Baš oni ,,preostali" će okretati ,,ringišpil", slaviti ,,Badnje veče" i ,,Bogojavljensku noć", slušati ,,sevdalinku" na ,,stanici u Puli" i učiti ,,neku drugu decu" da ,,neko to od gore vidi sve" i da na koncu svega jedino nam ,,ostaje da se volimo''.
Ostala je samo Bosna taj ,,kazan u kome se stalno nešto kuva'', bogate kabadahije i ostala je siromašna raja koja se uvijek nekome povija. U biti, nije se puno toga promijenilo.
Kada vlast ruši, rušiće bez naloga (ne)legalne male brvnare, kokošinjce, svinjce, šadrvane, nastrešice i drveće, čak i kuće, ali neće zgradu sa dva nelegalno dograđena sprata, ni terasu, ni baštu kafane.
Pričaj mi, pričaj o mirisima, zvukovima, bojama i nijansama nestajanja i nastajanja.
Pričaj mi. Nemaš vremena?
Znam, imaš samo vremena da mi u prolazu kažeš: ,,Nemam vremena.”
Oni su ponos i dika svojih roditelja, a moralni poraz države u kojoj su rođeni. Izabrali su da se uzdignute glave sklone, umjesto da se ponizno nekoj političkoj partiji priklone ili poklone. Možda su im prljave ruke, ali im je obraz čist.
Nebo se ljutilo a na zemlji se mirilo, nivo rijeka se povećavao a međusobne razlike smanjivale, poplava je nosila mostove između obala, a gradila mostove među ljudima.
Nigdje čovjek ne ulazi tek tako, ni u svoju ni u tuđu kuću. Za ulaz u svoj dom treba nam ključ kojim ćemo otvoriti vrata, a za tuđu kuću treba da svojim djelanjem zaslužimo da nam domaćin otvori vrata.