Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29.
februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350
hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika
nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje
Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja
smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo
zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana
koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u
patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom
opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete.
Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri
petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.
Prve
civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su
5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine
Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale
demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira, na koje je otvorena
vatra. Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po dvjema hrabrim ženama,
a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan
ukazuje s izlaskom prvih sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i
slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.
Posljednja žrtva
opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na
tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja, također u
blizini zgrade bh. parlamenta. Počinioci napada koji se dogodio prvog
dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i
Hercegovinu nikad nisu otkriveni. Prema pričanju očevidaca, tromblon
koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja
Grbavica i Vraca, u to vrijeme još pod kontrolom srpskih jedinica, a na
putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera.
I
skoro tri decenije nakon opsade, nama koji smo rat proveli u hermetički
zatvorenom gradu, pri pomisli na trčanje iza improviziranih barijera na
raskrsnicama, hodanje ubrzanim koracima ulicama izloženim pogledu s
Trebevića, Vraca, nebodera na Grbavici, kuća u naselju Nedžarići… –
prolaze “trnci” niz leđa. Da, na leđima svakog Sarajlije bila je
„nacrtana“ meta svih 44 mjeseca opsade.
Gradske četvrti, mahale,
ulice, trgovi, svi važniji i manje važni objekti, stambene zgrade,
privatne kuće, gađani su iz različitog naoružanja. Mnogi objekti –
zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa
desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog
lista “Oslobođenje“, brojne fabrike, škole, ustanove kulture… –
izgorjeli su do temelja nakon što su pogođeni minobcačkim i drugim
vrstama projektila.
Neki objekti, poput zgrade Radio-televizije
Bosne i Hercegovine, gađani su i tzv. modificiranim aviobombama teškim i
po 250 kilograma, o čemu postoje svjedočenja i izvještaji balističara
sa suđenja za zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini pred
Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
Svakodnevni
strah za vlastiti i živote najbližih bio je ujedinjen sa neviđenom
željom za preživljavanjem, iz koje se javio prkos, snaga i kreativnost.
Tako su noći bez električne energije, u zamračenom gradu – kad je već
ponestalo baterijskih lampi i svijeća – osvjetljavane tzv. kandilom. Ovo
svijetleće tijelo sastojalo se od krpene trakice izrezane od stare
majice ili marame, umočene u malo ulja nalivenog u staklenu teglicu.
Mnogo je priča ispričano, knjiga pročitano i proliveno suza pod
trepčućim svjetlom kandila…
U dijelovima grada s gasnom mrežom,
improviziralo se, nalazile vodovodne i slične cijevi kako bi se doveo
plin u kuće i stanove, koji je – kad ga je bilo – služio i za grijanje
vode za ličnu higijenu, pranje veša, kuhanje, zagrijavanje prostorija na
čijim prozorima je, umjesto stakla razbijenog mecima, gelerima i
prilikom detonacija, bila plastična folija nalik onoj što se drži po
kuhinjskim stolovima. Samo, ova je bila poluprozirna ili smećkasta sa
plavim napisom “UNHCR“ po sredini.
Dovitljivošću građana i
tadašnje lokalne vlasti, otvoreni su punktovi ili iskopani bunari na
kojima su građani dolazili po pitku vodu. Plastični kanisteri za vodu u
opkoljenom gradu, u kojem nije bilo snabdijevanja prodavnica, bili su
tražena roba. Redovi na lokacijama za točenje vode bili su svakodnevni, i
ljeti i zimi. Znajući za ove punktove, agresor je artiljerijskim
projektilima ili snajperskom vatrom gađao čak i njih.
Dok je išla
po vodu, Senida Karović, predsjednica Udruženja “Unija civilnih žrtava
rata Kantona Sarajevo”, ranjena je u eksploziji granate 30. januara
1993. godine kod mosta Drvenija. Amputirana joj je noga.
“Pričamo
o ljudima koji su preživjeli nevjerovatan pakao, kojima niko i ničim ne
može nadoknaditi to što su izgubili. Niko ne može nadoknaditi majku
djetetu koje ju je izgubilo, ili djetetu nogu, ljudima koji su ostali
amputirci, teški invalidi…“, ispričala je 2017. u razgovoru za Anadolu
Agency.
