Nedostatak pažnje spomenicima NOB-a najvećim dijelom možemo zahvaliti nacionalističkim politikama Balkana, ali trebamo se upitati i šta ovi spomenici govore o nama samima. Možemo li mi kao društvo, ako ne poštujemo stradanja naših predaka i ne cijenimo osnovne civilizacijske i kulturološke vrijednosti, cijeniti bilo kakve druge vrijednosti? I u konačnici, možemo li poštovati sami sebe?
Svi žele da budu lideri i predsjednici stranaka i ukoliko to ne mogu da ostvare u postojećim partijama, odvajaju se, napuštaju ih i formiraju nove, jer nema boljeg posla u državi od pozicije imenovanog i izabranog zvaničnika - ne mora se raditi, nema odgovornosti, a privilegije idu.
“Svako malo naiđete na neki vojni punkt. Vojnici nisu neprijatni. Vaše je samo da usporite vozilo, otvorite prozor da vojnik može da vidi putnike i eventualno identifikuje nekog sumnjivog. Vjerske podjele su prisutne, daleko više nego kod nas”.
Kako i od čega žive, preciznije preživljavaju bh građani, nikome više nije jasno. Odavno su se odrekli stomatologa, pozorišta, bioskopa, kvalitetne hrane, mesa, voća… Odavno su se odrekli i nade u bolje, ostao je samo strah da može i gore.
Danas, 22.decembra, navršilo se punih osam godina od kada je Evropski sud u Strazburu presudio u korist Derve Sejdića i Jakoba Fincija i naložio BiH da izmjeni svoje zakonodavstvo i omogući pripadnicima manjina da se kandiduju za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Do danas se u izbornom zakonodavstvu BiH ništa nije promijenilo, a sve se glasnije čuju i poruke političara da se od implementacije ove presude, treba odustati. Isto vrijedi za presudu Azre Zornić, donesenu prije tri godine i presudu dr. Ilijaza Pilava, donesenu prošle godine, koje su i od strane stručne javnosti, i brojnih političara okarakterisane kao istorijske, a danas ih se rijetko ko sjeti i spomene.