Oni iz Rija možda neće donijeti medalje, ali ono što već sada donose jeste nada za sve mlade u BiH, da se radom i upornošću mogu ostvariti i veliki snovi.
“Bilo je to veliki izazov za mene. Bila sam sama, jako uplašena i nesigurna, jer nisam znala kako će sve to izgledati. Međutim za dva mjeseca koliko sam vozila kroz tu zemlju ispostavilo se da su ti strahovi neosnovani, jer Turska je najgostoljubivija zemlja kojom sam do sada putovala. Svijet je zaista mnogo ljepši nego što mislimo”, kazala je Snežana.
Za ovih 10 godina, nije se uradilo puno, niti onoliko koliko se moglo i trebalo uraditi, i ja lično smatram da je to jedna velika- istorijska prevara, u smislu da se Romi koriste za neke druge stvari, pa čak i za ličnu korist određenih visokopozicioniranih osoba, kao i za projekte različitih domaćih i stranih organizacija.
Za gradnju Derviš hanumine medrese, nacionalnog spomenika BiH, vežu se dva imena i to imena dvije žene. Jedna je Derviš-hanuma Smailagić, a druga , Aiša Džinić.
Ima li mjesta idili pri povratku na bh. selo, iz kojeg već decenijama odlaze i mladi i stari. U bh. selo koje nestaje, u koje se godinama ništa ne ulaže...izuzev možda pred izbore.
Ili će neko sjesti, bilo pojedinac ili grupa, i konačno početi raditi svoj posao za koji su plaćeni ili će se desiti neka katastrofa u smislu unutrašnje katastrofe, narodne.
Šta građani misle, malo ko zna. A i sami građani nisu načisto. Većina ih više ne vjeruje ni jednima ni drugima, a prema onome što smo mogli čuti iz razgovora sa njima, rijetko ko će u subotu izaći na ulice Banjaluke.
Iako građani na sve načine pokušavaju otići iz BiH, za njima službeno ne vlada velika potražnja. Tako se i danas, kao i prije pedeset godina, na rad u inostranstvo obično ide preko članova porodice, poznanika i prijatelja koji su već vani.
Na razgovorima za posao, kaže, uvijek ista priča. Prvo je pitaju šta traži tu sa takvim CV-jem. Onda kažu sve je to super, divno, krasno ali... mi sad nemamo mjesta, nije do nas...