Od eksplozije granate na Dobrinji, u Kvadrantu-5, 12.
jula 1993. godine, poginulo je 14, a ranjeno 16 civila. Granata je
ispaljena na mjesto na kojem se u privatnom dvorištu nalazio bunar i
pumpa, a ljudi čekali s kanisterima i po 10-12 sati da bi natočili vodu.
Od
artiljerijskih projektila ginuli su građani i u redovima za hljeb.
Punkt, na koji je dovožen hljeb iz Velepekare, nalazio se u Ulici Vase
Miskina (danas Ferhadija), prekoputa Gradske tržnice. Eksplozija je tog
jutra, 27. maja 1992. godine, zatresla okolne kvartove. Sjećam se,
trčala sam u kućnim papučama ka preduzeću u općini Stari Grad, u kojem
je majka radila. Svako jutro izašla bi s posla i stala u red za hljeb u
Ulici Vase Miskina… Osjetila sam olakšanje kad sam ugledala majčinu
siluetu kako se žurnim korakom penje uz stepenice pored Muzičke škole:
„Granata… pobi narod kod Tržnice, cijeli red za hljeb…“, sjećam se
majčinog isprekidanog glasa i suza. U tom masakru poginula su 22 civila,
a 144 je ranjeno.
Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom
dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Prvi put, od eksplozije
granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68,
ranjena 144 civila. U masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995.
godine, kod Gradske tržnice Markale poginulo je 43, rajena 84 civila.
Nisu
bila pošteđena ni djeca u školama. U naselju Alipašino Polje, na Trgu
ZAVNOBIH-a, nalazile su se prostorije Osnovne škole “Prvi maj“ (danas OŠ
“Fatima Gunić), koja je granatirana 9. novembra 1993. godine. Od gelera
koji su ušli u učionicu kroz male otvore između zaštitne betonske
pregrade, poginula je učiteljica Fatima Gunić i troje učenika, a ranjen
21 civil.
U eksplozijama granata ispaljenim na grad, ginuli su
mališani koji bi izašli kako bi udahnuli svježeg zraka i družili se sa
vršnjacima nakon dana i noči provedenih u podrumima i skloništima.
Jedanestogodišnja
Irma, kćerka Fikreta Grabovice, predsjednika Udruženja ubijene djece
opkoljenog Sarajeva, ubijena je gelerom od granate ispred zgrade dok se
igrala 20. marta 1993. godine. Bio je sunčan dan, privremeno zatišje,
bez borbenih dejstava, kad su roditelji obično puštali djecu na svjež
zrak nakon dugotrajnih boravaka u podrumima.
“…Međutim, zločinci
su koristili takve prilike i u neposrednoj blizini gdje je moja kćerka
bila sa drugim djevojčicama pala je granata i nju je ubio geler. To je
na neki način bilo pravilo zločinaca, koji su sa okolnih brda terorisali
i ubijali građane Sarajeva, da kada nastane zatišje koriste te momente
da ubiju što više nevinih građana“, ispričao je Grabovica za AA 2017.
godine.
Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera,
prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Opsada Sarajeva
ostat će u historiji opisana kao najduža opsada jednog glavnog grada, a
živote građana Sarajeva koji su je preživjeli oblikobala je na sasvim
neočekivan način. Probudila prkos, hrabrost, ali i kreativnost kako bi
se preživjelo. Uzrokovala je i brojne nenadoknadive gubitke. Živi će se
sjećati dok su živi, poginuli će vječno opominjati.
Međunarodni
krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva
na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg
komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na
zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu
Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.
Za
teroriziraje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz
ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i vojni vođa VRS-a Radovan
Karadžić osuđen je na doživotni zatvor.
Na istu kaznu zatvora
prvostepeno je pred Haškim tribunalom, uz ostalo, za teroriziranje
civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima osuđen komandant
VRS-a Ratko Mladić.
U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su
jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile
sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na
vlasti u Sarajevu.