Od tog 1. aprila 1992. godine kada je otvoren
logor Batković, pa sve do njegovog zatvaranja u januaru 1996. godine, prošlo je
oko 4000 civila i zarobljenika iz Bijeljine, Janje, Vlasenice, Zvornika ,
Brčkog , Prijedora, Ključa, Sanskog Mosta… 80 ih je ubijeno.
Na 12-tom kilometru od Bijeljine, u starom
napuštenom hangaru pretvorenom u zloglasni logor mjesecima je boravio i Senad
Kukić iz Sanskog Mosta. U logor je, priča za Buku doveden 13. decembra 1992.
godine.
“Tih nekih 16,5 mjeseci logora bio je pakao.
Nisam vjerovao da ću preživjeti tu noć, ali evo nakon 30 godina još sam živ. I
danas, kada smo se kao i svake godine prethodne, ovdje okupili kako bi smo
položili vjence stradalima jednako mi je teško. Ovdje gdje su bila dva logora,
danas ni trava ne raste “, ispričao je za Buku Senad Kukić koji je nakon
496 dana boravka u Logoru Batković razmijenjen u rejonu Turbeta.
Odvođeni na prisilni rad, mučeni, zlostavljani.
Jedan od krunskih svjedoka nemilih događaja u postupcima koji su vođeni bio je
i Jusuf Omerović.
“Ovdje sam doveden iz logora Manjača u
decembru 1992. godine. Tu sam proveo 10 mjeseci pravog pakla. Išli smo na
prisilne radove, radili u polju, radili na kopanju rovova. ovo je logor u kome
su ljudi ubijani, izgladnjivani, odvođeni na prve linije kao živi štit. “,
ispričao je za Buku Jusuf Omerović predsjednik Udruženja logoraša “Omer
Filipović” iz Ključa.
Na betonskom pločniku na minus 15 C, ležali su
mučeni i pretučeni bez izvjesnosti u novo sutra. U glavi samo jedna misao: Hoće
li dočekati razmjenu?
Mjesecima o svom ocu Mustafa
Gradaščević nije znao ništa. U vrijeme kada su mu oca odveli u zloglasni logor,
bio je dječak koji je sa majkom izbjegao u Tuzlu. Pitao se svakoga dana hoće li
ga više ikada vidjeti. O njegovom iskustvu i sam malo zna.
Moj otac je u ovom logoru bio
zatočen nekih 13 mjeseci. Od njega nikada nisam čuo priču o ovom logoru. Čak i
nakon toliko godina on ima blokadu da govori o tome što je ovdje vidio i
preživio. Dovoljno je samo da se pomene Batković on se promijeni i zanijemi.
Možete onda samo misliti šta je doživio na svojoj koži i vidio ovdje”,
kaže za Buku Mustafa Gradaščević iz Janje, inače aktuelni potpredsjednik SG
Bijeljina.
Kako tada, tako i danas pravda nije zadovoljena.
Preživjeli logoraši i porodice ubijenih zarobljenika svoj mir još nisu našli. 32 godine kasnije
još uvijek čekaju na pravdu.
“Ono što mene najviše boli”, priča za
Buku Jusuf Omerović, “jeste činjenica da mi vapimo za pravdom. Postojao je
tračak nade jer je bilo suđeno četvorici komandanata ovog logora, međutim, oni
su svi u jednoj sudskoj farsi oslobođeni, tako da mi logoraši, kao jedna obespravljena
kategorija ovog društva dodatno smo i tim činom utučeni”, kaže Omerović.
Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH
kaže za Buku da za ovaj logor i dešavanja u njemu zna cio svijet, a ne samo
BiH, što je razlog više da pravda napokon bude zadovoljena.
“Torture koje su se dešavale ovdje, u
Batkoviću, za vrijeme agresije na BiH svima su jasne.U Savezu logoraša smo
sasvim sigurni da početak agresije koja se dešavala na području Bijeljine nešto
što će sasvim sigurno ostaviti pečat u srcima svih onih ljudi koji imaju
osjećaj i doživljaj za istinu i pravdu. Odgovorni krivci nisu procesuirani,
osim trojice koji su radili na poslovima čuvanja logoraša. Dok neki od glavnih
odgovornih nisu procesuirani, zbog nekvalitetnog rada Tužilaštva BiH, kao i
nekih tužilaca lokalnog karaktera ,ali i neadekvatno odabranih svjedoka u tim
postupcima”, kaže za Buku Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH.
Preživjeli logoraši nezadovoljni su i radom
pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine. Danas kada je obilježena
godišnjica otvaranja logora
“Proces je vođen. Vođen ali nedovršen”,
ispričao je za Buku Mehmed Đezić predsjednik Udruženja logoraša Bijeljine i
Janje i dodao “Ovdje su činjeni početkom 1992. strašni zločini. Ljudi su
premlaćivani, do smrti i do iznemoglosti, vođeni na kopanje linija. U jednom
momentu odvedeno je odavde 489 logoraša na sarajevsko ratište. Za jednim
logorašem se još traga, jedna je pronađen i ukopan negdje na Sokocu”,
prisjeća se Đezić.
Glavni izgovor za nevođenje
postupaka je nedostatak dokaza. A ja vas podsjećam da je kroz logor Batković
prošlo više od 4000 logoraša iz cijele BiH. Svako od njih je priča za sebe.
Svako od njih je jedno svjedočenje. To je više od 4000 ličnih iskustava i onda neko dođe i kaže vam
kako nema dovoljno dokaza. Zaista neobjašnjivo i naravno da se onda zapitate
kako je to onda vođen taj sudski postupak “, rekao je za Buku Mustafa Gradaščević potpredsjednik
SG Bijeljina.
Ranije su logoraši podnijeli i tužbe za nadoknadu
nematerijalne štete. No odlukom pravosudnih institucija, tužbe su odbijene, a
oni primorani da nakon svega još i
plaćaju sudske troškove.