će sa njim biti sljedeće godine u školi.
“Svake godine, pred početak škole na našim društvenim mrežama i preko ličnih poznanstava, pokušavamo da nađemo adekvatnu osobu koja bi pristala da radi kao asistent sa našim sinom. S obzirom da on ima cerebralnu paralizu i ne može samostalno da se kreće, te mu je potrebna dodatna pomoć oko dolazaka u toalet, hranjenja i pisanja, time su i obaveze samog asistenta dosta veće, od npr. djeteta sa smetnjama koje se samostalno kreće. To je jako stresno kako za dijete, tako i za nas roditelje. Svake godine ispočetka trebate povjeriti nekom novom vaše dijete, ta osoba mora dobro upoznati dijete, njegove potrebe i zahtjeve, a dijete se svaki put iznova treba prilagođavati načinu rada novog asistenta. Većina djece dosta teško prihvata promjene, a naročito djeca sa smetnjama u razvoju. Zamislite samo sebe, kako bi vama bilo da vam se svake godine mijenja ritam rada na poslu, taman što se naviknete i uspostavite neku dinamiku, a onda od septembra sve ispočetka, nešto sasvim drugačije, i tako svake godine. Ove godine, u našoj školi, asistent je potreban za 15. djece! Samo u jednoj osnovnoj školi u Banjaluci! Na žalost, ovaj broj će se povećavati svake godine”, priča nam Vanja i dodaje da ista iskustva imaju i ostali roditelji članovi jedinog udruženja u Republici Srpskoj koje se isključivo bavi osobama sa cerebralnom paralizom – CPossible“, a koji su osnovali Todorovići upravo kako bi se djeci i odraslima sa cerebralnom paralizom pružila maksimalna podrška u razvoju, napredovanju i svakodnevnom životu.
Tako Daniela Zeljaja iz CPossible podjeća na ono najvažnije, a to je da su asistenti u nastavi glavna spona između djeteta i učitelja i nastavnika, kao i škole i roditelja. Međutim, njihova obuka je prepuštena roditeljima koji na sve načine pokušavaju naći nekoga ko je spreman da veliki dio svog vremena posveti radu sa djetetom:
“Asistenti u nastavi se smatraju tehničkom podrškom djetetu, što nikako nije i ne može biti tačno, jer suštinski oni su ti koji tokom nastave, osim što brinu o sigurnosti djeteta moraju zajedno sa nastavnim kadrom iznaći način kako i na koji način raditi sa djetetom, kako održati njegovu pažnju i na kraju kako mu pomoći u savladavanju gradiva”.
Slične priče imaju i roditelji iz drugih udruženja.
U Udruženju za pomoć licima sa autizmom „Djeca svjetlosti“, pričali smo sa Danijelom Vlačinom i Tijanom Vujičić.
Tijana kaže da su u dvije godine promijenili čak sedam asistenata, dok Danijelino dijete ide u treći razred, a sadašnja asistentica im je četvrta od početka školovanja.
“Asistente tražimo bukvalno preko Faceboooka, a iz godine u godinu sve je manje zainteresovani za ovaj posao. U školi je klima takva da trebamo biti sretni što dijete uopšte ide u školu! A isto je i po pitanju asistenata.bez kojih naša djeca ne mogu u školu”, priča Danijela Vlačina.
430 KM i RAD KOJI SE NIGDJE NE RAČUNA
Dodatni problem roditeljima predstavlja i to što se ne vodi nikakva baza podataka, što ne postoji udruženje asistenata ili drugi sličan oblik okupljanja asistenata, sem neformalnih grupa na društvenim mrežama. Nadalje, problem je i što asistent može biti svaka osoba koja ima završenu srednju stručnu spremu, bez ikakve dodatne edukaciji ili kvalifikacije. Ipak većinom su asistenti studenti završnih godina fakulteta psihologije, pedagogije ili učiteljskog smjera ili svršeni studenti, koji još nisu našli stalno zaposlenje.
A čim ga nađu odlaze.
Sve naše sagovornice ističu kako ogroman problem svima predstavlja to što zakoni i pravilnici nisu adekvatno uredili status asistenata. To su, pojašnjavaju, radne pozicije koje se finasiraju iz državnih fondova (za asistente u nastavi- u školama) ili budžeta lokalnih samouprava (za saradnike za vaspitača – u vrtićima) kroz ugovor o djelu.
Njihov rad se nigdje ne računa, čak ni kao pripravnički staž. Samim tim nemaju ni doprinose- zdravstveno i penziono osiguranje.
Primanja su niska, oko 430 KM, tako da asistenti, čim nađu bolju priliku, sasvim opravdano odlaze.
Rješenje problema, slažu se, svakako nije jednostavno i ne podrazumijeva samo neophodno povećanje izdvajanja sredstava za asistente, već i priznavanja radnog statusa, kao i mnogo više ulaganja u edukaciju.
“Činjenica da naše škole nemaju zaposlene defektologe kao neophodan kadar u obrazovnim ustanovama uveliko otežava bilo kakav vid edukacije i pripreme samih asistenata u nastavi. Država apsolutno i ne pokušava da organizuje bilo kakav vid edukacija za ove, najčešće mlade i vrlo posvećene ljude, pa na kraju i ne čudi što njihov entuzijazam sa vremenom blijedi. Kako i na koje sve načine je moguće mijenjati zakonske okvire kako bi problem asistenata u nastavi bio rijesen, konačan stav bi trebalo da da struka, ja kao roditelj mogu da konstatujem jedino da imamo problem na čijem rješenju vec decenijama niko ne radi i da se taj problem sam neće riješiti. Iz godine u godinu sve je teže naći asistenta i ne govorim o obučenim asistentima, već bilo koga spremnog za rad i sa sigurnošću tvrdim da će u godinama koje dolaze biti još teže”, ističe Daniela Zeljaja.
Institucije, škole i roditelji se moraju udružiti kako bi se ovaj problem što prije ozbiljno shvatio i na najbolji mogući način riješio, jer koliko će djeca sa smetnjama u razvoju savladati i i naučiti, te koliko će se socijalizovati i razvijati u školskom okruženju uveliko zavisi od asistenta koji radi sa djecom.
A Tijana Vujičić je ubjeđena da inicijative daju rezultate: “Moram reci da sam pisala nadležnim institucijama i da su se stvari micale sa mrtve tačke. Nikad nisam lično dobila odgovore od njih, ali samo u medijima čujem da je došlo do promjene nekog pravilnika. Evo skoro je uvedena kategorija asistenta u vrtićima. Ta radna pozicija se zove saradnik za vaspitača. Praktično, prije nego je to uvedeno, djeca sa poteškoćama u razvoju nisu mogla ni ići u vrtić kroz sistem inkluzije u vršnjačku grupu. Treba razgovarati, treba pisti, zagovarati i mislim da će to dati rješenje”.
ŠTA SE SVE OČEKUJE OD JEDNOG ASISTENTA U RS
Zakonom o osnovnom vaspitanju i obrazovanju Republike Srpske propisano je da se djeca sa smetnjama u razvoju mogu školovati u redovnim školama- inkulizija ili osnovnim školama za djecu sa smetnjama u razvoju. U redovnim školama djeca sa smetnjama u razvoju se školuju u redovnim, kombinovanim ili posebnim odjeljenjima, a u skladu sa preporukama navedenim u nalazu i mišljenju komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju. U slučaju da je nalazom i mišljenjem ove komisije predloženo angažovanje lica za podršku učeniku sa smetnjama u razvoju, odnosno asistenta, škola će zatražiti saglasnost za angažovanje asistenta. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske može dati saglasnost za angažovanje asistenta, ukoliko postoje obezbijeđena sredstva za finansiranje asistenata u skladu sa članom 168. stav 7. ovog Zakona. U skladu sa Zakonom, asistent može biti lice koje ima najmanje srednju stručnu spremu. Asistent pruža tehničku pomoć u kretanju i obavljanu higijenskih potreba, komunikaciji i socijalnoj uključenosti, te u drugoj vrsti pomoći, zavisno od potrebe učenika, a na prijedlog nastavnika ili stručne službe škole. Uslovi za prijem, angažovanje i opis posla asistenta definišu se Pravilnikom o vaspitanju i obrazovanju djece sa smetnjama u razvoju. Pravilnik predviđa da asistent pruža tehničku pomoć učeniku sa smetnjama u razvoju u najvećoj mjeri u kojoj je potrebno da bi se potaklo njegovo osamostaljivanje u okviru preostalih mogućnosti.
Okvirne dužnosti asistenta, u skladu sa Pravilnikom, su da:
• Preuzima/predaje učenika sa smetnjama u razvoju od roditelja/staratelja prilikom dolaska u školu i odlaska iz škole, pomaže mu pri održavanju lične higijene i skidanju i oblačenju odjeće, prilikom užine, pri kretanju u školskom objektu i dvorištu,
• Podstiče u učenju učenika sa smetnjama u razvoju i pomaže mu u toku nastave:
• Zapisivanjem gradiva,
• Prepisivanjem sa table,
• Pri izradi praktičnih radova,
• Pri korišćenju školskog pribora i asistivne tehnologije,
• Nastave fizičkog vaspitanja
• Nastave likovnog vaspitanja.